U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina. Martina Hingis u drugoj polovici 1990-ih iskočila je kao nova superzvijezda ženskog tenisa, djevojčica koju je majka od rođenja drilala da bude šampionka i nije prezala ni od čega da je do tamo dovede. Već s 18 godina bila je na pragu da ostvari sve što se može, ali okrenula je svijet protiv sebe i urušila se pod pritiskom.

KAD JE Roger Federer 2003. osvojio prvi od svojih osam Wimbledona, odnosno prvi od ukupno 20 Grand Slamova, započeo je svoju dominaciju svijetom tenisa, koju će u idućih 15-ak godina dijeliti prvo s Rafaelom Nadalom, a zatim i Novakom Đokovićem. Federer je teniskim terenom vladao na drukčiji način od svojih prethodnika, velikih udarača poput Andrea Agassija, Borisa Beckera, Ivana Lendla ili izuzetnih servis-volej igrača kao što su Pete Sampras, Stefan Edberg, Goran Ivanišević...

Federer nije pobjeđivao snagom, nego inteligencijom, taktiziranjem, preciznošću i lukavošću umotanima u gracioznost i eleganciju, zbog kojih mnogi ni danas neće priznati ni Đokoviću ni Nadalu da su veći od njega unatoč njihovu većem broju Grand Slam titula. Federer je nekako pronašao savršen balans između oduševljenja koje je izazivao pobjedama i stilom igre. Pronašao je pravi način na koji se postaje veličanstveni šampion.

Dvije godine prije nego što će osvojiti svoj prvi Wimbledon, Federer je Novu godinu 2001., kao 19-godišnjak koji još čeka svoj prvi ATP naslov, dočekao u Australiji. Na Hopman Cupu, tradicionalnom natjecanju reprezentacija, predstavljao je Švicarsku s Martinom Hingis, koja je, iako nepunu godinu starija, već bila legenda bijelog sporta i peterostruka Grand Slam pobjednica.

Oboje su dobili sve svoje pojedinačne mečeve i izgubili tek meč parova u finalu protiv SAD-a, nakon što su već osigurali ukupnu pobjedu. Bio je to prvi veliki uspjeh u Federerovoj superbogatoj karijeri, a bilo je prikladno da ga ostvari u suradnji sa sunarodnjakinjom, koja je ostavila ogroman utjecaj na njega.

Naučila Federera kako se to radi. I kako se to ne radi

"Martina je djelomično bila ta koja mi je pokazala kako se to radi. Puno sam naučio od nje, posebno u te dvije godine na Hopman Cupu. Definitivno mi je pomogla da postanem igrač kakav sam danas", priznao je Federer 2017., nakon što je u Singapuru svjedočio posljednjem meču njene karijere, kad se s 37 godina treći i posljednji put ostavila reketa.

Federer je od Hingis pokupio ponešto od pristupa igri, taktiziranja, brzog razmišljanja i nepogrešive provedbe zamišljenog. Ali mogao je od nje naučiti i kako se neke stvari ne rade. Dok je on zauvijek ostao primjer otmjenosti i dostojanstva, Martina je u svojim šampionskim godinama često djelovala kao bahato, razmaženo derište otrovna jezika. 

Jedan od najpamtljivijih trenutaka njene karijere nije došao nakon pobjede, nego teškog poraza od Steffi Graf u finalu Roland Garrosa 1999., kad je odjurila s terena i nije htjela prisustvovati završnoj ceremoniji dok je majka Melanie uplakanu nije vratila pred kamere i reflektore.

Hingis je smatrala da su pobjede njeno sveto pravo i nije dobro podnosila drukčije ishode, posebno kad su imali veliku težinu, poput tog finala protiv Graf ili dvije godine ranije protiv Ive Majoli na istom središnjem terenu Roland Garrosa, nakon poraza koji joj je prekinuo rekordni pobjednički niz i spriječio je da osvoji sva četiri Grand Slama u istoj godini.

