VEĆ SMO odavno utvrdili – Amerika ima posebnu fascinaciju zločinom i zločincima. Bilo izmišljenim, bilo stvarnim. I ti stvarni im, koliko god da ih ima, i koliko god da su opaki, ponekad nisu dovoljni, pa si često stanu kreirati one fantastične, koji onda u začaranom krugu možda inspiriraju nastanak ili barem izopačenu kreativnost ovih stvarnih.

Ili obrnuto, kada ih zloba negativnih likova s malih i velikih ekrana zasiti, onda se opet vraćaju reimaginacijama svih onih pljački, krađa, otmica, silovanja, umorstava i njihovih počinitelja, što su se u stvarnosti dogodili, iznova preispitujući svaki detalj i uvodeći novije generacije gledatelja u svoju dugu i bogatu povijest zla.

Glavne epizode ove vječne serije odavno su nam poznate jer dugo živimo pod izravnim utjecajem te kulture – dovoljno je reći Black Dahlia, Zodiac, Charles Manson, OJ Simpson, Jeffrey Dahmer, John Gotti, D.B. Cooper, Son of Sam, Jeffrey Epstein, možemo nabrajati do prekosutra, sam spomen ovih imena podsjeća nas na brojne dokumentarce ili igrane filmove koje smo o njima pogledali te smo o većini sposobni u svakom trenutku izdeklamirati osnovne činjenice i čak dati neko svoje mišljenje na temu. Kao da se u svakome tko obitava unutar sfere američkog pop-kulturnog zračenja neminovno krije potencijalni FBI profiler, sudski vještak ili barem privatni detektiv.

Dosad je slučaj Menendez ostajao po strani

U vezi s time, slučaj braće Menendez svakako je više nego zanimljiv i pada na plodno tlo publici koja halapljivo, otvorenih usta očekuje još ovakvih priča. S druge strane, dodatno je primamljiv zbog toga što je u odnosu na najslavnije zločine ovaj slučaj paricida do sada ipak nekako ostajao po strani, u drugom rangu velikih, malo dalje od pažnje opće populacije izvan Amerike, iako se u njemu sabralo mnogo paradigmatičnih detalja koji uistinu otvaraju dublja promišljanja o svijetu u kojem živimo.

Odluka Ryana Murphyja da svoju uspješnu prvu sezonu true crime antologije pod nazivom Monster, koja nam je prije tri godine pružila najbolju ekranizaciju života i (ne)djela Jeffreyja Dahmera, nastavi s braćom Menendez uvela je njihovu povijest ponovo u žižu interesa, ovoga puta daleko šireg auditorija od američkog, podižući ih u prvu ligu popularnih velikih zločina gdje im je po svemu i mjesto. Prikladno, naziv serije je iz Monster izmijenjen u Monsters.

A o čemu se radi u slučaju, odnosno seriji koja je po njemu snimljena?

Mislilo se da se radi o mafijaškom smaknuću

U kolovozu 1989. titularna braća Erik i Lyle prijavili su policiji svirepo ubojstvo svojih roditelja Josea i Kitty Menendez u njihovom domu na Beverly Hillsu. S obzirom na to da se radilo o izuzetno bogatoj obitelji i da je Jose Menendez bio uspješan biznismen, u to vrijeme jedan od glavnih ljudi RCA izdavačke kuće, slučaj je privukao veliku pažnju javnosti.

Isprva se mislilo da je u pitanju mafijaško smaknuće, zbog Joseovih potencijalnih veza s kriminalom, odnosno brutalnosti samoga čina: supruga i on bili su upucani s više hitaca iz sačmarica, a tijela su im bila u gotovo neprepoznatljivom stanju. U početku, njihovi sinovi djelovali su ožalošćeno i u javnim nastupima potpirivali opći dojam o umiješanosti svijeta organiziranog kriminala. Međutim, ponašanje Erika i Lylea u mjesecima koji su uslijedili izazvalo je novi šok, budući da su braća ubrzo zbacila svoje maske žalosti i krenula živjeti prilično raskalašenim životom.

Kupovina Rolexa, automobila, restorana, skupa putovanja, prvi redovi na NBA utakmicama (odakle proizlazi jedan od poznatijih kurioziteta iz ovog razdoblja jer se obojica mogu vidjeti u publici na slici s kolekcionarske kartice Marka Jacksona, tadašnjeg igrača New York Knicksa) izazvali su zgražanje javnosti te nikome nije bilo čudno kada su napokon u ožujku 1990. obojica uhićena, a potom, nešto kasnije, izvedena na suđenje.

Tko su čudovišta?

