Foto: Index

KADA JE u rujnu 2009. godine objavljeno kako je 17-godišnji vratar Zaprešićanaca Matej Delač prošao liječnički pregled i potpisao za veliki Chelsea, hrvatski mediji vrištali su o Interovom čudu od djeteta koji će narednih godina pisati povijest hrvatske reprezentacije te kao nasljednik slavnog Petera Cecha naravno i Premierlige. 22. veljače iste godine Delač je sa 16-godina debitirao u HNL-u. U susretu protiv Zagreba radio je čuda na golu zaprešićkog kluba da bi u finišu susreta obranio jedanaesterac Davoru Vugrinecu. Dva mjeseca kasnije obranio je penal i Nikoli Kaliniću, a već na ljeto Zdravko Mamić poslao je pola milijuna eura vrijednu ponudu čelništvu Intera.

Posao je propao jer je Laljak tražio dva i pol milijuna, da bi ga samo mjesec dana kasnije dao Bluesima za čak tri milijuna eura. U međuvremenu je Delač dobio i poziv Slavena Bilića kao treći vratar desetoplasirane reprezentacije svijeta. U dresu Intera Delač je ostao do kraja sezone, skupivši zavidnih 23 nastupa, nakon čega se zaputio u London. Zbog problema s radnom dozvolom Bluesi su ga odmah poslali na posudbu u nizozemski Vitesse, gdje kale mnoge svoje talentirane igrače. No, kako je vrijeme prolazilo postalo je jasno da grijanje klupe nije samo posljedica privikavanja na novu sredinu. Prošla je cijela sezona, a Delač nije upisao nijedan jedini nastup za prvu momčad, dok je 24 susreta gledao s klupe.

Nije se Delač na ljeto ni vratio u London, a već je bio poslan u Češku na novu jednogodišnju posudbu. Predsjednik Čeških Budejovica Karel Poborsky na svečanom predstavljanju pričao je o hrvatskom vrataru kao jednom od najvećih nogometnih talenata Europe, no sve je bilo po starom. Prvi pola godine nije bio ni na klupi, 18. ožujka prvi put je dobio status rezerve, a 26. istog mjeseca upisao je prvi i posljednji nastup za ovaj češki klub. Primio je čak četiri gola od Viktorie Plzen i ponovno zasjeo na klupu, odakle je odgledao još tri susreta. Delač je razočaran napustio Češku krajem svibnja, a već početkom srpnja, medijima je prostrujala vijest kako je dobio direktivu Chelsea za novu posudbu u Portugalu.

Dvije utakmice u dvije i pol godine!

U Victoriji Guimaraes trebao je napokon dobiti pravu priliku, a budućnost se nakon dvije godine opet činila svijetlom."Po prvi put sam predstavljen kao pojačanje. Prezadovoljan sam što sam otišao u Portugal, a momčad je odlična", rekao je Delač nakon što je predstavljen u novom klubu. Sredinom kolovoza krenula je sezona, Delač je sjeo na klupu i nije se pomakao s nje gotovo pet mjeseci. U međuvremenu je jednom branio za rezervnu momčad Victorie i bilo je to sve od njegove portugalske avanture. Što mu je preostalo, nego vratiti se kući, na novu posudbu u zaprešićki Inter, koji je 10. siječnja 2013. objavio kako bi Delač trebao biti zamjena za Krševana Santinija, koji će po svemu napustiti klub.

U međuvremenu je Delač izgubio i mjesto prvog vratara mlade reprezentacije. Posljednji put branio je još 14. studenog 2011. godine. Sada je prvi vratar Simon Sluga, inače član momčadi s Kantride, koji je ove sezone također na posudbi, gdje standardno brani u dresu juniorske momčadi Verone. Dvije i pol godine otišle su u vjetar, a Delač je upisao samo 2 klupska nastupa, zasigurno stagniravši kao vratar. Naravno da je glupo reći kako je upropastio karijeru, već dvije i pol godine prima lijepu plaću od Chelseaja, tek mu je 20 i ispred njega je još najmanje 15-tak godina, međutim nedvojbeno je mogao više.

Što se dogodilo, je li premlad otišao u inozemstvo, jesu procjene njegovog talenta bile pretjerane ili je to nažalost normalni put sazrijevanja sve više mladih nogometaša koji gotovo u dječačkoj dobi opsjedaju plesom milijuna? Jedno je sigurno, nema lijeka da se ovakve sudbine ne ponove, jer klupske tržišne utakmice postaju sve surovije, a samo bi lud čovjek u ovim teškim vremenima izostanka bilo kakve garancije, odbio transfer vrijedan tri milijuna eura. Krivca nema, nije ni prvi ni zadnji, zato treba stisnuti ruku onima koji su imali dovoljno sreće i umješnosti da uspiju. Delač se barem vratio kući. Mnogi su uvjerenja da tako priznaju svoj životni neuspjeh pa ni ne dobiju priliku za novi početak.