ŠTO SE DANAS može nazvati incidentom navijača? Kad se obračunavaju sa suparničkim skupinama i policijom? Kad bacaju baklje i vješaju lutke igrača? Kad bacaju suzavac i kopaju grobove na terenu, upadaju na treninge i skidaju igračima dresove, kad prekidaju press konferencije i zabranjuju prodaju igrača? Je li incident devastiranje grada i prebijanje prolaznika? Ili se incidentom ipak može nazvati ono mirno navijanje šačice Bad Blue Boysa na gostovanju u Sjevernoj Irskoj?

Toliko se medijskog prostora svakodnevno troši na nedjela nogometnih huligana, da je činjenica kako skupina Boysa u Belfastu nije na teren bacila ni jednu baklju zabilježena kao kuriozitet. Gotovo incident. Izokretanju teze pripomogli su i sami čelnici Dinama, pohvalivši uzorno ponašanje svojih navijača, kao da to nije nešto normalno. Ili bi barem trebalo biti.

Navijači i "navijači"

Zbog njih se otkazuju pripremne utakmice, klub plaća visoke kazne Uefi, igračima se odsijeku noge kad ih Sjever uzme na zub, a sada se otišlo korak dalje, pa se Mirku Hrgoviću čak zaprijetilo smrću.

Ono što bi u sređenim zemljama bio navijački incident, kod nas je preraslo u pravilo. Incident je kad ne bace ni jednu baklju na teren.

No, kao što svaki incident nenadano dođe i brzo prođe, tako je splasnula i navijačka idila u Maksimiru. Već tjedan dana nakon Belfasta, izbio je pravi rat navijača i uprave. Ili možda rat huligana i uprave? Ovu distinkciju nitko još nije usvojio.

Ni čelnici klubova ne govore o huliganima kad osuđuju svoje navijače, o huliganima često ne pišu ni novinari koji podižu navijačke strasti pa nad njima moraliziraju, a još manje razliku između huligana i navijača pravi policija koja već godinama ne uspijeva odstraniti nasilnike sa stadiona. A što je najgore, distinkciju nisu usvojile ni navijačke udruge. Navijače spominje u kontekstu huliganizma, huligane proglašava navijačima, a sve to više nije samo semantička razlika.

Zlostavljači i taoci

Nekad se činilo da igrači poslije utakmice odlaze na ritualno klanjanje najvjernijim navijačima kako bi im izrazili zahvalnost zbog podrške, ali sada se sve stječe dojam da to čine zbog nečeg mnogo konkretnijeg: zbog straha. Odnos klubova i njihovih navijača sve više se svodi na ono o čemu je govorio i Mirko Barišić - klasični odnos zlostavljača i taoca.

Sjeverne tribine najvećih stadiona, onaj njihov prijeteći huk, sila koja lomi trošne maksimirske tribine i čupa klimave poljudske ograde, više plaši domaće igrače i čelnike klubova, nego protivnike.

Strah od neuspjeha i poraza, strah od pogrešnog poteza (kao u slučaju Hrvoja Čale), strah od druženja s pogrešnim ljudima (Boško Balaban), strah od braka s pogrešnom djevojkom (Dino Drpić), strah o odlaska na narodnjake, strah od krive boje kože ili naglaska, strah od novčanih kazni zbog bakljade... I ono tradicionalno hvaljenje navijača u izjavama nakon utakmice više izgleda kao nadanje da ih neće izdevetati na putu kući.

Logoraški ugođaj na stadionu

Ionako se golema većina Dinamovih i Hajdukovih utakmica odvija u prilično bizarnoj atmosferi: pred praznim stadionima, sa samo jednom punom tribinom na kojoj navijači uglavnom vode svoje ratove i ne zanima ih previše onaj jad koji se pred njima odvija. Ugođaj je kao u logoru: zlostavljači urlaju, uplašeni taoci grčevito uklizavaju. I strepe od svakog promašaja, krivog dodavanja, primljenog gola. Jer osveta bi mogla biti brutalna.

Tko zna čija bi lutka mogla sutra osvanuti na ogradi. Ili čiji bi grobovi mogli biti iskopani, kao svojedobno na Poljudu.

Slučaj Hrgović nije usamljeni slučaj. On je samo podigao temperaturu u ionako pregrijanom loncu koji prijeti eksplozijom. I opet se krivnja razbacuje na sve strane: sad je krivo i ono ruglo od maksimirskog stadiona u koje navijače čini "ogorčenima, ljutima i agresivnima". Prst se upire i u policiju koja je spriječila da na stadion uđu pijanci, ali ne i nasilnici. Očito je lakše prekopavati žardinjere u potrazi za famoznim popisima žrtava mafijaškog odstrela, nego identificirati huligane i zauvijek ih maknuti sa stadiona.

Ako nisi pijan, nisi navijač

Krivi su i klubovi koji se boje, kao na Otoku, podići cijene ulaznica kako bi time otjerali huligane i privukli drugačiji tip navijača. Umjesto toga, oni daju (gotovo) besplatan ulazak na stadion, opet zbog straha da stadion ne bi zjapio prazan, a navijači (ili "navijači") energiju ispucali klupskim kancelarijama. I još gore, svoj obol nakaradnoj situaciji s navijačima dala je i reklamna industrija.

Dok je u krugu stadiona zakonom zabranjena konzumacija piva, velike pivarske kompanije ponosni su sponzori nogometne reprezentacije i da stvari budu još komičnije, u svojim reklamama koriste horde hrvatskih navijača. Kojima je u stvarnom životu zabranjena konzumacija njihovih proizvoda na stadionu.

Apsurd je kompletan: kultura nogometnog navijanja formirana je oko alkohola. Nije navijač onaj tko nije pijan. I svemu tome pokriće daje Hrvatski nogometni savez. Treba li se onda čuditi ponašanju na stadionima?

Mržnja - najprodavanija roba

Na kraju, u cijelom kaosu nevinost nisu sačuvali ni hrvatski mediji. Dobar dio uporno nabrijava atmosferu - pišući protiv klupskih čelnika, pljujući igrače, otkrivajući njihove intimne tajne, ksenofobično napadajući strance u momčadi - (ne)svjesni da time hrane niske strasti nogometnih huligana željnih linča. I kad do linča napokon dođe, okreću ploču i postavljaju se u poziciju ćudorednih zaštitnika.

Odjednom moraliziraju o tome kako na stadionima vladaju nekultura i nasilje, počinju braniti igrače i klupske čelnike, forsiraju nove zvijezde po kojima će već sutra pljuvati zajedno s navijačima. Ili huliganima. Prolazi sve što se dobro prodaje. A na ovim prostorima uvijek se najbolje prodavala mržnja. Sve drugo nije ništa više od - incidenta.