SVI OVIH dana pričaju o najvećoj nogometnoj krađi, onoj Liverpoolovoj u Parizu, no ništa manja nije ova filmska koju je Kieran Culkin učinio filmu Stvarna bol (A Real Pain), koji je napisao, režirao i u njemu odigrao jednu od dvije glavne uloge Jesse Eisenberg, a ipak svi pričaju samo o Kieranu, koji je usput i dobio Oscara u kategoriji najbolje sporedne uloge. Iako njegova uloga uopće nije sporedna, već glavna.

Filmaš koji bi mogao pokrpati rupe koje je ostavio Woody Allen

Vjerujem da je i Eisenbergova bol stvarna, no bar je donekle ublažavaju ekstatične kritike kojima se priključuje i ova koju čitate. Naime, čini se da smo dobili filmaša koji je koliko-toliko sposoban pokrpati rupu koju je na polju brbljave indie komedije ostavio umirovljeni Woody Allen.

Jesse Eisenberg se pritom uopće ne doima kao imitator, već pripovijeda originalno koncipiranu priču o dvojici bratića, Židova, koji iz Amerike dolaze u Poljsku na tzv. Holocaust tour, posjetiti koncentracijski logor Majdanek, koji je preživjela njihova nedavno preminula baka.

Lik Davida, kojeg igra Eisenberg, opsjednut je držanjem rasporeda, odnosno stizanjem na vrijeme, što mu zbog Benjija, kojeg igra Kieran Culkin i koji blago rečeno nije fasciniran točnošću, gotovo nikad ne uspijeva, pa mu je stalno neugodno i mora se ispričavati članovima turističke grupe s kojom obilazi Poljsku. Benjiju je, međutim, mnogo važnije osigurati dovoljnu količinu kvalitetne trave koju sam sebi pošalje na adresu hotela u kojem će odsjesti.

Jesse Eisenberg isprva je radio na priči o dvojici mladića koji putuju u Mongoliju, no kad je naišao na oglas koji nudi "Holokaust turu s ručkom", odlučio se za promjenu plana i tako je nastao ovaj film.

Ironiziranje turističkih Holokaust tura diskretno je provedeno kroz cijeli film, dijelom kroz likove vodiča i članova turističke grupe koji su iz različitih razloga došli na turu, no ipak najviše kroz nepredvidiv odnos Benjijevog lika prema ovoj kompliciranoj temi. 

Naime, Benji je hodajuća nakupina kontradikcija, s jedne strane bezobziran, egocentričan i vulgaran, a s druge osjetljiv, topao i empatičan, te je stoga stalna zagonetka za gledatelja. Čak i za samog Davida, koji će u trenucima iskrenosti članovima grupe priznati: "Volim ga i mrzim ga, želio bih ga ubiti i želio bih biti on."

Što nam govori naslov?

Jedna od ključnih i najboljih scena filma jest ona u kojoj Benjija obuzme napad grižnje savjesti jer putuju prvom klasom u vlaku za koncentracijski logor, dok su njihovi prethodnici istom prugom prije 80 godina putovali stočnim vagonima. Iako nitko osim Benjija u tome ne vidi ništa sporno, čini se da je slon ipak u kadru.

Zaista se nije činilo pametno poslati lik kao što je Benji u posjet koncentracijskom logoru, no i Benji i film iznenađuju kad se umjesto neukusnog ponašanja, ovaj u danoj situaciji pokaže najzrelijim i najempatičnijim likom filma te čak turističkom vodiču održi sasvim umjesnu bukvicu o načinu na koji turistima predstavlja Holokaust.

Već u samom naslovu filma A Real Pain sadržane su, što bi rekao Plenković, višestruke konotacije. Prva i najopćenitija odnosi se na suočavanje, odnosno proživljavanje boli Holokausta, druga na bol nastalu nakon smrti bake, s kojom je Benji bio jako dobar, no naslov A Real Pain nas, ne slučajno, asocira i na frazu pain in the arse jer upravo tako Benjija doživljava njegov bratić David. Za gledatelje je, pak, Benji 90 minuta čistog cringea.

Što se samog Kierana Culkina tiče, vrijedi reći kako je njegov Roman Roy bio prava senzacija, a Kieran jedno od većih glumačkih otkrića serije Nasljeđe.

Lik neurotičnog i seksom opsjednutog egomanijaka istovremeno je bio iritantan i neodoljiv, pa nam nije zasmetalo što je manje-više sve isto ponovio i u Stvarnoj boli, no govor prilikom primanja Oscara razotkrio je ono što smo zapravo i sumnjali - sve te uloge su jedna uloga koja zapravo i nije uloga, već su one Kieran Culkin glavom i bradom.

U ovom filmu njegov je lik izvrsno legao, no pomalo strepim od sljedeće uloge.

Jedan od najboljih filmova prošle godine

Jesse Eisenberg je, pak, neočekivano zrelo i osviješteno složio film od nekoliko žanrova. Svojevrsni je to film putovanja, dijelom buddy-buddy komedija, a dijelom obiteljska melodrama, koji vješto balansira između oprečnih raspoloženja, gorkog i slatkog, toplog i hladnog, smiješnog i tragičnog, sreće i tuge, banalnosti i autentičnosti, te ih kombinira na ne uvijek predvidljive načine. 

Kao režiser, nikada se ne gura u prvi plan, uostalom baš kao i njegov glumački lik, već uspijeva ostati dovoljno diskretan da film zamalo dobiva konture dokumentarca. U svakom slučaju, umjesto prenavljanja i intelektualističkog podjebavanja u kojima ovakav tip filmova često skonča, Stvarna bol odiše stvarnim interesom za temu i likove te stvarnom emocijom. 

Iako na prvi pogled barata uobičajenim arsenalom motiva iz filmova Woodyja Allena - neurotičnim egomanijakom, nezrelošću, ismijavanjem intelektualizma, temama povezanim sa židovstvom i Holokaustom te iritantno privlačnim glavnim likom, koji je poput tempirane bombe za svaki film - Eisenberg pronalazi vlastiti tonalitet pripovijedanja, koji čak i više asocira na filmove Richarda Linklatera nego na Allenove, što se pokazuje kao mudro odabran smjer. 

Film o dvojici ne previše suptilnih Amerikanaca u posjetu koncentracijskom logoru suočio se s bezbroj rizika da na mjestu čuvenom po banalnosti zla upadne u banalnost njegova prikaza, no usprkos histeričnom glavnom liku, hrpi trave i forsiranju Chopinovih nokturna, uspio im je izbjeći, a rezultat je naoko lak, lepršav i duhovit, no istovremeno originalan i slojevit film, jedan od ponajboljih u prošloj godini.

Ocjena: 8/10