Pubertet pred kamerama

Nije to ni čudno jer Martina je bila projekt teniske šampionke doslovno od trenutka rođenja. Prije nego što je krenula u vrtić, na teniskom je terenu mogla odrađivati izmjene od 300 udaraca, a sa šest godina pobjeđivala je odrasle ljude koji nisu baš prvi put primili reket u ruke.

Djetinjstvo joj je bilo podređeno samo jednom cilju - sa samo 14 godina cijeli je sportski svijet znao za nju, sa 16 je bila superzvijezda, a kako se iz djevojčice pretvarala u mladu ženu, tabloidi su pratili svaki njen korak. Mediji su je seksualizirali gotovo poput godinu mlađe atraktivne Ruskinje Ane Kurnjikove.

Djelomično je inspirirala perverzne Francuze da na Roland Garrosu postave kamere iza leđa tenisača, u razini nogu, te traže savršen kadar kad joj se pri servisu ili naletu povjetarca podigne haljinica i otkrije joj stražnjicu, koju tada nisu prekrivali sportski šorcevi kao danas, već obične pamučne gaćice. U rano doba interneta, dok pornografija nije bila tako raširena i lako dostupna, popularne su bile stranice sa sportašicama uhvaćenima u seksi trenucima, a njene su ih "upskirt" snimke preplavljivale.

Kasniju fazu karijere obilježile su joj ozljede zbog kojih je prvi put završila karijeru, a zatim i skandali - preljubnički i kokainski, zbog kojeg ju je završila drugi put. Tek u svojim tridesetima, nakon skoro cijelog izgubljenog desetljeća, ponovno se vratila i u daleko manje glamuroznoj igri parova podsjećala na raskošni talent kojim je dominirala kao tinejdžerica. Osvojila je još niz Grand Slamova u toj konkurenciji, a posljednji punih 20 godina nakon prvog.

Projekt iz maternice

Ključna osoba u životu i karijeri Martine Hingis bila je njena majka Melanie Molitorova, čehoslovačka tenisačica koja je bila dovoljno dobra za top 20 u svojoj zemlji, ali ne za puno više. Otac Karol Hingis također je bio tenisač, ne osobito uspješan ni ambiciozan, te je radio kao teniski trener. Već u trenutku kad je Melanie ostala trudna bilo jasno da će dijete, bez obzira na spol, morati liječiti komplekse svojih sportski neostvarenih roditelja.

"U trenutku kad je izašla iz maternice", odgovorila je svojedobno Melanie na pitanje kad je prvi put shvatila da će Martina postati najbolja tenisačica svijeta. Sve je bilo usmjereno prema tome. Uostalom, i ime je dobila u čast druge legendarne tenisačice rođene u ondašnjoj Čehoslovačkoj Martine Navratilove.

To se dogodilo 30. rujna 1980. u Košicama, u današnjoj Slovačkoj, ali obitelj se uskoro preselila u Rožnov pod Radhoštem, u današnjoj Češkoj. Mala Martina prvi je put zamahnula reketom kad su joj bile samo dvije godine, a uskoro je mogla prebacivati lopticu u izmjenama i do 300 udaraca. Sa šest godina pobjeđivala je odrasle ljude.

"Kad sam bila mala, igrala sam s puno turista i veterana, a uvijek su imali slabu točku", prisjetila se Hingis u starom intervjuu za Guardian. "Pronašla bih najbolji način igre protiv njih iako sam imala šest-sedam godina, a oni su bili muškarci od 30 ili 35. Ako nisu znali udariti forhend ili bekend, koristila sam strategiju da im igram na slabiju stranu", rekla je.

To će joj kasnije koristiti i u profesionalnoj karijeri jer je takvim pristupom nadoknađivala nedostatak visine (170 cm) i atleticizma protiv puno krupnijih i snažnijih protivnica kao što su sestre Williams, Amelie Mauresmo, Mary Pierce, Lindsay Davenport...

Takav šahovski pristup tenisu usadila joj je, dakako, majka, nepopustljiva perfekcionistica koja je uskoro shvatila da Karol novcem koji zarađuje kao trener ne može pratiti njene ambicije s Martinom. Razvela se od njega i s kćerkicom pobjegla iz komunističke Čehoslovačke u Švicarsku u potrazi za boljim uvjetima.

