KADA joj se razboljela buldogica Berta, Barbara Udovičić (51), riječka televizijska voditeljica, urednica i novinarka te profesorica psihologije, imala je viška vremena koje je, kako kaže, zbog svoje naravi trebala nečime popuniti. Ubrzo joj je sinula ideja: snimati videozapise u formatu podcasta.

U svemu se tome brzo i snašla, zbog iskustva rada u novinarstvu. Iz svoje je radne sobe, tako, počela snimati, a uz pomoć 15-godišnje kćeri Sonje sadržaj je počela objavljivati na društvenim mrežama. Videozapisi su u vrlo kratkom roku pronašli svoju publiku, a pregledi su se počeli brojati u milijunima.

Međutim, ono što je privuklo ljude nije forma, već sadržaj. Ona, naime, otvoreno govori o vlastitom životu - o posvojenju djece, razvodu, bolesti i svakodnevnim situacijama u kojima se mnogi prepoznaju, ali ih rijetko izgovaraju naglas.

Hrpa pitanja stiže joj i u inbox, govori nam, a najčešća su - radi li terapiju "jedan na jedan", online ili uživo. Odgovor je, kaže, ne. Osim toga, stižu joj i pohvale, kao i upiti gdje kupiti njezinu knjigu, koju piše dvije godine, pa ju, sad ponukana pitanjima, pokušava i dovršiti, dodaje. A u svojim snimkama, zapravo, ne nudi nikakve savjete i rješenja. Zanimalo nas je zašto pa smo i pitali.

U Vašim objavama nema savjeta ni "formula za život", nego osobne priče. Zašto?

Zato što su savjeti često tek flasteri na dubokim ranama. Opća formula za život ne postoji, a svatko tko nam je pokušava "prodati", nije hodao u našim cipelama. Ja sam ovdje tek suputnik, a ne vodič. Savjet podrazumijeva da je onaj tko ga daje "iznad" situacije, a ja sam duboko u njoj, baš kao i svi ostali. Dijeljenjem priče dajem nam ogledalo, a ne recept. Na nama je da u tom ogledalu vidimo što nam je eventualno činiti, jer nitko ne poznaje našu unutrašnju arhitekturu bolje od nas samih.

Dotaknuli ste se tema o kojima ljudi često šute - bolesti, razvoda, majčinstva... Je li teško o tim svojim iskustvima govoriti javno?

Bilo bi mi puno teže šutjeti. Šutnja je skupa i nerijetko ju plaćamo vlastitim zdravljem. Ni o čemu ne progovaram iz pozicije svježe boli, nego iz ožiljaka koji su sad već sigurni na dodir. Kad bol prepričamo, prvenstveno sebi, ona prestaje biti kavez. A onog trenutka kad shvatimo da naša "sramota" ili "neuspjeh" zapravo povezuju milijune ljudi, i strah nestane.

Svojim ste pričama zbog toga i povezali puno ljudi. Mnogi i u komentarima pišu da su se u Vašim riječima prepoznali. Koliko Vam se uopće ljudi često javljaju?

Sad već zbilja neprekidno. Broj poruka zna premašiti i nekoliko stotina dnevno, više ih doista, na žalost, ne mogu sve ni pročitati, a kamo li na njih odgovoriti. Broj pregleda u svega dva mjeseca premašio je 75 milijuna, ljudi mi pišu na ruskom, francuskom... Pretpostavljam da su to neki prijevodi putem AI alata, teško mi je "pohvatati" kako je to baš toliko, van svih očekivanja, eksplodiralo.

Ne bih rekla da se javljaju zato što sam ja neka "superžena", nego eventualno zato što se ne bojim reći da sam ponekad i sama umorna, prestrašena ili zbunjena. Mislim da smo izašli iz ere savršenstva, ljudi traže "dopuštenje" da i sami budu nesavršeni.

Govoreći o svemu tome, ističe da smo, bez obzira na titule i uspjehe, svi zapravo jako slični i da u svojim "mračnim sobama" često krijemo iste ili vrlo slične strahove. Sasvim je u redu ne vidjeti izlaz, dodaje, kao i to da čovjek nije "pokvaren" zato što se osjeća slomljeno. Baš zato, pitali smo je i o svemu onome što ljude najviše brine, a često s nikim ne podijele.

Zapravo sve češće čujemo da su mnogi ljudi umorni, emocionalno iscrpljeni i preopterećeni. Zašto se danas toliko ljudi osjeća tako?

Predugo pokušavamo biti amortizeri za tuđe potrebe, a da, pri tom, zaboravljamo postaviti vlastite granice. Živimo u stanju stalne pripravnosti, bombardirani informacijama i tuđim, najčešće-filtriranim životima.

