U POSLJEDNJIH deset godina potpisnik ovih redaka proveo je ukupno više od tri godine smucajući se Južnom i Sjevernom Amerikom, Karibima, Afrikom, jugoistočnom Azijom i Pacifikom, a u siječnju 2025. godine opet se otisnuo u latinsku Ameriku.

Saznat ću kasnije, najupečatljivija razglednica koju sam iz notornog El Salvadora poslao kući bila je razočaranje gospođe supruge prilikom prvog od četiri potresa koji su nas zatekli u ovoj divljoj, ali nadasve trusnoj zemlji.

Divanili smo se tog magličastog jutra 5. siječnja u jednoj kavani na slavnoj Ruti cvijeća, pred gazdom se praveći da takve Burbon kave svijet vidio nije i da, čim turisti otkriju taj novooslobođeni srednjoamerički raj, neće znati kuda će s novcima, kad je u dubinama Pacifika, negdje pokraj La Libertada, grunuo potres magnitude 6.1 po Richteru.

Osamdeset kilometara dalje u planinskom seocetu Concepcion de Ataco zidovi su se stali tresti kao da netko kuću iz temelja čupa da je premjesti dvije ulice dalje, da bi ja od sveg tog drmanja, onako nespretan, skliznuo sa stolice i, na iznenađenje prisutnih, otkotrljao se dobrih sedam, osam metara kroz vrata napolje. Uzdrman, ali na sigurnom.

Potres koji je razotkrio sve

Čučim tako nasred ulice i sve se mislim kako drugi nisu bili te sreće, ali, evo, sad će i oni svaki čas izaći napolje, kad prođu dvije minute, a nitko ni glavu da promoli. Uto se žena posramljeno dovuče do vrata pa prošapće: "Ajde, dođi, gotovo je. Ohladit će ti se kava."

Odmah sam znao, neće mi vjerovati da se sve baš tako dogodilo pa sam pogledao u nebo ne bi li još jedan grunuo da me nekako otkotrlja natrag, a uto se preplašene noge, kao u Kayser Sozea, isprave i vrate me unutra. "Tako, znači", pogleda me supruga pomalo uvrijeđeno.

Sreća, sjetio sam se uto djeda koji i danas uporno tvrdi kako je potpisana slika djevojke koju je prokrijumčario s gostovanja Hajduka na Velikonoćnom Turnaju 1956., a koju je baba te jeseni našla ispod madraca, najobičnija kartolina - razglednica kakve se Karlovom mostu, sa strane Čertovke, prodaju već stotinu i dvanaest godina.

A ako netko ima malu maturu iz ove igre, onda je to Nayib Armando Bukele Ortiz, 81. predsjednik El Salvadora, koji je shvatio koliko je narativ moćniji od stvarnosti. Ne samo da je stvorio uvjerljivog protagonista (sebe, opuštenog predsjednika u šilterici) te definirao jasnog neprijatelja (notorne bande) već i, što je najvažnije, stalno održava osjećaj hitnosti (u ratu smo, ali pobjeđujemo).

Bukeleovi kritičari igraju pogrešnu igru

Čim je ulice iz ratnih zona pretvorio u mirne šetnice, nikoga više nije bilo briga što se događa iza kulisa - tisuće pritvorenih bez dokaza, obitelji razorene masovnim uhićenjima ili pravni sustav koji se prilagođava represiji. Upravo tu leži Bukeleova genijalnost. Vrlo je rano shvatio kako je u eri hiperpovezanog svijeta, TikToka i Twittera, percepcija oblikovana onime što je najvidljivije.

Stilizirane fotografije megazatvora i njega, kako s osmijehom hoda kroz oduševljene mase, nose daleko veću težinu od izvještaja o kršenju ljudskih prava zakopanog na zadnjim stranicama međunarodnih novina. Kritičari mogu raspravljati o pravnoj državi i ustavnim zloupotrebama, ali igraju pogrešnu igru. Bukele ne komunicira pravnim argumentima, već emocijama, pričom u koju ljudi žele vjerovati. 

Koliko je presidente danas obožavan u El Salvadoru dovoljno govori međunarodni aerodrom Monseñora Romera kog ne možeš napustiti a da se ne sudariš s raskošnom replikom ovalnog ureda, svojevrsnog željeznog trona uokvirenog "trashy" slikama prvog bračnog para na kojima izgledaju poput protagonista kakve lokalne sapunice.

