ALBUME godinama na domaćoj sceni ne iščekujemo s istim uzbuđenjem kao nekad. No iza nas je godina Lasagne - miljenik nacije obilježio je 2024., lansiran u središte pažnje s Rim Tim Tagi Dim, pjesmom koja je trebala biti tek filler za autorski prvijenac Demons & Mosquitoes, a donijela nam je najveći uspjeh na Eurosongu.

Godinu i sedam singlova poslije album je vani: netaknutog naslova, tekstova na engleskom jeziku, jasno namijenjen svjetskoj publici, beskompromisan prema uspjesima jednog od najvećih glazbenih izvoza Hrvatske. Lasagna donosi 14 "demona", svaki drugačiji, eksperimentalan i moderan - sve što rijetko možemo očekivati od tipične domaće produkcije. "Uradi sam" bio je njegov pristup: sam je napisao, skladao i producirao album koji čitamo kao autoterapiju.

Projekt prije probitka

Tjeskoba, neprilagođenost i nesigurnosti transgeneracijske su teme, ali mlađe generacije o njima govore bez grča. 30-godišnjak na ovom albumu ponajprije piše sebi, kao dijalog sa svojim unutarnjim previranjima, a pritom lirski iskusno kao glazbenik.

Iza njega je 15 godina iskustva - kao gitarista na europskim pozornicama, kao tekstopisca metal benda Mono Inc., koji je 2024. zasjeo na vrh njemačke nacionalne top-liste albuma.

A kad piše i sklada kao potpuni anonimac kakav je bio prije uključenja u Doru, znamo da nije bilo serviranja apetita izdavača ni povlađivanja publici jahanjem na onom što prolazi. Prvijenac je dvostruko ogledalo: njega samog i digitalnog društva, a autoironija mu je najdraže sredstvo.

Nakon sedam digitalnih singlova kao prva, i to vrlo intimna, zbirka u ruke mi je došao u najslađem mi obliku - gramofonske ploče. A sada, pod skalpel, povećalo i iglu kada album imamo prilike prvi ocijeniti.

Track-by-track

Album otvara najkraća Hypocritical: srž cijelog djela u kojem nam Lasagna ispovijeda svoje frustracije pop-glazbom i svojom pozicijom u njoj. Iako vidi sve njezine površnosti, u nju zakoračuje obremenjen nesigurnostima oko vlastite kreativnosti. Pažnja je probuđena, ali može li je održati u svih četrnaest pjesama kao debitant?

Lasagna se dalje usmjereno obraća svojoj generaciji i mlađoj publici IG Boyem, titravom techno-metal stvari kao prvim singlom pod ovim pseudonimom. Arogancija kulture digitalnih utjecajdžija u čijem se sadržaju gušimo njegova su ironijska meta i pogađa je u sridu, a onda će je kasnije i zakucati u Don't Hate Yourself kao sequelom korektivne propovijedi.

Trancecore Good Boy Lasagna stupa istovremeno po dječačkoj nostalgiji i odrasloj rezignaciji, kao i arhetipu nevinog mladića koji ne želi podleći klišejima "opasnog" frajera. Estetika apsurda ovdje je da se mudro otarasi lirskih klišeja pri autoironičnom portretiranju navlačenja maske kulera ispod koje čuči neiskvareno dijete.

Stressom odgovora na udovoljavanje neprirodnim ulogama, pa time i na razulareni uvod u album. Romantični pop-eskapizam je sarkastični poziv voljenoj osobi da biva osloncem kao jedini mogući mehanizam preživljavanja unutarnjih demona.

Egzistencijalna pitanja plutaju ovom mid-tempo pjesmom kao slatkom odom 21 Pilotsima, voljenom bendu pjevača, kojom istražuje granicu između distrakcije i suočavanja sa sobom jasno postavljenim pitanjem - am I more than my pain. Naravno da se na nju veže dinamični ljetni pop-hit And I dvosmislenih trenutaka.

