NA DANAŠNJI dan, 5. travnja 1992., počela je srpska opsada Sarajeva, najduža opsada grada u modernoj povijesti. Trajala je do 29. veljače 1996. godine ili ukupno 1425 dana. Za tri i pol godine u topničkim i snajperskim napadima ubijeno je više od 11 tisuća stanovnika Sarajeva, među kojima je bilo i 1600 djece.

Uz prvi dan opsade Sarajeva vezana je i nogometna utakmica prvenstva krnje Jugoslavije. Nakon što su se Hrvatska i Slovenija odcijepile od Jugoslavije i njene nogometne lige, u njoj su u sezoni 1991./92. igrali klubovi od Bosne i Hercegovine do Makedonije.

Rat u BiH je počeo na stadionu koji će zatim srpski agresori zapaliti

Početkom srpske agresije na BiH, jugoslavensko prvenstvo napuštaju i svi klubovi iz te republike (Željezničar, Sarajevo, Sloboda Tuzla, Velež) osim Borca iz Banja Luke. Željezničar je 5. travnja trebao igrati utakmicu protiv beogradskog Rada. Ugostio ga je na stadionu Grbavica, na čijim tribinama je bilo oko 2000 gledatelja.

Oni su čekali početak utakmice u 15:30, ali u 14:55 srpski pobunjenici potpomognuti JNA počeli su pucati po Sarajevu i Željinom stadionu. On je dobio ime po kvartu u kojem se nalazi. To je jedina sarajevska četvrt koju će Srbi kasnije okupirati, nakon čega su stadion zapalili.

Ovako o neodigranoj utakmici svjedoči članak iz Oslobođenja, koji je Željezničar danas objavio na društvenim mrežama:

"Na današnji dan, 5. travnja 1992. godine, počela je opsada Sarajeva, najduža opsada jednog grada u novijoj povijesti svijeta. Na taj dan trebala je biti odigrana utakmica između FK Željezničar i FK Rad, ali zbog rata susret nikada nije odigran. Na stadionu je bilo oko 2.000 gledatelja koji su se u rekordnom roku razbježali, a nogometaši su se sklonili u podnožju tribina.

Plotun kakav Sarajlije vjerojatno nisu nikad čule započeo je u 14:55. Redari i nešto gledatelja panično su napustili stadion, a igrači oba kluba, uprave i službene osobe sakrili su se u podnožju tribina. Neprekidna paljba trajala je sve do zakazanog početka utakmice u 15:30. Prestala je nekoliko minuta, a onda postala još žešća. Igrači Željezničara, jedan po jedan, predvođeni fizioterapeutom Kukrićem i trenerom Starovlahom, bježali su prema obližnjim stambenim zgradama u zaklon.

Suci i delegati u službenim prostorijama čekali su da utihne pucnjava s obližnjih brda Šanac i Vraca. Igrači Rada, vidno preplašeni, šćućureni jedan pored drugog, čekali su povoljan trenutak da aerodromskim autobusom pobjegnu sa stadiona", zapisao je dramatične trenutke tog dana reporter Fuad Krvavac.

Agresor je pucao i po stadionu, meci su se zabijali u sjevernu i zapadnu tribinu, a u 15:15 sati zamalo su nastradali radio-tehničari. Oni su, kada je bilo jasno da utakmice neće biti, skidali opremu za radio-prijenos, a jedan metak se zabio u tribinu točno iznad njihovih glava.

"I mi i igrači Rada bez obzira na tešku situaciju u gradu htjeli smo odigrati utakmicu, iako bi to bilo pod velikim psihičkim opterećenjem. Sve smo učinili, ali politika je jača", rekao je tada Zdenko Jelić, direktor Željezničara.

"Rad je klub bez ikakve ideologije. Zanima nas samo sport. Zato smo i pristali da u viteškoj borbi pomognemo gradu Sarajevu. Ovdje su u ovim teškim trenucima bili svi uz nas. Puno im hvala", zapisao je Krvavac tadašnju izjavu Zake Perovića, predsjednika Rada.

"Da se ne zaboravi i nikada ne ponovi!"