ISPRIČAVANJE je dio svakodnevnog života. No, može li previše "oprosti" imati negativne posljedice, osobito u odnosu između roditelja i djece? Stručnjaci za roditeljstvo sve češće postavljaju ovo pitanje: trebaju li se roditelji ispričavati djeci i u kojim situacijama to ima smisla?

Prema mišljenju dr. Lauren Hartman, specijalistice adolescentne medicine i pedijatrije, iskrena isprika može pomoći u jačanju povjerenja i podržati emocionalni razvoj djeteta. Smatra da je isprika jedan od najmoćnijih alata koje roditelji imaju, ali samo ako se koristi na pravi način.

"Cilj isprike nije samo rješavanje sukoba, već povezivanje i učenje", objašnjava dr. Hartman. "Roditelji, baš kao i djeca, prvi put prolaze kroz svaku fazu razvoja. I logično je da u tom procesu griješimo, često i više puta."

Dodaje kako iskrene isprike pomažu tinejdžerima jer smanjuju njihovu frustraciju i uče ih važnim životnim vještinama. Kad roditelji preuzmu odgovornost i pokažu emocionalnu zrelost, time djeci pokazuju kako i ona mogu rješavati svoje konflikte.

Kada se treba ispričati, a kada ne?

Ključ je u ravnoteži. Roditelji trebaju priznati pogreške koje su zaista povrijedile dijete, ali ne bi se trebali ispričavati za održavanje pravila i granica.

Primjerice, važno je ispričati se ako izgubimo živce, viknemo ili prekršimo obećanje. U takvim situacijama isprika pomaže djetetu da se osjeća viđeno i shvaćeno.

No, kako kaže dr. Hartman, ne treba se ispričavati za odluke koje se tiču zdravih granica, poput ograničavanja vremena pred ekranom, postavljanja vremena za spavanje ili uključivanja djece u kućne obveze. "Ispričavanje u tim situacijama može oslabiti roditeljski autoritet i djeci stvoriti dojam da su pravila upitna", upozorava.

Roditelj ne mora biti savršen, ali treba biti siguran u sebe

Slično mišljenje dijeli i životna trenerica Hannah Keeley. Ona ističe da djeca ne trebaju roditelja koji se stalno ispričava, već osobu koja je sigurna u svoje odluke.

"Roditelj koji se neprestano ispričava šalje poruku nesigurnosti. Djeca tada mogu početi sumnjati u roditeljski autoritet i izgubiti osjećaj sigurnosti", upozorava Keeley. "Isprike trebaju postojati, ali ne smiju postati svakodnevna navika. Nema potrebe da se mame ispričavaju zbog umora, nereda u kući ili večere iz dostave. One zaslužuju biti priznate i podržane jer svakodnevno daju sve od sebe."

Kako se ispravno ispričati djetetu?

Prema dr. Hartman, dobra isprika trebala bi uključivati sljedeće korake:

• Jasno priznajte što ste učinili, opišite konkretno ponašanje i kako je ono utjecalo na dijete.
• Preuzmite punu odgovornost, bez izgovora ili “ali”. To je najvažniji, ali i najteži dio svake isprike.
• Izrazite iskreno žaljenje, pokažite djetetu da vam je zaista žao.
• Obećajte da ćete se potruditi promijeniti ponašanje i budite dosljedni.
• Prilagodite ispriku dobi djeteta. Mlađoj djeci dovoljno je kratko i jasno: “Žao mi je što sam vikao.” Starija djeca i tinejdžeri cijene objašnjenja.
• Izbjegavajte obranu i prebacivanje krivnje. Nemojte umanjivati djetetove osjećaje ili pravdati svoje postupke.