Tehnički, struktura Murphyjeva prikaza je takva da počinje od trenutka kada braća (Cooper Koch kao Erik i Nicholas Alexander Chavez kao Lyle) prvi put nakon ubojstava izlaze u javnost. U devet epizoda koje slijede, radnja se račva u dvije vremenske linije – onu koja ih nastavlja pratiti u stvarnom vremenu, dakle razdoblju trošenja, uhićenja i napokon dugog i mučnog estradiziranog sudskog procesa, te drugu, koja se odvija u flashbackovima iz njihovog djetinjstva i mladosti provedenih u obiteljskom domu s dvoje, po njihovim tvrdnjama, zlostavljačkih roditelja (Javier Bardem i Chloë Sevigny) zbog čijeg dugogodišnjeg maltretiranja su se naposljetku i odlučili na ovakav čin.

Naravno, osnovno pitanje koje se ovdje postavlja nije jesu li Erik i Lyle ubili svoje roditelje. To je jasno i ne predstavlja nikakav spoiler – jesu, što su pred sudom i sami priznali. Značajnije pitanje koje se oko slučaja vrti vezano je uz naziv serije. Dakle, tko su ta titularna čudovišta? Jesu li to roditelji koji su izopačeni psihopati što su svojim devijantnim ponašanjem uništili djecu i od njih napravili ubojice, ili su to njih dvojica, koji su čitavu priču o zlostavljanju izmislili i preuveličali, a svog oca i majku raznijeli sačmaricama do neprepoznatljivosti s toliko mržnje, samo radi ugodnog života, pa onda pokušali manipulirati javnošću?

Također, ako oni doista i jesu zlostavljani, baš tako i u tolikoj mjeri, je li ih to samo učinilo neizlječivima, odnosno da nisu uhićeni, bi li na slobodi počinili neke još gore zločine i, samim time, čini li se čitava medijska hajka, razapinjanje, ismijavanje (pogledajte SNL skeč iz tog razdoblja) opravdanim?

Odgovara li kazna zločinu i zločin kazni?

Slučaj braće Menendez toliko je slojevit u moralnom, psihološkom, društvenom, povijesnom, antropološkom smislu da u biti mora nadmašiti svaki snimljeni dokumentarni ili igrani materijal koji se po njemu načini, pa je samim time to i ovdje slučaj. Kao gledatelj serije, svakako ste ograničeni na vizuru koju vam pružaju njezini kreatori, a ona je takva da je obojicu prikazala kao prilično oštećene i moralno upitne ljude.

Štoviše, spomenuta druga vremenska linija u kojoj gledamo prošlost i obiteljske trenutke vezana je za njihovu vizuru, dakle mi vidimo ono što nam braća, kao "nepouzdani naratori" govore, te je zaključak takav da Murphy namjerno ipak vuče na stranu ambivalentnosti, a samim time i nagovještava veću krivnju tada mladića, a sada dvojice ljudi koji su više od pola života proveli u zatvorima.

Konačnih odgovora ipak nema i vi ste, nakon ili tijekom gledanja epizoda, mnogo više nego što je to bio slučaj s Dahmerom, neminovno osuđeni na vlastito istraživanje i upadanje u "zečju rupu" beskrajnih videozapisa i dokumentaraca. Rijetko kome će ovo ostati "samo" serija i gotovo svatko će kao dopunu pogledati snimke sa suđenja ili čuveni intervju koji su braća u to vrijeme dala novinarki Barbari Walters, a onda i pokušati to usporediti s onime što su u imaginarnom prikazu vidjeli, analizirajući govore tijela i pokrete Erika i Lylea, donoseći zaključke o neminovnim znakovima stvarno preživljenih trauma ili samo odlične glume, svrstavajući se naposljetku u jedan od dva tabora mišljenja ili pak ostajući u mnogo dubljoj nedoumici i ambivalentnosti jer serija, čak i sa slobodom umjetničke interpretacije, ostavlja mogućnost da je svaka od pretpostavljenih verzija događaja istinita.

Završna presuda koju možemo donijeti jest da u svojoj drugoj sezoni kreatori Čudovišta sami iskazuju pomalo čudovišne osobine, skrivene iza fancy Netflix produkcije i velikih glumačkih vještina ljudi koji sudjeluju u njihovim projektima (epizoda 5 u tom smislu odnosi prevagu kada je riječ o izvedbi Coopera Kocha), namjerno igrajući na kartu senzacionalizma i eksploatacije stvarnih zločina, koju, ruku na srce, i mi kao njihova publika stalno zahtijevamo, bivajući moguće najgori od svih, pa bi, na kraju, možda najprikladniji alternativni naslov za sljedeću sezonu bio – Čudovišta za Čudovišta, jer ste vi to tražili!