Restoranske cijene u najbogatijoj talijanskoj regiji nisu više nego na Jadranu

OVAJ smo vikend proveli u Dolomitima, u talijanskom Južnom Tirolu. Gotovo cijeli život odlazimo u Južni Tirol, poput mnogih Hrvata, jer smatramo da je taj dio Alpa najbolji za skijanje i relativno je blizu Hrvatskoj. Južni Tirol povijesno je posebno zanimljiv. U pojedinim mjestima većina stanovnika priča njemački jer je regija pripadala Austro-Ugarskoj Monarhiji, a tek se nakon Prvoga svjetskog rata pripojila Italiji.
U visokim planinama Južnog Tirola vodile su se i neke od najbrutalnijih bitaka Prvoga svjetskog rata. I danas se tamo mogu vidjeti i posjetiti bunkeri na ekstremnim pozicijama u planinskim stijenama. Južni Tirol, regija prekrasne, ekstremne prirode, službeno je najbogatija regija u Italiji. BDP po stanovniku je skoro 50 tisuća eura.
Usporedbe radi, sicilijanski BDP je 20 tisuća eura, talijanski prosjek je 33 tisuće eura, a hrvatski BDP je 22 tisuće. Oduvijek je poznato da sjever Italije debelo šiša siromašni jug po svemu. Ali razlike su drastične. Kako, dakle, izgleda turizam u najbogatijoj regiji Italije? I što se zapravo može naučiti od radišnih stanovnika Južnog Tirola?
Južni Tirol živi od turizma, ali ga turizam nije pojeo
Život u Južnom Tirolu može biti savršen. Priroda je prekrasna, a novca je očigledno puno. Južni Tirol se prirodno okrenuo turizmu, ali nije ugasio proizvodnju. O turizmu ne ovisi svaka pora njegova društva. U čestim raspravama s istarskim ugostiteljima i vinarima vidi se da je proizvodnja gotovo svega ugašena, a protagonisti su se prebacili u rentijerstvo koje ne zahtijeva previše rada. Južnom se Tirolu to nije dogodilo.
Rentanje apartmana uglavnom je sekundarni izvor prihoda. Brojna domaćinstva drže životinje i proizvode svoju hranu. U Južnom Tirolu radi mnoštvo malih sirana, OPG-ova, ali i velikih proizvođača poput Senftera i Tita, koji izvoze odlične suhomesnate proizvode po cijeloj Italiji. Tu je i golema proizvodnja jabuka i dosta poznatih vina.
Proizvodnja u ostalim sektorima također je na visokoj razini, od drvne industrije, preko domaće proizvodnje žičara i tehnologije za žičare, do tvornice Moessmer koja radi više od 100 godina. Stanovnici Južnog Tirola pokazuju da turizam može biti društveno koristan i poželjan, ali ne kao aktivnost koja će pokopati sve ostalo.
Cjelogodišnji turizam o kojem Hrvati pričaju u Južnom Tirolu odavno žive
Južni Tirol je ostvario ono što svi naši političari samo pričaju. Cjelogodišnji turizam. Dio turizma ljeti postiže više cijene nego u skijaškoj sezoni. Dramatični Dolomiti privlače turiste cijele godine, ali cjelogodišnji turizam nikad se ne događa slučajno.
U Južnom Tirolu nema rupa u turističkoj sezoni, ali nema ni ogromnih gužvi. Lokalne vlasti pažljivo upravljaju turizmom i osiguravaju balans. Prije nekoliko godina najavili su da će cijelim nizom mjera smanjiti broj turista kako bi se očuvali priroda i život lokalnog stanovništva, raspoređujući broj turista na cijelu godinu.
Cijene, cijene, cijene
Dan poslije fantastične večere u Atelieru Moessmer zaputili smo se u Cortinu d'Ampezzo. Cortina je jedan od najljepših gradića Južnog Tirola, s opravdanim nadimkom planinski Monte Carlo. Vjerojatno je jedno od najskupljih skijališta u ovom dijelu Europe. Prije Putinove invazije na Ukrajinu Cortinu su okupirali ruski oligarsi, a na cestama se uvijek može vidjeti milijune eura vrijednosti luksuznih automobila.