Lasagna ljubav i požudu servira kulinarskim terminima i emocije premazuje humorom, a strast poslužuje s prstohvatom autoironije. Jedenje postaje simbol opsesije, a komične talijanske fraze i besramni hedonizam odbacuju pravila i nude užitak u trenutku. Je li ovo ljubav ili samo glad? Svejedno, bitno je da je ukusno.

Romantična ljubav na ovom albumu ne dolazi u klasičnoj ambalaži, ali ima svoj red pjesama. U njemu je Less Than Great, moj studijski favorit među dosad neobjavljenim pjesmama, ne baš tako nevina strana pjesnika od mesa i nagona. Jednom nogom u pop-punku, drugom cupka po gasu trzajući taj motor od pjesme kao da vozi serpentinama oko kanjona Limskoga kanala spuštenih prozora, Lasagna je ovime servirao najljetniji broj svoga albuma.

U produkcijskoj maniri The Gorillaza ovdje funky beat presijeca afektiranim rap dionicama kao good boy gone bad. Mljac. Prvu stranu ploče zatvara žanrovski hibrid Don't Hate Yourself But Don't Love Yourself Too Much, što proziva šuplje narcisoidne stanovnike carstva društvenih mreža koji žive u idealnoj vezi sa sobom.

Ova pjesma nakon više vrćenja ploče metodom turnirske eliminacije osvaja postolje prvaka. Dovitljiva, cinična, kritična, zarazna i plesna, pjesma je produkcijski dragulj koji kombinira metal, gothic pop i techno, što znači da će sigurno podići tlak niskotlakašima.

Je li ljubitelju elektronike dovoljno stati samo na technu? Again je prilika za začin imena trance, to je očekivano. Ono što nije očekivano jest da će na pola albuma ili drugoj strani elektronici naslonjene ploče samo u hipnotički mantričkom mraku pod neonska svjetla izletjeti čista dionica saksofona da probudi iz transa.

Na pola smo puta i jasno je kao i na koncertima: ovo je rave s vlastitim košmarima. Baila ga ne prekida, samo mu dodaje latinskoga ritma u još jednoj numeri stadionskog apetita. Glazbu i tekst pjesme, lako zamislive kao himne Svjetskog nogometnog prvenstva 2026. u Meksiku, nije potpisao Baby Lasagna, nego njegov mladi klavijaturist Mihael Žipovski.

Na koncertima smo vidjeli što joj tek donosi scenska koreografija. Nije mi nezamislivo ni da ga Shakira pozove na remiksirani duel.

Znate li da je Rim Tim Tagi Dim, prije negoli je postala pjesma godine i izišla u javni prostor, zamišljena kao albumski filler? (Spoiler: album nema fillera). Znamo da je za žiri Dore predviđena da bude filler u slučaju odustajanja kandidata. A onda se dogodio glitch u popkulturnoj matrici scene i postala je vjerojatno najpoznatija hrvatska pjesma u svijetu. Svih vremena.

Nađite mi našu pjesmu koju zna više ljudi u svijetu. Rim Tim Tagi Dim za Baby Lasagnu je munjevito brzo postala ono što je Lucky Pharellu: nevidljivo vezivno tkivo vrijednosno razjedinjene zemlje povezane samo oko svjetskih sportskih uspjeha domaćih sportaša.

Trenutak sreće i entuzijazma koji je motivirao cijelu naciju da pleše u koračnici o napuštanju zemlje. Od školaraca, vatrogasaca, mažoretkinja, državnih službenika, trgovaca… Mjesecima!

Catch Me If You Can možda nije zarazna kao Rim Tim Tagi Dim, možda zbog intenziteta prethodne godine nije dobila zasluženu pažnju, ali ako ijedna pjesma na albumu poziva na ples, diže koljena do brade, onda je to ovaj banger.

Bespogovorno najzabavniji dio Lasagnine live set-liste, CMIYC prikazuje onu preslatko blesavu, komičnu stranu momka koji napokon dobiva i pauzu od opterećenja demonima. Najrazigranija stanica albuma, a jedna je od onih pjesama koje je napisao s bratom Martinom i ispolirao demosnimke ranijeg im projekta pod imenom Dorks. 