"Nisam željela otići, bila sam zadovoljna životom u Čehoslovačkoj, tamo su mi bili prijatelji... Nisam znala što se događa i puno sam plakala, nisam znala jezik pa nikog nisam mogla razumjeti", pričala je Hingis.

Njena je obitelj spadala u lokalnu buržoaziju dok joj 1968. u odmazdi zbog Praškog proljeća komunističke vlasti nisu oduzele gotovo svu imovinu. Martinin djed morao je postati fizički radnik iako je bio obrazovan i mogao raditi kao učitelj. Zato je Melanie shvatila da joj ni obrazovanje ne može vratiti prosperitet kao što to može uspješna sportska karijera.

Debi i prva pobjeda s 14 godina i dva tjedna

A put do toga vodio je kroz bogatiju udaju. Melanie se u Švicarskoj ubrzo vjenčala za Andreasa Zogga, imućnog biznismena u prodaji računala, uz kojeg je bilo puno lakše uzdizati buduću šampionku nego uz sirotog Karola i njegovu hrđom izgrizenu Škodu.

Martinino odrastanje u Švicarskoj s teniske je strane bilo izvrsno, ali s društvene baš i ne. Ne samo zato što je bila strankinja, barem je u Švicarskoj takve djece bilo u izobilju, ali školski kolege zavidjeli su joj zbog bogatstva i čestog izbivanja s nastave kako bi mogla igrati tenis. Družila se samo sa starijom, ali za tenis manje talentiranom djecom, koju je u pravilu pobjeđivala.

"Uvijek sam se osjećala drukčijom, ali to mi se sviđalo. Imala sam poštovanje i zaslužila sam ga, zbog toga sam bila vrlo ponosna i sretna", objasnila je Hingis.

Već s 12 godina postala je najmlađa pobjednica juniorskoga Grand Slama u povijesti osvojivši Roland Garros 1993. Iduće godine obranila je titulu, osvojila i Wimbledon te ušla u finale US Opena. Krajem godine, samo dva tjedna nakon 14. rođendana, debitirala je na seniorskom WTA Touru u Zürichu pobijedivši u 1. kolu Amerikanku Fendick prije nego što će je zaustaviti druga nositeljica Mary Pierce.

S 15 godina i devet mjeseci postala je najmlađa pobjednica seniorskog Grand Slama kad je s Čehinjom Helenom Sukovom osvojila Wimbledon u konkurenciji parova. Te je 1996. na Australian Openu u singlu došla do četvrtfinala, na US Openu do polufinala, a u listopadu je u Filderstadtu osvojila prvu pojedinačnu seniorsku titulu svladavši domaću tenisačicu Anke Huber.

Već idućeg mjeseca osvojila je Oakland protiv Monice Seleš, a godinu je završila porazom 3:2 od Steffi Graf u finalu završnog Mastersa sezone, jedinom ženskom meču u godini koji se igrao na tri dobivena seta. 

Nevjerojatan početak godine, pad s konja i Iva Majoli

Fantastičnu formu prenijela je i u 1997. godinu, u kojoj je za zagrijavanje osvojila Sydney, a zatim i Australian Open te sa 16 godina i tri mjeseca postala najmlađa pobjednica seniorskog Grand Slama u 20. stoljeću. U finalu je svladala Pierce i uzvratila joj za prvi poraz na WTA turniru, a usput je i s Bjeloruskinjom Natašom Zverevom osvojila parove.

Redali su se trofeji u Tokiju, na Paris Indoorsu, u Miamiju i Charlestonu, postala je najmlađi broj 1 u povijesti ženskog tenisa skinuvši s trona ozlijeđenu Steffi Graf. Niz bi se vjerojatno nastavio da je nakon povratka u Europu na zemljaški dio sezone nije koštala njena najveća ljubav izvan tenisa.