Negdje nam je nametnuto to očekivanje da budemo iscjelitelji svijeta, dok se sami lomimo iznutra. A, da parafraziram poznati knjiški naslov, kad nam tijelo kaže "ne" kroz umor ili bolest, ono nam zapravo šalje zadnji poziv na buđenje.

Mnogi imaju i osjećaj da stalno moraju biti jači, uspješniji ili "bolja verzija sebe". Odakle dolazi taj pritisak i što on zapravo radi ljudima?

Pretpostavljam, iz kulture koja nas sve više tretira kao proizvode, a ne kao bića. Stalna težnja ka toj nekoj "boljoj verziji sebe" zapravo je suptilan način da nam se kaže da nismo dovoljno dobri ovakvi kakvi jesmo.

A to pak onda dovodi do kroničnog nezadovoljstva i emocionalnog izgaranja. Psihološki gledano, to je stalni bijeg od sadašnjeg trenutka. Sumnjam da se itko doista promijenio kad je odlučio postati "netko drugi", promjena se događa kad konačno priznamo tko smo trenutačno, sa svim svojim manama.

I razvod je jedno od svojih iskustava o kojem ste javno govorili. Zašto je mnogima i dalje toliko teško priznati da neki odnos više ne funkcionira?

Rekla bih da se razvod i dalje percipira kao poraz ega. Bojimo se nepoznate praznine više nego poznate boli. Lakše je ostati u "starom kaputu" koji nas steže, ali je poznat, nego izaći na vjetar i graditi nešto novo.

Teško je priznati neuspjeh jer smo u taj odnos uložili dio svog identiteta. Često se nađemo u zamci "prebrojavanja", gledamo unatrag i žalimo za onih 10 ili 20 godina koje smo "uložili" i plačemo nad vremenom koje je već iscurilo. Prošlost poštujemo kao neki neotplaćeni dug, dok smo prema vlastitoj budućnosti nevjerojatno okrutni.

Gledamo u godine koje su iza nas kao u spomenike koje ne smijemo srušiti, a rijetko se zapitamo kolika je cijena onih idućih 10 ili 20 godina koje bi nam mogle donijeti mir, slobodu i priliku da napokon budemo ono što jesmo.

Žalimo za "investicijom" koja je odavno prestala donositi radost, a istovremeno olako trošimo ono jedino što nam je preostalo - vrijeme koje je tek pred nama. Priznanje da nešto ne ide znači priznati da nismo imali kontrolu nad ishodom, a što je za ljudsku psihu zastrašujuće.

Majka ste. Roditeljstvo se danas često prikazuje kao nešto što mora biti ispunjeno i lijepo. Zašto je mnogima zapravo puno kompleksnije i ponekad teško iskustvo? Kako gledate na to?

Mi s djetetom ne dobivamo samo novi život, nego i ogledalo svih naših neriješenih trauma koje vučemo iz djetinjstva. Roditeljstvo je najteži rad na sebi jer nas djeca stalno "okidaju" na mjestima gdje smo i sami bili povrijeđeni.

Kompleksno je, jer se moramo nositi s "ruksacima" koje su nam napunili naši roditelji, a istovremeno paziti da te iste terete ne prebacimo na svoju djecu. To zahtijeva ogromnu dozu iskrenosti prema sebi.

U svojim videima spominjete i bolest kao životno iskustvo koje nas mijenja. Što ljudi najčešće shvate o sebi kada se nađu u takvim situacijama?

Ne bih generalizirala, ali ja sam shvatila što je suvišno i kako je, sve ono nad čime sam mislila da imam kontrolu, čisti privid. Bolest nas brutalno ogoli i prisili da posložimo prioritete. Postane jasno kao dan da je većina stvari oko kojih smo se živcirali bila potpuno nebitna. Često tek u bolesti naučimo reći "ne" drugima i napokon reći "da" sebi.

Život nije generalna proba i da nismo dužni nikome ništa, osim vlastitom miru.

Mnogi danas spominju i da treba "raditi na sebi". Može li i ta ideja ponekad postati još jedan izvor pritiska?

Apsolutno. To je tzv. ruminacija, koju često spominjem - neprekidno "žvakanje" vlastitih misli, a bez ikakvog konkretnog rezultata. Nerijetko mi se čini da je rad na sebi postao je moderan oblik bijega. Čitamo knjige, idemo na radionice, edukacije... a zapravo nam sve to vrlo često služi samo kako bismo izbjegli "oprati posuđe" vlastitog života.

Pravi rad na sebi događa se u trenutku kad trebaš postaviti granicu bivšem partneru, šefu ili djetetu, a ne samo u meditativnoj pozi. Ako nas taj rad čini tjeskobnijima, onda to nije rast, nego tek još jedan oblik torture.