A za shvatiti zašto je Nayib Bukele danas toliko popularan u El Salvadoru, treba se vratiti nekih četrdesetak godina u prošlost, kada je započeo građanski rat koji će u narednih 13 godina uzeti preko 75 tisuća života, a zemlju ostaviti ekonomski i infrastrukturno uništenu.

Za sve su krive Las catorce

Uzroci sukoba ležali su u dubokoj društvenoj nejednakosti, gdje su još od 19. stoljeća Las catorce (14 privilegiranih obitelji) posjedovale čak 90 posto zemlje i bogatstva. Vojna diktatura, koja je 48 godina vladala zemljom, brutalno je gušila svaki pokušaj promjene sve do državnog udara 1979., koji je označio početak brutalnog građanskog rata.

Tijekom sukoba, kao dio tragične hladnoratovske koreografije, vladine su snage i eskadroni smrti, uz potporu SAD-a, provodili masovne masakre, dok su pobunjenici FMLN-a, podržani od Rusije, gerilski osvajali ruralna područja i izvodili sabotaže. Usred svog tog kaosa tisuće mladih Salvadoraca izbjegli su u SAD, posebno u Los Angeles, gdje su se suočili s opasnim okruženjem u kom su dominirale latinoameričke i afroameričke bande.

S vremenom su se počeli okupljati pred 7-Elevenom kod McArthur Parka, povezani simpatijama prema marihuani i heavy metal glazbi, da bi skora potreba za samoobranom dovela do stvaranja Mare Salvatruche, notorne MS-13, privlačeći sve više pridošlih mladića koji su se na tlu SAD-a osjećali odbačenima i nezaštićenima. Već nekoliko godina kasnije slovili su kao prava pravcata kriminalna organizacija.

Suočene s eskalacijom nasilja početkom 90-ih godina, američke vlasti donijele su zakon koji je omogućio protjerivanje tisuća Salvadorskih kriminalaca bez ikakvog sudskog procesa. Ali umjesto da se raspadne, MS-13 je povratkom kući procvao, iskoristivši političku nestabilnost, slabu policijsku prisutnost i goleme sirotinjske četvrti kako bi ponovno uspostavio svoje klanove.

El Salvador je desetljećima bio jedna od najopasnijih zemalja svijeta

Do 2000-ih El Salvador je postao jedna od najopasnijih zemalja svijeta, a MS-13, zahvaljujući konstantnim američkim deportacijama, multinacionalni kriminalni sindikat s tisućama članova diljem Srednje Amerike i SAD-a. Situacija je svakom godinom bila sve lošija.

Nove vlasti dolazile su s obećanjem da će stati na kraj bandama, a odlazile podvijena repa, da bi 2010., kao šlag na tortu, stigao suludi dogovor - povlastice u zamjenu za smanjenje broja ubojstava. I to je neko vrijeme zaista funkcioniralo - statistike su izgledale ljepše - no kvartovi su i dalje bili pod željeznim stiskom kriminalaca koji su odlučivali tko smije trgovati, slobodno se kretati, disati.

A onda je došao Nayib Bukele, s mobilnim telefonom kao svojim najjačim oružjem i porukom "Ja znam kako riješiti problem". Njegova kampanja nisu bili govori na skupovima, već tweetovi koji su se širili poput vatre, a čim je 2019. i službeno preuzeo vlast, bilo je jasno - Bukele se ne libi otići dalje no drugi.

Nakon vala nasilja u ožujku 2022., iskoristio je situaciju da proglasi izvanredno stanje i otpočeo s masovnim uhićenjima na temelju tetovaža, dojava ili jednostavne sumnje. Kada je još u siječnju 2023. otvoren CECOT, najveći zatvor Latinske Amerike, a snimke notornih bandita kako s obrijanim glavama u gaćama trče poput robova postale viralne, zemljom su se oglasila zvona: "El Salvador više ne pripada mafiji, nego narodu!"

Bukeleova vratolomija oko reizbora zabrinula mnoge

Paralelno s tim Bukele je prvo preuzeo sudstvo i zakonodavstvo, a potom napravio i najkontroverzniji potez svoje vladavine. U lipnju 2023., suprotnom svemu za što su se Salvadorci krvavo borili šezdeset godina, promijenio Ley de Limitación de la Reelección Presidencial iz 1992. - ultimativni simbol slobode od autokracije.

Umorni od godina bezvlašća, građani su progutali ogromnu knedlu pa ipak, doduše sa znakovitih 52 posto izlaznosti, podržali njegov drugi uzastopni mandat na mjestu predsjednika. Model Nayiba Bukele postao je svjetski presedan - totalna represija uz podršku mase.

