OVO NEĆE biti prvi, a bez ikakve sumnje ni posljednji osvrt na kultni film redatelja Mikea Judgea i scenarista Ethana Cohena (ne miješati ga s oskarovcem Ethanom Coenom) iz 2006. godine. S odmakom od gotovo 20 godina, pomalo je nevjerojatno da film nije prošao odlično jer radi se o naoko blesavoj komediji koja na zapravo vrlo bazičan način satirizira dominaciju debila u Americi.

Međutim, čini se da je upravo to bilo potrebno jer na jednostavan i na momente zastrašujuće precizan način secira neke temeljne istine o SAD-u. 

Film u početku nije privukao pažnju šire publike, no s vremenom je stekao kultni status i postao predmetom ozbiljnih analiza.

Budućnost pripada idiotima?

Njegova satirična vizija budućnosti, u kojoj su intelektualni kapaciteti čovječanstva u opadanju zbog sustavne glorifikacije neznanja i populizma, mnogima se danas čini zapanjujuće proročanskom. Već u prvom mandatu Donalda Trumpa mnogi su povlačili paralele s filmom, a otkad je krenuo s novi val Trumpovih suludih poteza, riječ "idiokracija" ponovno postaje sve prisutnija. 

Film prati Joea Bauersa (Luke Wilson), u svakom pogledu prosječnog Amerikanca koji sudjeluje u vojnom eksperimentu hibernacije, ali biva zaboravljen i budi se u 2505. godini. Na svoje zaprepaštenje, otkriva da je unatoč svojim intelektualnim manjkavostima postao najinteligentnija osoba na planetu.

Poglupljivanje je rezultat vrlo jednostavnog, ali zabrinjavajućeg procesa. Naime, pametni ljudi stoljećima su birali nemati djecu zbog niza egzistencijalnih strahova od neizvjesne budućnosti dok su se idioti nemilice množili i s vremenom postali dominantni demografski sloj. 

Posljedica je svijet ispunjen antiintelektualizmom, bizarnim političkim sustavom i ekološkom katastrofom izazvanom korporativnom pohlepom. Zvuči poznato?

Satira počiva na preuveličanom, ali prepoznatljivom prikazu stvarnih trendova u suvremenom društvu: od opsesije reality televizijom do smanjenja kritičkog razmišljanja. Idiocracy postavlja neugodna pitanja o tome kako obrazovanje, politika i korporativna kultura utječu na budućnost civilizacije.

Problem nije da stvari postaju gore

Iako u početku nije bio komercijalno uspješan, film je stekao novu popularnost nakon 2010-ih, kada su se mnogi počeli osjećati kao da svijet sve više sliči distopiji prikazanoj u Idiocracyju. Fraze iz filma, poput "Brawndo - It's got what plants crave!" postale su simbol kritike modernog konzumerizma, dok je politički establišment više puta uspoređivan s predsjednikom Camachom, hiperboliziranim populistom iz filma.

Naročito u vrijeme predsjednikovanja Donalda Trumpa, mnogi su analitičari i javne ličnosti referencirali Idiocracy kao upozorenje koje je postalo stvarnost. Komentatori su film koristili kako bi kritizirali antiintelektualizam, dezinformacije i politički populizam, naglašavajući da film nije samo komedija već i ozbiljno upozorenje.

Ipak, u obzir treba uzeti da je film nastao u vrijeme mandata Georgea W. Busha, čovjeka kojeg su demokrati u to vrijeme medijski neprestano razapinjali i prikazivali kao apsolutnog nesposobnjakovića i klauna. Gledajući s odmakom, nakon pomahnitalog populista Trumpa i dementnog Bidena, Bush više ne djeluje više toliko strašno.

No isto vrijedi i za prvi Trumpov mandat u drugom, ali treba se zapitati ono staro pitanje - je li problem to što stvari postaju gore ili bi nas možda više trebalo plašiti to da se stvari ne mijenjaju pa film i nakon gotovo 20 godina djeluje svježe?

Proročanstvo?

Sve u svemu, ne treba se zalijetati s pričama o proročanstvu ni preuveličavati jer svi problemi na koje film ukazuje postojali su i u trenutku kada je film nastajao. Podivljali konzumerizam, zabava za imbecile, Jerry Springer, reality showovi, a čak se i Jackass (koji u filmu sprdaju) pojavio šest godina ranije. 