Martina je obožavala konje, koji su joj bili povremeni bijeg od umora i stresa zbog ludog tempa turnira i putovanja po cijelom svijetu. Druženje s njima i jahanje smirivalo ju je i davalo joj osjećaj ravnoteže. No jedna ju je takva epizoda mogla ozbiljno koštati jer je Hingis na kratkom odmoru kod kuće pala s konja, ozlijedila koljeno i morala na operaciju.

Otkazala je sljedeća tri turnira, ali uspjela se vratiti za Roland Garros, koji je počeo jedva mjesec dana nakon pada. Ipak, nije ostavljala dojam da su operacija i mirovanje ostavili ozbiljne posljedice te je nanizala još šest pobjeda, među kojima protiv Kurnjikove, legendarne Španjolske Arantxe Sanchez Vicario i Monice Seleš u polufinalu.

U finale je ušla s omjerom 37-0, najduljim pobjedničkim nizom od početka kalendarske godine u povijesti ženskog tenisa. Nikome nije ni padalo napamet da će taj niz prekinuti Iva Majoli. Pa ipak, Zagrepčanka je razbila najdominantniju tenisačicu svijeta 6:4, 6:2 te kao deveta nositeljica postala najniže rangirana pobjednica Roland Garrosa u Otvorenoj eri.

Taj 7. lipnja, datum na koji sportska Hrvatska oplakuje pogibiju Dražena Petrovića, pretvorila je u najveći dan u povijesti ženskog tenisa u našoj zemlji.

Hingis je tijekom meča uzela pauzu za zahod i liječnički time-out, ali nije se izvlačila na ozljedu. "Samo sam bila umorna od cijela ova dva tjedna, a ona me stalno vozala po terenu", rekla je Martina nakon meča. "Nisam izgubila zbog ozljede, nego zato što je Iva odigrala fenomenalan meč. Igrala je bez greške, vozala me, servirala bolje od mene i zasluženo je prvakinja."

Na licu joj je bio umjetni, protokolarni osmijeh, ali oči su pokazivale tugu i ogorčenost tupim pogledom u daljinu. Iako je i ranije, naravno, doživljavala poraze, svi su joj se događali dok je još bila u usponu. Ovaj put posrnula je kao velika favoritkinja, kojoj je poraz prekinuo nevjerojatnu seriju i - pokazat će se - spriječio je da osvoji sva četiri Grand Slama u istoj godini.

Pobjede nad Janom Novotnom u Wimbledonu i Venus Williams na US Openu svjedoče koliko je povijesnu godinu Hingis imala i samo naglašavaju kakvo je čudo tog 7. lipnja 1997. u Parizu napravila Iva Majoli.

Uvijek je govorila ono što misli i tako počela okretati ljude protiv sebe

U 1998. Hingis je ušla jednako furiozno te obranila Australian Open i u singlu (protiv Conchite Martinez) i u parovima, u kojima je nastupala s debitanticom u toj konkurenciji, još jednom tinejdžerskom senzacijom Mirjanom Lučić. Tada 15-godišnja Makaranka postala je najmlađa pobjednica Australian Opena u povijesti i prva tenisačica koja je osvojila debitantski turnir u obje konkurencije, nakon što je 1997. u prvom nastupu na WTA turniru osvojila Croatia Open u Bolu na Braču.

U nastavku godine Hingis nije bila tako uspješna u pojedinačnoj konkurenciji, ali joj je u parovima uspjelo ono što nije godinu ranije u singlu - osvojila je sva četiri Velika, ali umjesto Lučić, partnerica u ostalim titulama bila joj je Jana Novotna. Postala je tek treća tenisačica ikad koja je istovremeno držala prvo mjesto WTA liste i u singlu i u parovima.

Nakratko je izgubila prvo mjesto pojedinačne ljestvice od Lindsay Davenport, ali pobijedila je Amerikanku na Mastersu, a zatim pobjedničku formu prenijela na početak 1999. U Melbourneu je opet osvojila duplu krunu, ali u parovima s novom partnericom Anom Kurnjikovom, koja će joj obilježiti nadolazeći dio karijere. U finalu singla razbila je Mauresmo i nitko nije mogao ni pomisliti da će joj to, s 18 godina i tri mjeseca, ostati zadnja Grand Slam titula u pojedinačnoj konkurenciji.