A ta podrška, bolje rečeno - snažni osjećaj zajedništva, miriše u zraku ništa manje no slavne pržene pogačice zvane pupuse. Nešto slično doživio sam nekoliko godina ranije u Ruandi, koja je devedesetih godina također prošla kroz tragični građanski rat.

Iako ih dijeli 13 tisuća kilometara i sasvim drugačija kultura, kao dio kolektivnog procesa ozdravljenja, dobrodošlica i osmjesi trčali su metrima ispred svakog čovjeka: "Hvala ti što si došao, ovo je zemlja o kojoj smo sanjali." A da je proces ozdravljenja i napretka dug, najbolje govori željeznički promet čiji se ostaci još jedino mogu vidjeti u muzeju FENADESAL-a pokraj kolonije Don Bosco.

Javni promet i dalje gotovo da ne postoji

Većina tračnica uništena je još za vrijeme građanskog rata, a iako se već godinama govori o izgradnji moderne pacifičke pruge, posljednji aktivni vlak od glavnog grada do Apope vukla je stogodišnja parna lokomotiva nalik onoj iz trećeg nastavka Povratka u budućnost, doduše s jednom značajnom razlikom. Doc je svoju uspio potjerati do 140 km/h, a staru salvadorsku ni najveći državni umovi preko 64 km/h.

Puno bolje nije ni u autobusnom sektoru. Svi su redom, pa i onaj koji vozi do međunarodnog aerodroma, dio elitne flote Toyota Coastera koja je nastala negdje kad i pjesma Ne daj se, Ines. Baš kao nekad Ikarusovi, i ovi se zeleni autobusi ruše salvadorskim padinama u atmosferi kakva daleko više pristaje krntiji što je Pavle Vuisić sa svojim maloumnim sinom Brkom tjerao put Beograda, no prvoj zemlji svijeta koja je uvela Bitcoin.

U jednom takvom "kokošarskom" prometalu, kakvom su seljaci desetljećima vozili živež na prodaju u blještavu prijestolnicu, žena i ja stiješnjeni smo u masi svijeta. Teška romantika. Ni milimetra se ne da pomaknuti, a, iako su prozori širom otvoreni, nešto debelo smrdi.

S raspadnutog radija trešti cumbija, a mladić, čije lice nije ni deset centimetara udaljeno, bulji u mene na isti način na koji sam ja gledao stanovitu Tanju u trećem osnovne. "Los Hermanos Flores", rekao je naposljetku, referirajući se na muziku. Na glavnom trgu izlazimo van i shvaćamo da je doslovce pola Salvadora na ulici. "Ovako je svaki dan otkako je centar oslobođen", raširenih nas je ruku dočekao nas domaćin Oswaldo.

Kinesko ruho San Salvadora

Dok nas ponosno vodi po centru, obilazimo samo novouređene dijelove, kakvih ima svugdje na svijetu, pa koristimo priliku da ga odvučemo na jednu od gradskih pijaca, na kojoj, skromno priznaje, nikad u svoje 33 godine nije bio. Pomalo shvaćamo razmjere drame u kojoj su Salvadorci živjeli desetljećima. "Kvart se napuštalo samo u teškoj potrebi i to isključivo autom", pripovijeda.

"Prva stvar o kojoj svaki mladi Salvadorac razmišlja, prije iPhonea, AirPodsa i PlayStationa, cure, mačke, cipela ili odijela - jest auto. Imati osobni automobil ili ne, zna činiti razliku između života i smrti", dodaje. Dok prolazimo kroz rijeku uličnih prodavača, shvaćam da se Oswaldo ne osjeća nimalo ugodno.

Uz zaglušujući žamor "Adola, adola" (sve po dolar), konačno gubi strpljenje pa preuzima uzde obilaska. Po modernom kamenom pločniku vodi nas do novog centra CIFCO pa preko prekrasne plaže do nove nacionalne biblioteke, gdje se nalazi Alfa - prvi "speciality coffee bar" u El Salvadoru.

"Sve ovo što ste vidjeli, izgradili su i darovali nam Kinezi, tako barem tvrdi Bukele, iako svaka budala zna da u današnjem svijetu darovi ne postoje. Dovoljno je proguglati 'novi put svile' za shvatiti što se dešava, ali moji dragi sugrađani toliko su zaslijepljeni Bukeleom da nitko ne vidi dalje od nosa."