Cortina će iduće godine drugi put ugostiti zimske Olimpijske igre. Sve ovo upućuje na to da su cijene daleko više od svih cijena u Hrvatskoj. U stvarnosti nisu. Već kratki obilazak pokazuje da ta destinacija pruža vrijednost za novac kakva se na hrvatskoj obali ne viđa često. Vožnja žičarom do planinskog restorana, istom onom u kojoj se Roger Moore kao James Bond vozio u Samo za tvoje oči, stoji 20 eura. Sedam eura manje nego u Dubrovniku. A kad dođete na odredište, dočeka vas vinski bar s vjerojatno najljepšim pogledom na svijetu.
U takvom baru, u koji se namirnice mogu donositi samo žičarom, vino na čaše stoji 5 eura, dok je skuplje vino 7 eura. Ogromni tostovi koje smo pojeli s vrlo dobrom šunkom stoje 8 eura, a pomfrit je 6 eura. Konkretniji obroci poput rižota, tjestenina i bifteka ne prelaze cijenu od 39 eura, a oni najjeftiniji su dvadesetak. U najskupljem mjestu u najbogatijoj pokrajini u Italiji rižoto ćete, dakle, platiti manje nego u Malinskoj na Krku. Ponuda i potražnja je očigledno nešto što su stanovnici Južnog Tirola usavršili.
Radno vrijeme trgovina
Prije nekoliko mjeseci razgovarali smo s jednim od najuspješnijih ugostitelja u Dalmaciji, koji nam je rekao da veliki supermarketi ubijaju ponudu ugostiteljskih objekata. Njegove riječi su bile doslovne: "Ako supermarket radi do deset, jedanaest navečer ili do ponoći i nudi jeftinu gotovu hranu s jeftinim alkoholnim pićima, nitko od naših turista neće ići u konobu ili restoran. Uzet će najjeftiniju opciju i zaobići ugostiteljsku ponudu koja se tako uništava."
U Južnom Tirolu male trgovine rade do 19:30, i to dvokratno. Nema velikih supermarketa koji bi zauzeli pola sela. Turisti koji dođu moraju pametno rasporediti vrijeme ili na večeru otići u lokalni restoran. Što, naravno, ugostiteljima daje prostora za nešto niže cijene od naših.
Izgled i uređenost građevinskih objekata
Dođete li u Cortinu, vidjet ćete da sve kuće prate određeni planinski stil. Nema modernističkih vila koje se ne uklapaju u prostor i vrijeme. Dođete li u neki gradić na jadranskoj obali, odmah vas zateknu moderne novogradnje agresivnih ravnih linija i sivo-crnih boja koje nemaju nikakve veze s tradicijom sela u kojem se nalaze, a jedino što signaliziraju jest da su namijenjene samo turistima i iznajmljivanju apartmana.
Zanimljivo je i što se ostali igrači na tržištu, pogotovo korporacije, pridržavaju određenih pravila. Svaki market koji smo vidjeli pronašao je dizajn kojim se uklopio u selo. Primjerice Spar u Brunicu nema prepoznatljive žarke crveno-zelene boje koje se uočavaju s nekoliko kilometara, već tamnosmeđi logotip, a cijela je trgovina u drvu kako bi se uklopila u planinski ambijent. Brunico je pun novogradnje inspirirane tradicionalnim stilom. Godišnji odmor u takvom okruženju puno je ugodniji nego u apartmaniziranim naseljima.
Naravno da je simbioza turizma, proizvodnje i lokalnog stanovništva puno kompleksnija tema od nekoliko opisanih točaka u ovom tekstu. Ali Hrvati tamo već površno, u samo nekoliko sati vožnje, mogu vidjeti kako turizam može izgledati kad se odrede racionalna i jasna pravila razvoja. U takvom okruženju svi profitiraju. Lokalni proizvođač ima kome prodati svoj proizvod, hoteli i apartmani mogu držati dobru cijenu tijekom cijele godine, a stanovništvo može imati normalan život u jednoj od najpoznatijih svjetskih turističkih destinacija, u najbogatijoj regiji u Italiji.
Piše: Luka Peranić
Tekst je, uz dozvolu, u cijelosti prenesen s portala Kult Plave Kamenice.

bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati