RODITELJI prirodno žele stvoriti odnos u kojem im se djeca osjećaju dovoljno sigurno da im mogu reći sve, bilo dobro ili loše. Kada dijete zna da će biti voljeno i prihvaćeno čak i onda kada govori o nečemu teškom, roditelji su postavili važan temelj za iskrenu komunikaciju. Zato je važno da roditelji djeci pokažu da im mogu vjerovati i da su im spremni pomoći.

Normalizacija razgovora o osjećajima

Nije uvijek lako govoriti o vlastitim osjećajima, bez obzira na dob. Da bi se djeca lakše otvorila, moraju vidjeti da je razgovor o emocijama normalan dio obiteljskog života, a ne nešto što se dogaodi samo u iznimnim situacijama. Kelsey Mora, stručnjakinja za rad s djecom i licencirana savjetnica, objašnjava: "Kada naglas imenujemo emocije - i one ugodne i one teške - učimo djecu da osjećaji nisu nešto što treba skrivati."

Klinička psihologinja Katie Davis slaže se s tim. "Literatura jasno pokazuje da je socijalno učenje ključno za emocionalni razvoj", navodi ona i dodaje da se sposobnost razumijevanja, izražavanja i reguliranja emocija razvija promatranjem drugih i komunikacijom s njima, prenosi YourTango.

Roditelji su, ističe, djeci najvažniji uzori. Kada roditelji redovito govore o svojim osjećajima, djeca uče da i sama mogu učiniti isto, što im olakšava razgovor i o važnim i o svakodnevnim stvarima.

Suočavanje s teškim emocijama

Iako se ponekad čini lakše izbjegavati ili potiskivati bolne emocije, to dugoročno nije zdrav pristup. Mora ističe da odrasli, kada izbjegavaju određenu temu, djeci šalju poruku da se o njoj ne smije govoriti.

Psihologinja Pamela Cole objašnjava da je učenje emocionalne regulacije proces koji traje. "Regulacija emocija uključuje brojne vještine, poput pažnje, planiranja te kognitivnog i govornog razvoja", kaže ona.

ato je važno da djeca vide kako se roditelji nose s vlastitim teškim osjećajima. Tako uče da se neugodne emocije ne moraju skrivati ili potiskivati, nego ih se može prepoznati, imenovati i obraditi. U suprotnom mogu zaključiti da takve osjećaje treba ignorirati, što može narušiti njihov odnos s roditeljima, ali i način na koji doživljavaju sebe.

Priznavanje vlastite ranjivosti

Mnogi odrasli ne znaju jasno izraziti osjećaje jer im to u djetinjstvu nije bilo dopušteno, ističe Mora. Umjesto da taj obrazac prenesu na svoju djecu, roditelji ga mogu prekinuti iskrenim razgovorom. Kao primjer rečenice koju roditelji mogu uputiti djetetu navodi: "Nisam odrastao/la razgovarajući o svojim osjećajima, ali to želim raditi s tobom jer znam da je važno i korisno."

Ashley Patek, radna terapeutkinja i roditeljska savjetnica, kaže: "Da biste se uklopili u obiteljski sustav koji ne prihvaća teške emocije, preživljavate tako da ih ne osjećate, ili barem postanete vješti u njihovu skrivanju."

Roditelji koji su i sami odrasli u takvom okruženju ne moraju ponavljati isti obrazac. Kada djetetu pokažu da je u redu osjećati se loše, daju mu do znanja da im se može obratiti i onda kada mu je teško.

Davanje primjera vlastitom otvorenošću

Česta je pogreška pokušati iz djeteta na silu izvući informacije o njegovu danu. Mora savjetuje da je korisnije započeti razgovor tako da roditelj najprije podijeli nešto o sebi i svojim osjećajima. I dr. Cole smatra da je zajednički razgovor ključan. "Kada je situacija mirna, iskoristite priliku za razgovor o osjećajima i načinima nošenja s njima", kaže ona.

"Rezultati neće biti vidljivi nakon jednog razgovora, ali tako se gradi međusobno razumijevanje." Kada roditelji pokažu kako izgleda otvoren razgovor, djeca lakše slijede njihov primjer. To im pomaže u regulaciji emocija i potiče iskrenost. Djeca u velikoj mjeri uče promatrajući roditelje, pa je važno da im upravo roditelji pokažu kako se otvoreno i smireno razgovara.

Uvođenje razgovora o osjećajima u rutinu

Dijeljenje osjećaja može biti neugodno ako obitelj na to nije naviknuta. No, kada postane dio rutine, razgovor o emocijama postaje prirodniji. Mora to prakticira tako da tijekom večere svakog člana obitelji pozove da podijeli nešto pozitivno, zatim nešto teško ili neugodno pa ponovno nešto pozitivno.

Patek kaže da je njezina obitelj koristila sličnu metodu. "Bilo nam je korisno primijetiti i podijeliti ono što doista osjećamo kao dio obiteljskog rituala. Tako sam mijenjala svoj način razmišljanja, ali i njihov", objasnila je. "To je bio način da prekinemo generacijske obrasce."

Kada razgovor o emocijama postane uobičajen poput pranja zubi, djeci je lakše govoriti i o dobrim i o lošim trenucima te biti iskrena prema roditeljima.

Pružanje alata za nošenje s osjećajima

Roditelji se često usredotoče na to da dijete potaknu da izrazi osjećaje, ali to nije dovoljno. Ako se u obitelji otvoreno razgovara, a dijete ne zna što s osjećajima nakon što ih izgovori, problem i dalje ostaje. Mora kaže da rješenje može biti jednostavno, primjerice nekoliko zajedničkih dubokih udaha prije spavanja.

"Kada djetetu objašnjavate kako i zašto koristite određene metode za smirenje, pomažete mu da shvati vaše namjere", kaže Rosa Klein-Baer s instituta Child Mind. "To je posebno važno za mlađu djecu, kojoj je teže razumjeti svrhu određenih postupaka bez objašnjenja." Roditelji koji djeci žele pružiti osjećaj sigurnosti znaju da nije dovoljno samo reći kako se osjećamo. Djecu treba naučiti i kako s tim osjećajima postupati na zdrav način.

Učenje da nema "loših" osjećaja

Lako je pomisliti da su ugodni osjećaji dobri, a neugodni loši, ali emocije ne funkcioniraju tako jednostavno. One nisu crno-bijele, nego čine širok spektar ljudskog iskustva. Ako djecu učimo da su neki osjećaji loši, ona će ih pokušati izbjegavati i o njima neće htjeti govoriti.

Profesorica psihologije Vanessa LoBue ističe da je takav pristup posebno izražen u zapadnim kulturama. Kao primjer navodi Pixarov film "Izvrnuto obrnuto", u kojem se Sreća slavi, a Tuga potiskuje. Kada neugodne emocije ne dobiju jednako važno mjesto, djeca mogu početi vjerovati da o njima nije u redu pričati.

Razvijanje emocionalne kompetencije

Prema Vanessi LoBue, emocionalna kompetencija odnosi se na sposobnost djece da izraze i reguliraju vlastite emocije te prepoznaju tuđe. Dio te sposobnosti biološki je uvjetovan, ali velik dio se uči. Iako zvuči jednostavno, LoBue tvrdi da je najbolji način za razvoj te vještine razgovor s djecom o njihovim osjećajima.

Razvijanje emocionalne kompetencije važno je za dječji emocionalni razvoj, a razgovor je jedan od najvažnijih alata koje roditelji imaju. Redovit razgovor o osjećajima pomaže djetetu da ih prepozna, prihvati i obradi.

Nije jednostavno postati roditelj kojem se djeca obraćaju za sve, ali otvoren odnos u kojem se osjećaji ne skrivaju može u tome mnogo pomoći. Povjerenje se gradi na osjećaju sigurnosti, a taj se osjećaj najbolje razvija kada dijete zna da su njegovi osjećaji važni i prihvaćeni. Tako se stvara čvrsta i trajna veza između roditelja i djeteta.