BOSTON CELTICSI i Dallas Mavericksi potpuno su moderne momčadi, ali na drastično različite načine. To nam donosi NBA finale, koje bi trebalo biti zanimljivo zbog sukoba stilova, ali i referendum o dva modela slaganja momčadi koji tradicionalno nisu donosili naslove prvaka, piše Real GM.

Celticsi su nasljednici Golden State Warriorsa i njihove "snage u brojevima" s uravnoteženim sastavom raznovrsnih defenzivaca i elitnih šutera bez prave slabe točke ni na jednoj strani terena. Ali za razliku od Warriorsa, Celticsi nemaju istinskog superstara. Nema nikakve dvojbe o tome tko u finalnu seriju ulazi kao najbolji igrač.

Mavericksi im kontriraju heliocentričnim sustavom, u kojem se sve oko glavnog igrača vrti kao oko Sunca, a Luka Dončić maksimizira pažljivo probranu kolekciju igrača uloga uz podršku najboljeg sekundarnog kreatora lige. Houston Rocketsi bili su blizu ulaska u finale s takvim modelom 2018., ali spomenuta supermomčad Warriorsa nadoknadila je zaostatak 3:2.

Celticsi su ograničenija momčad od Warriorsa u njihovom vrhuncu 2017., pa čak i od verzija iz 2015. ili 2022. Nemaju MVP-ja, a kamoli dva, ali možda je još zanimljivije to što nemaju ni dodavačke sposobnosti Warriorsa. 

Stephena Curryja, njegovo kretanje i gravitaciju kojom privlači obranu pojačavale su sposobnosti dodavanja i playmaking Draymonda Greena, Andrea Iguodale i Shauna Livingstona. Jayson Tatum i Jaylen Brown su superzvijezde, ali ne one najviše razine. Oni ne čine boljima ni jedan drugoga ni suigrače, kao što rade tipični MVP-jevi finala.

Dok su Warriorsi imali više igrača koji su mogli dominirati, baza Dallasova napada su neumoljivi, usporeni Dončićevi ulasci pod koš, odakle može rasparati obranu lobom dodavanjem u bilo koji kut ili floaterom. Dončić je precizniji i neumorniji nego što je James Harden ikad bio u ovoj fazi sezone. 

Razlika između Dončićeva Dallasa i Hardenova Houstona

Dončić kirurškom preciznošću secira obrane. Bez obzira na to oslanja li se na filozofiju ili je jednostavno pragmatičan, Nikola Jokić gubi svoje prednosti kad ga se natjera da češće bude strijelac, dok Dončić nema nikakvih problema ako mu obrana dopusti takvu opciju.

Kyrie Irving podjednako je dinamičan, ako ne i više, u ulozi sekundarnog playmakera koju je u Houstonu imao Chris Paul. Dončić i Irving razvili su veliku "bromansu", dok su Harden i Paul pokazivali prijezir jedan prema drugom kad su ih Warriorsi bez Kevina Duranta eliminirali u drugoj zajedničkoj sezoni u Houstonu.

Dallasovi igrači uloga nisu "jednakiji" Dončiću nego što su Houstonovi bili Hardenu, ali su dinamičniji i imaju veće ovlasti. To je ključna razlika i razlog zbog kojeg ne treba odbacivati mogućnost visoke učinkovitosti heliocentrizma. Način na koji su Mavericksi poboljšali svoj roster posljednjim trejdovima je nevjerojatan, ali za njegov uspjeh bila je potrebna Dončićeva sposobnost da pretvori Derecka Livelyja i Daniela Gafforda u nezaustavljivo dvoglavo čudovište u napadanju obruča.

Jason Kidd dao je sve ovlasti Dončiću i Irvingu, ali ih je na nekoliko ključnih strateških načina usmjerio da igraju brže i angažiranije u obrani. Kidd je i postavio svoju momčad u ulogu autsajdera, što govori o spremnosti na borbu cijele momčadi, a posebno Dončića. Poštovanje koje Dončić i Irving imaju prema Kiddu uvelike objašnjava zašto su prilagodili svoju igru, na što bi ih drugi treneri teško mogli natjerati.

Doigravanje kao škare-kamen-papir

Početkom ožujka na utakmici između Denver Nuggetsa i Celticsa Jokić je s lijeve strane driblao prema reketu, lijevom rukom odbio Kristapsa Porzingisa, okrenuo se i završio zakucavanje s obje ruke. Utakmica je bila neobično kompetitivna za ožujak, s intenzitetom i ulozima kao da je finale, ali taj trenutak bio je pokazatelj da bi Jokić bio izrazito težak zadatak za Celticse. Da je Denver preživio na Zapadu, vjerojatno bi bez problema riješio Celticse.

Liga je izjednačenija nego ikad, puno ovisi o matchupovima i podsjeća na škare-kamen-papir. Wolvesi su pobijedili Nuggetse, a Mavericksi Wolvese. Možda će Celticsi pobijediti Maverickse? A da se doigravanje drukčije razvilo, Nuggetsi bi pobijedili Celticse.

Celticsima je puno impresivniji omjer nego igra

Boston bi mogao jednu ili dvije utakmice dobiti dvoznamenkastom razlikom, ali Mavericksi će u tijesnim okršajima imati jasnu prednost. Dončić i Irving igrači su na koje takve situacije ne utječu. Celticsi ponekad izgledaju preopterećeno u neizvjesnim završnicama, posebno Tatum, koji kao da usred utakmice traži rješenja iz udžbenika Kobea Bryanta. Tatum je, doduše, imao sjajne izvedbe u velikim utakmicama, tako da je možda nepošteno donositi zaključke bez većeg uzorka.

Celticsi su zaslužni za vrlo malo trenutaka po kojima će se pamtiti ovo doigravanje. Njihov omjer 12-2 neosporno je impresivan, ali ostavili su više dojam momčadi u predsezoni nego nezaustavljivog stroja koji melje protivnike.

Nije njihova krivnja što su za te romantičarske trenutke odgovorni Jalen Brunson i radnička momčad Knicksa, Anthony Edwards i obrana Wolvesa koja guši protivnike ili Dončić i Mavericksi. Većina velikih momčadi najzanimljivija je kad pobjeđuje, ali Celticsi su u ovoj eri zanimljiviji kad gube.

Nijedna momčad nije osvojila naslov bez MVP-ja ili MVP-ja finala još od Chaunceya Billupsa i Detroit Pistonsa 2004. Obje momčadi spadaju u tu kategoriju, iako ne baš na takvoj razini jer je Dončić petu godinu zaredom uvršten u prvu All-NBA petorku, a Tatum u treću.

Billups je ujedno jedini treći pick drafta koji je osvojio titulu MVP-ja finala nakon Michaela Jordana. Velika je šansa da će i ovaj put MVP finala biti treći izbor drafta - Dončić, Tatum ili Brown.

Celticsi imaju šansu osporiti sumnje koje ljudi imaju u njih. Imaju prednost domaćeg terena i ulaze u finale na krilima povijesne sezone. Samo još trebaju srušiti najopakijeg igrača NBA lige. Ako Celticsi opet ostanu kratki, Zapad će iduće sezone biti još teži i možda će se igra kamen-škare-papir okrenuti na njihovu stranu.