Ali u Melbourneu se teniski svijet počeo okretati protiv nje. Uvijek je bila poznata po izjavama bez zadrške, što se dugo pripisivalo djetinjoj iskrenosti, ali uoči finala mnoge je razljutila kad je pljunula u lice političke korektnosti i svoju protivnicu Mauresmo - otvoreno homoseksualnu, visoku i mišićavu Francuskinju - nazvala "napola muškarcem".

Lanjsku partnericu Novotnu, s kojom je osvojila tri Grand Slama, odbacila je "jer je prestara i prespora", a kad su je pitali o rivalstvu s njenom zamjenom Kurnjikovom, mlađom i atraktivnijom tinejdžerskom senzacijom, rekla je da nema tu rivalstva kad ona pobjeđuje u svim međusobnim mečevima.

Nije znala protiv Graf

I dok je protiv Kurnjikove uistinu dominirala, kao i protiv većine protivnica, jedna joj je ostala enigma. Steffi Graf uredno ju je šamarala i dobila pet od prvih šest međusobnih okršaja prije početka Martinine vladavine 1997., a i onaj spektakularni niz s početka te godine mnogi su osporavali zbog Njemičine ozljede.

Švicarka je dominirala šahovskim pristupom tenisu, planirajući igru po tri-četiri izmjene unaprijed kako bi se dovela u poziciju da iskoristi slabu točku protivnice. No,Graf nije imala slabu točku na koju se moglo fokusirati te je tjerala Martinu na reaktivnu igru, u kojoj se nije ni približno dobro snalazila.

U Tokiju, prvom turniru nakon Melbournea, Hingis je konačno drugi put u karijeri pobijedila Njemicu i skinula golem teret s leđa iako je već bilo jasno da je Graf zbog ozljeda s nepunih 30 godina na zalazu karijere. Hingis to, dakako, nije propustila istaknuti kad su obje dogurale do finala Roland Garrosa rekavši da je prestara i da je njeno vrijeme prošlo.

Uistinu, Graf u finalu Grand Slama nije bila od US Opena 1996., kad Martina još nije bila osvojila ni jedan Veliki. Gotovo cijelu godinu izgubila je zbog operacije koljena i nikad se više nije uspjela vratiti na sam vrh, ali u Parizu je briljirala i na putu do finala skinula drugu nositeljicu Davenport i trećepostavljenu Seleš.

Prvopostavljena Hingis je, činilo se, bila prevelika prepreka. Švicarka je dobila prvi set 6:4 i odmah napravila break u drugom, povela 2:0 te bila na odličnom putu prema jedinoj Grand Slam tituli koja joj je nedostajala, protiv jedine tenisačice koja ju je mučila i na neki način bacala sjenu na njene uspjehe. Trebao je to biti dan konačne Martinine potvrde kao najbolje na svijetu.

Poen koji je sve promijenio

A onda se sve promijenilo uslijed jedne naizgled obične sudačke pogreške. Graf je servirala, a Hingis forhendom vratila lopticu na rub osnovne linije, na što je linijski sudac označio aut. Martina je bila uvjerena da je loptica dobra te zatražila od glavne sutkinje da provjeri trag, uz burno negodovanje pariške publike, koja joj je ionako zamjerala zbog izjave o njihovoj miljenici Mauresmo i navijala za Graf u njenom labuđem pjevu.

Sutkinja je sišla sa stolca, pregledala trag i potvrdila odluku linijskog suca, na Martinino zaprepaštenje. U nekom drugom slučaju Hingis bi samo uvrijeđeno okrenula glavu, zamahnula reketom i sitnim, brzim koračićima odšetala natrag na osnovnu liniju, ali ovaj put nije se mogla pomiriti s odlukom te je prekršila pravilo i prešla na drugu stranu terena kako bi pokazala pravi trag, uz zaglušujuću zvučnu kulisu zvižduka iziritiranih Francuza.