"Takve mitomanije nema ni u Sjevernoj Koreji"

"Meni je to sve gadljivo, u stvari, tolika je razina obožavanja opasna. S njegovim likom prodaje se sve, od igle do lokomotive - majice, kape, zidni satovi, pregače, plakati, naljepnice, maske za mobitele, jastučnice, kalendari, bilježnice, tanjuri, čaše, privjesci... takvog kulta nema ni u Sjevernoj Koreji.

A Bukele tako lijepo surfa na valu. Svakih nekoliko tjedana na državnoj televiziji objavi neki novi glupavi video, tipa snimke iz zraka čistih ulica, mira i reda, gradilišta i progresa, a ljudi padaju u nesvijest, ne shvaćajući kako malo po malo prodaje zemlju.

Ajde, biblioteka i novo pristanište u La Libertadu još i imaju smisla, ali šoping centar i lunapark? Doslovce - kruha i igara. Ono što me najviše boli je novi stadion od 50 tisuća mjesta koji Kinezi grade za 500 milijuna dolara. Već tri stadiona imamo u San Salvadoru, što će nam četvrti, majku mu? Znate li koliko se važnijih stvari može napraviti za te novce?

Što ćemo Kinezima dati zauzvrat? Znate li da je 2017. godine El Salvador postao prva zemlja svijeta koja je zabranila rudarenje metala zbog zagađenja i štete po okoliš? E pa Bukele je tu odluku u prosincu 2024. godine bacio u koš. Pogađate kome ide dozvola za ekskavaciju?"

Bukele igra rizičnu igru

"Bukele voli odluke pravdati modernizacijom i ekonomskim rastom, ali u kojem trenu strane investicije prestaju biti razvojni alat i postaju prodaja nacionalnog suvereniteta? Kao da ne vidi što Kina već godinama radi u Africi i kako sve zemlje redom upadaju u 'dužničko ropstvo'. Da ne govorim da je SAD u susjedstvu. Bukele igra rizičnu igru."

"Nećemo u zatvor, bez straha. Nije još došlo u tu fazu", umiruje nas kad shvaća kako smo se počeli osvrtati oko sebe. "Nego, pogledajte ono, ima li boljeg primjera", prstom pokazuje na školarca koji je ušao s majkom. Na leđima je nosio torbu s Bukeleovim likom i natpisom: "Este barco lo maneja Dios" - "ovom barkom upravlja Bog."

"Ispast će da imam nešto protiv čovjeka. Nemam, činjenica je da je očistio zemlju od ološa i na tome mu moramo biti zahvalni, međutim, i sad dolazi ono veliko međutim, vratolomija koju je napravio oko drugog predsjedničkog mandata debelo smrdi na neka stara vremena. A povijest se ovdje od vajkada vrti u koncentričnim krugovima..."

Meni to sve baš plaši. Jeste li vidjeli onaj tweet koji je jučer objavio? "Nudim Sjedinjenim Američkim Državama priliku da outsourcaju dio svog zatvorskog sustava. Spremni smo primiti njihove kriminalce u naš megazatvor u zamjenu za naknadu, čime bismo zatvorski sustav učinili održivim."

Guantanamo 2.0

"Neupućenom se ovo može činiti kao pragmatičan potez - ako El Salvador već ima sustav za koji se tvrdi da može kontrolirati desetke tisuća opasnih kriminalaca, zašto od toga ne napraviti biznis? Međutim, kad zatvori postanu biznis, postoji financijski motiv da se što više ljudi zatvori, često bez obzira na pravičnost ili nužnost kazne.

Ali čak i ako je zajebancija, Bukele pred svijetom koketira sa stvaranjem zatvorskog gulaga, Salvadorom kao servisom za odlaganje kriminalaca, distopijskog Guantanama 2.0, kako hoćete. Iskreno se nadam da se samo hvali kako je tako dobro očistio svoje ulice da sada imamo mjesta pomoći drugima. 

Zašto svi šute? Ljudi biraju stabilnost, čak i ako dolazi s cijenom autoritarnosti. Bukele je savršeno kapitalizirao na kolektivnoj traumi i ponudio im crno-bijelu priču: 'Ja sam rješenje, svi ostali su problem.' Dokle god rezultati budu opipljivi, a on se maksimalno trudi učiniti ih takvima i kada to realno nisu, Salvadorci će ostati na njegovoj strani."

Pitanje je samo što će se dogoditi kada im se cijena tog narativa naplati...

U drugom nastavku pročitajte kako smo proslavili ulazak u Novu godinu s jednom od Las Catorce pa krenuli na desetodnevni road trip, otkrivajući lanac vulkana, planinskih jezera i plantaža kave prije no što ćemo na jednoj plaži s crnim pijeskom otkriti pacifički surferski raj.