KADA se 2020. godine, usred pandemije COVID-a u britanskim knjižarama pojavila prva knjiga Klub istražitelja ubojstava četvrtkom Richarda Osmana predstavljala je formatom i humorom pravo osvježenje te doživjela golem uspjeh, što se uskoro ponovilo i kod nas. A zatim još tri puta sa svakim sljedećim nastavkom.

Njima je Osman etablirao krimi podžanr poznat kao silver screen žanr, ili češće, kao cozy mistery, a riječ je o laganim krimićima čiji su glavni protagonisti starije osobe, što naravno upućuje na to da im je i ciljna publika pretežno 50+.

Bez sumnje ide nastavak

Preteča žanra je, naravno, Agatha Christie, a koliko je uspješan najbolje govore beskonačne i uvijek jednako gledane televizijske reprize serija i filmova snimljenih prema njezinim romanima, no posljednjih godina svjedoci smo procvata filmova i serija sličnog ali ipak nešto modernijeg senzibiliteta, koji vješto kombiniraju žanr krimića i komedije, kao što su Only Murders in the Building (Disney+) i A Man on the Inside (Netflix). 

Klub istražitelja ubojstava četvrtkom, koji će bez sumnje dobiti i nastavke, uključit će se u ovu konkurenciju s jakim argumentima, uostalom na hrvatskom je Netflixu već zauzeo prvo mjesto prema gledanosti.

Za otkup prava na ekranizaciju romana vladao je golem interes, a na kraju ih je osigurao studio Stevena Spielberga Amblin. Projekt se činio kao no-brainer, a kad je objavljena glumačka postava na čelu s Helen Mirren, Pierceom Brosnanom, Benom Kingsleyjem i Davidom Tennantom, palac je već bio gore.

Režiju je preuzeo Chris Columbus, veteran iza kojega su mega hitovi kao što su Sam u kući, Tatica u suknji te prva dva filma iz serijala o Harryju Potteru pa se činilo kako više ništa ne može poći po zlu. 

O čemu se tu radi?

Baš kao i u romanima, i ovdje pratimo četvero penzića kojima je dosadilo slagati puzzle pa se sastaju svakog četvrtka u zajedničkoj prostoriji luksuznog naselja za starije kako bi se uhvatili u koštac s neriješenim zločinima.

Dok istražuju misterij smrti djevojke u bijelom iz 1973. godine, pažnju im odvlači ubojstvo u njihovoj vlastitoj sredini: jedan od vlasnika resorta u kojem stanuju, čovjek sa sumnjivim poslovnim vezama, pronađen je mrtav. 

Oduševljeni što imaju svjež, lokalni slučaj, članovi Kluba istražitelja, Elizabeth (Helen Mirren), Joyce (Celia Imrie), Ron (Pierce Brosnan) i Ibrahim (Ben Kingsley), pokreću istragu, a među osumnjičenicima su poslovni partner ubijenoga, zatim njegov najbliži suradnik, Poljak Bogdan, zloglasni gangster za kojeg su svi mislili da je mrtav, pa čak i potomak jednog od četvero članova Kluba.

Ključna pogreška kod ekranizacije napravljena je već mnogo prije castinga, u trenutku kada je odlučeno da će se snimati film a ne serija, a iz te je odluke proizašla većina problema filma.

Naime, serija je format koji je u prvom redu fokusiran na likove (koji sudjeluju u raznim događajima), dok se film prvenstveno bavi pričom, odnosno događajima (u kojima sudjeluju likovi). Iako se može učiniti da to i nije neka razlika (nije šija nego vrat), ipak jest, i to, što bi rekao Đuro, drastična. To se najbolje vidi upravo na primjeru ovog filma. 

Da je producent odlučio snimati seriju, u njezinom bi središtu bili likovi, živahni i šarmantni penzići koji ruše predrasude o starim ljudima, a do izraza bi došao originalni humor, dakle ono najbolje što Osmanovi romani pružaju. Umjesto toga film je konstruiran u prvom redu oko krimi priče i njezinog raspetljavanja, dakle onoga što je u romanima najslabije.  