Sutkinja se nije dala te je presudila poen u korist Njemice, uz kazneni poen za Martinu zbog kršenja pravila. Šokirana Hingis je iz protesta sjela na klupu i nije htjela nastaviti meč, a ustala je tek nakon dolaska glavnog suca i predstavnice WTA-a te prijetnje suspenzijom.

"Iznenadilo me što se toliko uznemirila zbog tog poena. To je samo igra, ali činilo se da je za nju to značilo više od toga", prokomentirala je kasnije Graf. Taj meč Martini je značio više nego ijedan u karijeri, sama je sebi nametnula stravičan pritisak i u potpuno neočekivanom trenutku puknula pod njim.

"Bio bi to tako dobar osjećaj", priznat će kasnije o nepodnošljivoj želji da dobije taj meč. Ali nakon što se nevoljko vratila na teren, sve je otišlo u drugom smjeru. Graf je vratila break zaostatka, dobila drugi set i oduzela Švicarki servis u trećem. Pri 5:2 Hingis je servirala za ostanak u meču i suočila se s meč-loptom.

Odlučila se na zloglasni servis ispod ruke - koji u tenisu nije zabranjen, ali se smatra nesportskim - i iznenadila Njemicu te ponovno razbjesnila parišku publiku. Na drugu meč-loptu učinila je isto, a onda se još išla žaliti sutkinji kad su joj označili aut. U tom trenutku već je cijeli svijet bio na strani Graf, a stadion Philippe Chatrier eruptirao je u oduševljenju kad je nekoliko trenutaka kasnije Hingis ponovno poslala lopticu izvan terena.

Legendarna Njemica osvojila je svoj 22. i posljednji Grand Slam, prvi nakon tri godine, prije nego što će u rujnu s 30 godina objaviti kraj karijere. Potpuno slomljena Hingis odjurila je u svlačionicu prije pobjedničke ceremonije, koju nijedan finalist u povijesti nije propustio, no majka ju je uplakanu vratila na središnji teren.

Nakon tog poraza više ništa nije bilo isto. Taj je meč doživljavala kao završni obračun protiv najtežeg čudovišta u videoigri svoje karijere, a izgubila ga je. Uslijedio je pad od kojeg se nikad nije potpuno oporavila. 

Najveći debakl karijere razotkrio je uzroke pada

Raskinula je profesionalni odnos s majkom i dalje krenula sama te dva tjedna kasnije doživjela najveći debakl karijere porazom u 1. kolu Wimbledona od 16-godišnje kvalifikantice Jelene Dokić, koja je tada nastupala za Australiju. Nakon 2:2 u prvom setu Hingis više nije osvojila ni gem.

Engleski tabloidi jedva su dočekali. Ionako su je imali na piku, što zbog arogancije na terenu, što zbog kontroverznih izjava, što zbog prijateljstva i partnerstva s Kurnjikovom, zbog kojih su ih nazivali teniskim Spice Girls. 

Tantrum s pariškog finala samo im je dao dodatni povod, a s posebnim su žarom "jahali" po njenom razlazu s majkom kao trenericom kad su primijetili da prepoznatljive narančaste trajne više nema u njenoj loži. Nakon šokantnog poraza poslali su fotografa da je prati na Cipar, gdje je otišla na odmor s dečkom, švicarskim tenisačem Ivom Heubergerom.

Bilo je pitanje vremena kad će adolescentici koja je cijelo djetinjstvo posvetila sportu taj sport prestati biti jedina preokupacija. Dečki, modna snimanja, društvena pojavljivanja i noćni izlasci postali su joj distrakcija, što je jako frustriralo majku Melanie i dovelo do raskida suradnje. 

No Martina još nije bila psihički spremna za rastanak sa svojom vodiljom, koja joj je pomagala da prebrodi sve probleme i ostane fokusirana. Iako će dva mjeseca kasnije doći do finala US Opena, a zatim i još triput zaredom do finala Melbournea, nije osvojila više nijedan pojedinačni Grand Slam. 