Prva pjesma ikad napisana za Baby Lasagnu je hit s kraja ljeta 2024. Biggie Boom Boom s opet onim stadionskim atributima, što nije više ni slučajnost u produkciji samostalnog autora bez izvanjskih uputa, nego umjetnički impuls. Prvi mačići ne da se ne bacaju u vodu, nego ih se servira kao jedan od najsnažnijih singlova iako minimalističkoga teksta. 

Dopamine. Pjesma započeta disclaimerom o satiri generacije sklonoj kemijskim eskapizmima. Kako smo uspješnost albuma testirali već koncertima prošle godine, na zagrebačkoj me Šalati najviše šokirao delirij kod Dopaminea, pri čemu je publika, mahom maloljetna, sinkronizirano pjevala tada već poznate stihove albuma, pa i ove pjesme.

Kao što narkotike izlistava Josh Homme u Feel Good Hit Of The Summer, tako ih satirično mantra Lasagna. No pjevač nije na scenu došao biti ni uzor ni dadilja i nepravedno bi bilo - pored svog lirskog šunda koji estrada nudi - očekivati autocenzuru ili pogodovanje publici.

Na kraju krajeva, i Let 3 je na toj istoj Šalati, nakon Mame ŠČ, pred djecom jednoznamenkastih godina kao svojom pomlađenom publikom, orio i "kurcem u čelo", "riječke pičke" i "svršit ću s vrha katedrale". Dopamine je mračna simfonija teškog, industrijskog groovea i hipnotičkih synth linija koja zvuči kao da su Rammstein i The Prodigy zajedno zalutali u cyberpunk noćnu moru.

Finale albuma, naslovna Demons & Mosquitoes, melankolični je retrovizor u blender suprotstavljenih emocija u mid-tempu, snažno nostalgičnih klavijatura. One su na trenutke kao vapaj samog protagonista pred kliznućem u depresiju, a na trenutke glasanje tih istih demona i komaraca zaslužnih za nervozne budne zore. Rejv je gotov, organizam je iscrpljen, duh izjeden. Ploča se ovdje prestaje vrtjeti.

Presuda. Sirovo ili pečeno?

Je li najiščekivaniji album udovoljio očekivanjima nakon godine uspjeha Baby Lasagne? Ako nepotpisani glazbeni fanatik odbaci sve domaće produkcijske utjecaje u istraživanjima zvuka kao mehanizma samopomoći i oblikuje četrnaest žanrovski raseljenih, ali koherentnih pjesama, odgovor je potvrdan.

Kako onda od žanrovske hipereklektičnosti može ponuditi kompaktno djelo? Tematskom dosljednošću, produkcijskim potpisima po kojima ga odmah prepoznajemo. Depresija, nesigurnost i tjeskoba, kao i paneuropski elektronički pejzaž, pletivo su ove sonične čipke različitih šablona.

Gdje su pak vidljivi šavovi? Obrazac repetitivnosti stihova i strofa ostavlja prostor za širenje kreativnih vinjeta pa eto prilike za rastom na nasljedniku prvijenca. Stihoklepstvo mu je forte, ali treba još tematske razrade. 

Demons & Mosquitoes je emotivni skener generacije koja se ne boji nazvati svoje demone pravim imenom i od njih napraviti plesnu podlogu. Publiku već ima. Koncertno je već uspješno testiran.

Na njemu se Lasagna se ne dodvorava - od digitalnih nomada do klupskih rejvera, njegov zvuk je hibridni elektronički Frankenstein pop-kulture, sirov, raznolik, (samo)kritičan i zarazan. Ako je 2024. bila godina Lasagne, 2025. bi lako mogla biti godina u kojoj shvaćamo da je on više od eurosongovske senzacije - imamo DJ-a domaće scene na kojoj ćemo plesati kako on svira.

Ocjena: 9/10