Uz to, vjerojatno želeći uštedjeti na vremenu, odustali su od pripovjedačkih dionica u kojima lik Joyce iz svoje perspektive - naivne gospođe koja često ne razumije najbolje što se oko nje događa, ali ipak nerijetko baš ona bude ta koja odigra ključni potez – komentira događaje i dok peče biskvite za svoju novu tortu, istovremeno priču fila neodoljivim i neponovljivim humorom.

A svaki put kad out of blue uleti u scenu s tek pečenom grandioznom tortom, film zadobije i ponešto od atmosfere The Great British Bake Off, no zatim se brzo vrati u blago uzbudljive vode cozy murder misterije.

I prekratak i predug

Svjež i osebujan humor forte je Osmanovih romana pa je zaista šteta što ga je u filmu toliko malo ostalo. Realno, u tim romanima ionako nikoga nije previše briga tko je ubojica, već kakvu će pizdariju sljedeći put napraviti Joyce i Elizabeth.

Zbog svega navedenoga film je ispao istovremeno i prekratak i predug, prekratak da bi obuhvatio sve bitne elemente romana, a zamalo predug  za gledanje ovakvog tipa sadržaja odjednom.

Da je prekratak najbolje se osjeća kad je riječ o likovima i njihovim glumcima. Usprkos glumačkoj all-stars ekipi sačinjenoj od desetak sjajnih glumaca – uz već nabrojane tu su i Jonathan Pryce, Paul Freeman, Daniel Mays, Naomi Ackie, pa čak i nepotpisani Richard E. Grant -  jedina koja fercera je Helen Mirren.

Njezina fascinantna energija, glumačka uvjerljivost i humor dominiraju filmom, dok ostali nemaju dovoljno vremena na ekranu da ostave trag. Lik Ibrahima kojega igra Ben Kingsley u drugom je planu te zapravo prilično suhoparan, dok je nešto istureniji i dinamičniji Ron ujedno najveći miscast filma, Pierce Brosnan jednostavno nije taj. A još je k tome i šmirant.

Chris Columbus je pak super uspješan, ali već malko staromodan režiser koji, valjda navikao na dječje filmove, svaki svoj potez prenaglašava i namiguje gledatelju, u stilu “pazi fora”, kako nam nešto ne bi promaklo. Materijal koji pruža Osmanov roman mogao bi dobro funkcionirati i bez tog režijskog skretanja pažnje.

Usprkos manama, film je zadržao dovoljno duha romana da pruži ugodna dva sata vikend matineje: teško je ne uživati u ovoj družini koju je inspektor Hudson nazvao Klubom veselih penzionera, a koji bi zapravo mogli postati manekeni anti-ageisma; usprkos godinama živog su duha (osim Elizabethinog supruga koji boluje od demencije), u dobroj fizičkoj formi te iznenađujuće lucidni, elokventni i duhoviti. 

Uz to, vješto koriste predrasude o starijima kao naivnima i nesposobnima te općenito njihovu nevidljivost u društvu za vlastite ciljeve, kako bi lakše došli do informacija do kojih drugi ne mogu pa zločine rješavaju uspješnije od policije.

Šarmantna je i dosjetka o naletu sveprisutne gentrifikacije koja, čini se, nije zahvatila samo urbane centre, već eto sad kuca na vrata staračkih domova, a prijeti čak i grobljima.

Najupečatljivija metafilmska šala je ona u kojoj Elizabethin muž Stephen komentira njezin outfit te kaže kako izgleda poput kraljice, a dosjetka se referira na film Stephena Frearsa Kraljica u kojemu je Helen Mirren zaista igrala kraljicu Elizabetu II. Tu zafrkanciji nije kraj budući da je glumac koji igra Stephena, Jonathan Pryce, u seriji Kruna igrao kraljičinog supruga, princa Philipa, pa tako ovdje imamo kraljevski par na okupu. 

Kao što to često biva s ekranizacijama knjiga, tako će i ovaj put u filmu više uživati oni koji nisu čitali roman, nego oni koji su ga čitali, no ipak nitko neće ostati posve zakinut.

Ocjena: 6.5/10