Australski Hrvat završio u zatvoru jer ju je uhodio, slao joj darove i kucao na vrata

Distrakcijama izvan terena pridružio se i izvjesni Dubravko Rajčević, australski Hrvat u srednjim četrdesetima, koji ju je godinama pratio kao obožavatelj i zaljubio se u nju, slao joj darove i ljubavna pisma, ali pretjerao je kad joj je došao pred kuću u Švicarskoj i zvonio na vrata odbijajući otići dok ne razgovara s njim. 

"Rekla sam mu da ode iz mog života, da ne želim razgovarati, a kamoli provesti život s njim", svjedočila je Hingis prije nego što će sud Rajčevića poslati na dvije godine u zatvor. Dali su mu priliku da potpiše zabranu prilaska i pustili bi ga nakon nekoliko tjedana, ali nije želio to učiniti.

Ne samo da je bio jeziv i više nego dvostruko stariji od nje, Rajčević nije bio ni njen tip. Hingis je u to vrijeme u pravilu izlazila sa sportašima - tenisačima Julianom Alonsom i Magnusom Normanom, češkim NHL hokejašem Pavelom Kubinom, ali sve su to bile veze koju su trajale maksimalno nekoliko mjeseci.

"Upoznate nekog i možda ste privlačni jedno drugome, ali teško je ostati u vezi jer stalno putujemo", objasnila je svojedobno zašto je birala sportaše, ali i zašto su se razilazili. "Uvijek sam privlačila veću pozornost od njih jer sam poznatija, a ako oni nisu dovoljno jaki, to je problem. No to dolazi s mojim poslom i ne mogu to promijeniti", objasnila je.

Na Kurnjikovu bacala vaze i trofeje

Nije dugo trajala "ljubav" ni s Kurnjikovom, s kojom se razišla krajem 2000. nakon bizarnog incidenta u Čileu. Martina je navodno postala ljubomorna na popularnost Ruskinje, protiv koje je igrala ekshibicijski meč, na kojem su se pojavili flashbackovi zloglasnog pariškog finala protiv Graf.

Opet je publika navijala protiv nje, opet je sporan bio trag loptice, opet je sutkinja odlučila u korist protivnice, na oduševljenje navijača. Kad su se na sljedećoj stanci mimoišle, Martina joj je dobacila: "Misliš li da si kraljica? Jer ja sam kraljica." I dok je javno incident tu završio, nastavio se nakon meča u svlačionici, gdje su dvije mlade tenisačice urlale jedna na drugu i gađale se vazama punim cvijeća i trofejima.

"Bilo je grozno, mislio sam da će prebiti jedna drugu", rekao je tada prestravljeni Jaime Fillol, bivši čileanski tenisač koji je organizirao priredbu.

Ipak, bio je to samo hir jer dvije su se ljepotice ponovno udružile 2002. i zajedno osvojile Australian Open, ali Martina je u šestom uzastopnom pojedinačnom finalu propustila 6:4, 4:0 i četiri meč-lopte protiv Jennifer Capriati. U meču koji je obilježila nesnosna vrućina, suočena s porazom, Amerikanka je odigrala nekoliko očajnički agresivnih udaraca i izvukla se iz rupe te dobila drugi set u tie-breaku. Martina se slomila.

"Samo sam željela da sve završi, ovako ili onako. Više me nije bilo briga. Znam da te uvijek mora biti briga, ali to mi je bilo nemoguće", rekla je Hingis.

Prvi odlazak zbog ozljeda, drugi zbog kokaina

Bio joj je to prvi Grand Slam nakon operacije desnog gležnja, a uskoro je morala i na operaciju lijevog. Nije se dobro oporavila, nastavila se mučiti s ozljedama, bolovima i povratkom u formu, nije se više mogla nositi sa snažnijim tenisačicama kao što su sestre Williams, Capriati, Mauresmo i Davenport te je u veljači 2003., sa samo 22 godine, objavila kraj karijere.