Jedno od uspješnih predviđanja o kojem se ne govori često je popularnost Crocsica koje su u to vrijeme bile tek start up i Judgeu se svidjelo to da će hrpu obuće dobiti gotovo besplatno. Međutim, kad je kostimografkinja rekla da bi bilo smiješno da obuća stvarno postane hit, Judge se samo nasmijao i rekao: "Ovo nikada neće postati popularno. Tko bi ovo nosio? Izgledaju grozno". 

Drugim riječima, Mike Judge je uočio stvarne trendove i prenaglasio ih. Međutim, uspio je prilično točno detektirati trendove na vrlo sličan način na koji je to točno 30 godina ranije učinio Paddy Chayefsky u briljantnom i također satiričnom filmu Network u čijem zastrašujuće mračnom predviđanju živimo. Bio to monolog Petera Fincha ili onaj Neda Beatyja, gotovo je nevjerojatno slušati opis naše stvarnosti napisane davne 1976. 

Nije sve tako crno

No vratimo se filmu iz 2006. Stvari ipak nisu toliko crne. 

Iako se antiintelektualizam može prepoznati u mnogim aspektima suvremenog društva (pogotovo nakon što preživjeli pandemiju), istovremeno je došlo do porasta znanstvene pismenosti i tehnološkog napretka. Dakako, to ne znači da glupi ljudi znaju što s informacijama.

Dati budali malo računalo s kojim u sekundi može doći do svih informacija u svijetu isto je što i dati psu telefon i očekivati da vas nazove. Znate da će glupan to računalo koristiti da pogleda neki novi idiotski trend na TikToku ili provede dane masturbirajući.

Ono što se promijenilo je to da smo ljudima dali platforme na kojima rade niz nepromišljenosti i svakog od njih učinili vidljivim pa samim tim i stvorili dojam da je glupih ljudi više nego ikad. Radi se o nagađanju, ali svijet je možda oduvijek bio prepun glupana samo ih niste puštali u svoje domove.  

Osim toga, demografski trendovi su mnogo kompleksniji nego što film sugerira, a i sve više djeluje kao da kontrolu nad svijetom ne preuzimaju glupani nego šmokljani, tehnokrati i "broligarsi" koji stare korumpirane političare koriste kao odskočnu dasku kako bi ostvarili svoje ciljeve. Kakvi god oni bili.  

No, ne treba biti doslovan ni sitničariti u ovolikoj mjeri, snaga Idiocracyja leži u njegovoj sposobnosti da istakne alarmantne trendove i potakne publiku na promišljanje. I Judge je u tome uspio. 

Upozorenje

Jedna od najvažnijih poruka filma jest da obrazovanje i mediji imaju ključnu ulogu u oblikovanju budućnosti društva. Ako se nastavi trend trivijalizacije znanja i površnog informiranja, posljedice bi mogle biti nalik onima prikazanima u filmu. S druge strane, ako se obrazovanje i kritičko razmišljanje promoviraju, moguće je izbjeći scenarij u kojem prevladava neznanje.

Mediji su također jedan od ključnih faktora. Film prikazuje svijet u kojem su mediji u potpunosti usmjereni na zabavu i senzacionalizam, što nije daleko od realnosti u kojoj klikbejt naslovi i lažne vijesti dominiraju informativnim prostorom. Kao rezultat, javnost postaje ranjivija na manipulaciju i propagandu. Vjerojatno ćemo i za ovaj tekst pronaći neki klikabilniji naslov kako bi vas natjerali da tekst pročitate. 

Možda je malo naivno, površno i previše idealistično, ali Idiocracy nije samo satirična komedija kroz koju je provučen pokušaj ozbiljne kritike smjera u kojem se društvo može razvijati ako ne obratimo pažnju na važnost obrazovanja, političke kulture i uloge medija.

I to su sve itekako bitne teme koje je film daleko bolje obradio od mnogih filmova koji su pokušali učiniti isto. Na kraju krajeva, njegova relevantnost se održava i danas, gotovo dva desetljeća nakon premijere, što ga čini jednim od najvažnijih distopijskih filmova moderne ere.

Priča o sustavnom obezvrjeđivanju znanja i rastu populizma i danas odjekuje kao što je odjekivala i prije 20 godina. Možda i jače nego ranije. Pogotovo ako pogledate u susjedstvo i vidite što emitira TV Pink i što takvo smeće može izroditi i nametnuti kao vrijednosti u društvu opterećenom egzistencijalnim pitanjima.

Stoga, ovo nije proročanstvo već zabavno i većim dijelom pesimistično upozorenje, ali začinjeno s malo optimizma na kraju. Idealistični poziv na djelovanje iz kojeg nešto možemo i ne moramo izvući. Kao i sve ostalo, i ovo je na nama.