DARKO Buzov, sin Tome Buzova, čovjeka koji je žrtvovao svoj život pokušavajući spasiti civile 1993. godine, prvi put je javno progovorio pred kamerama. O njegovom ocu snimljen je kratkometražni igrani film Čovjek koji nije mogao šutjeti redatelja Nebojše Slijepčevića, koji je u konkurenciji za nagradu Oscar.

>>Tko je bio Tomo Buzov, heroj o kojem je snimljen Čovjek koji nije mogao šutjeti?

>>Čovjek koji nije mogao šutjeti

27. veljače 1993. godine dogodila se potresna tragedija koja je obilježila život Darka Buzova, sina Tome Buzova, koji je postao junak filma u konkurenciji za Oscara. "I u tom trenutku smo ja i još dvojica mojih drugara čekali. Jedan je čekao majku, jedan sestru, ja oca. Njima su došle majka i sestra", ispričao je Darko Buzov za Provjereno.

Njegov otac Tomo nije izišao iz vlaka na barskom kolodvoru. Izveli su ga, skupa s još devetnaest putnika, u malom bosanskom mjestu Štrpci i ubili članovi paravojne formacije Osvetnici - i to zato što se pobunio protiv njihova nasilnog legitimiranja putnika.

"On je čovjek koji je napravio jedan stvarno junački čin, izgubio je život pritom, a zaboravljen je, prešućen je, zato što on ne pripada ni u jedan nacionalistički narativ postjugoslavenskih država. On je Hrvat koji je živio u Srbiji, a dao je život štiteći Bošnjake. Nije se borio ni za Hrvatsku, ni za Srbiju, ni za Bosnu, ni za Jugoslaviju, ni za što se nije borio, nego za ljude. I to je vjerojatno razlog zašto ga nije imao tko slaviti", rekao je Slijepčević.

Darko Buzov, sin jedinac pokojnog Tome Buzova, bivšeg umirovljenog časnika JNA, primio je reportere Provjerenog u svoj dom u Beogradu te podijelio svoja sjećanja na oca. Nekoliko dana nakon nestanka putnika iz vlaka na televiziji je održana konferencija za novinare na kojoj je priopćeno kako je paravojna formacija iz Bosne otela dvadeset ljudi koji su potom odvedeni u nepoznatom smjeru.

"Moj otac je ustao umjesto njega"

Darkova majka Koviljka Buzov godinama je uzaludno tražila odgovore, nadajući se da joj je muž živ. Kasnije su Darko i njegova majka dobili snimku svjedočenja ljudi koji su spomenutog dana bili u kupeu te na hodniku vlaka 671 od Beograda do Bara.

Trojica vojnika u maskirnim uniformama, sa šajkačama i šubarama, išli su od kupea do kupea i tražili osobne dokumente svih putnika. Tomo Buzov im je dao svoje dokumente koje su mu, kad su vidjeli njegovo ime i prezime, vratili. Jer izvodili su građane islamske vjeroispovijesti, ali i 17-godišnjeg mladića koji nije imao dokumente.

"I moj otac je njemu rekao da sjedne, moj otac je ustao umjesto njega. I tako je umjesto njega izašao van. I mi smo tek poslije tri, četiri godine od jednog čovjeka iz Višegrada dobili informaciju da je moj otac ubijen u stanici Šrpce", ispričao je Darko.

Nakon nekoliko godina Koviljka Buzov stupila je u kontakt sa 17-godišnjim mladićem iz vlaka koji je potvrdio istinitost spomenutih događaja. Njegov identitet nikad nisu htjeli otkriti.

"Najvjerojatnije se on u toj situaciji vodio nekom idejom da je on mlad dečko, da nema pojma o čemu se radi, bolje da on koji je već vojno lice ustane i ode. Izvući će se, ipak je vojska vojska, imaju neko poštovanje jedni prema drugima", rekao je Darko.

No, nije se izvukao. Kao ni ostalih devetnaest putnika koje su izveli iz vlaka 671 od Beograda do Bara. Jedino on nije bio "pogrešne" nacionalnosti. Darko Buzov na svojeg je oca bio ponosan i prije tog tragičnog događaja, ali mu je ujedno zamjerao što nije odabrao šutjeti.

Za otmicu i ubojstvo dvadeset putnika iz vlaka Beograd – Bar osuđen je samo jedan od sudionika, Nebojša Ranisavljević, koji je dobio petnaest godina zatvora. Iako je dokazano da je zločin pomno isplaniran i da su, uz vojsku i policiju, u organizaciju bili uključeni i ljudi iz Jugoslavenskih željeznica, nitko od njih nikad nije ni optužen.