"Želim igrati tenis samo iz zabave te se više posvetiti jahanju i završiti s obrazovanjem", objasnila je tada Hingis, ali nije dugo izdržala. Dvije godine kasnije odigrala je nekoliko natjecanja i ohrabrena dobrim rezultatima objavila povratak 2006. Na Australian Openu ispala je u četvrtfinalu, ali je s Indijcem Maheshom Bhupathijem osvojila turnir mješovitih parova, svoj 15. Grand Slam.

U iduće dvije godine osvojila je i nekoliko manjih turnira, igrala dobro i vratila se u top 10 unatoč novim problemima s ozljedama, posebno kuka. A onda je uslijedio novi šok kad se 1. studenog 2007. iznenada ponovno umirovila. Naime, dopinški test koji je napravila u Wimbledonu, na kojem je igrala ozlijeđena, pokazao je prisustvo metabolita kokaina.

Tragovi kokaina u testovima urina mogu se pronaći do pet-šest dana nakon unosa, što bi značilo da ga je koristila tijekom Wimbledona, možda i za povećavanje sposobnosti.

"Kažu da kokain povećava samopouzdanje i stvara euforiju. Ne znam, znam samo da kad bih pokušala udariti lopticu u stanju euforije, to ne bi išlo. Mislim da je nemoguće zadržati koordinaciju potrebnu za vrhunski tenis pod utjecajem droga", rekla je Hingis.

Serijska preljubnica

Propisana kazna za prvi takav prekršaj bila je dvije godine suspenzije, ali Hingis je odlučila preduhitriti službenu odluku i sama napustiti tenis, drugi put. Zbog nje je Međunarodni teniski savez prilagodio pravila, koja su do tada vodila do suspenzije bez obzira na moguću kontaminaciju uzorka ili ekstremno male količine, što je ostavilo prostora za spašavanje tenisačima koji su možda nehotice ili bez jasnog objašnjenja unijeli spornu tvar u sebe.

Iako više nije bila prisutna u sportu, Hingis je nastavila biti miljenica tabloida. Mijenjala je zaručnike svake godine, a 2010. se udala za francuskog konjičara Thibaulta Hutina, koji je na bolan način spoznao izazove veze s Martinom.

"Godinu dana nakon vjenčanja trebali smo se naći u New Yorku i želio sam je iznenaditi. Ali po dolasku u hotel ja sam ostao iznenađen jer Martina nije bila sama", ispričao je Hutin, koji je želio spasiti brak, ali je kasnije saznao da ga je opet varala. "Ona ima vrlo osoban koncept morala. Uvijek je bila takva i mislim da je bila nevjerna svim svojim dečkima."

Vratila se i postala legenda parova

Hingis se ipak nije potpuno povukla iz tenisa, nego je nastavila igrati ekshibicije i neke neslužbene turnire pa se 2010. opet ujedinila s Kurnjikovom, koja je i sama bila u mirovini već sedam godina. Konačno, 2013. se i formalno vratila tenisu kao specijalistica za parove, 2014. se ozbiljno uključila na Tour, a 2015. vratila se na sam vrh.

Naime, od 2015. do 2017. Hingis je osvojila još 10 Grand Slamova - četiri u ženskim i šest u mješovitim parovima, uglavnom u indijskom supotpisništvu Sanie Mirze i Leandera Paesa. U igri parova, bez glamura, pozornosti i pritiska koje donosi pojedinačni tenis, bez ozbiljnih problema s ozljedama, Hingis je igrala još iza 37. rođendana, prije nego što se treći i posljednji put oprostila od profesionalnog tenisa, s ukupno 25 Grand Slam titula tijekom 23 godine isprekidane karijere.

Ali onih pet koje se pamti nanizala je u razmaku od dvije godine, a dva meča koja su joj najviše obilježila karijeru bili su porazi u finalima Roland Garrosa, jedinog Velikog koji nikad nije uspjela osvojiti u singlu. 

Iva Majoli zaustavila joj je rekordan niz i spriječila je da kao 16-godišnjakinja ispiše povijest te joj posljedično natovarila nemogući pritisak u finalu dvije godine kasnije, kad je doživjela emotivni raspad, od kojeg se nikad nije potpuno oporavila.