NERIJETKO nekim glazbenicima posvetim dane ili tjedne neprestanog slušanja. Ima i onih u popularnoj glazbi koji su stvorili toliki opus da ga cijeli život neprestano otkrivate. I nekada vrtim samo njih. Stoga sam odlučio da isto takvo kvalitetno vrijeme slušanja posvetim i našem Arsenu – i istinski sam uživao.

Arsen moje generacije

Obično za sebe kažem da sam generacija koja je odrastala uz novi val. To je točno, ako govorim o vremenu kad sam krenuo kupovati ploče i odlaziti na koncerte bez pratnje roditelja ili učitelja.

Ali, ako govorim o glazbi koja me je doslovce pratila od prvih dana mog svjesnog registriranja tonova, onda smo i ja i cijela moja generacija nedvojbeno rasli uz Arsena. Ne sjećamo se kad smo ga prvi put čuli, on je bio tu za nas oduvijek. Vrtio se i po jinglovima, jamačno se sjećate glazbene crtice iz Malih tajni velikih majstora kuhinje: "Ali nekih stvari ima, što ne govore se svima, već se samo nekom šapnu: Ti znaš"?

Nije da sam volio tu emisiju, nisu me zanimali recepti, uza sav šarm kuhara Steve Karapandže i voditelja Olivera Mlakara. Svejedno, tema se urezala u sjećanje svih nas, nekima je trebalo dugo vremena da otkriju kako Arsen to nije otpjevao da bi reklamirao Vegetu.

Pjesma je objavljena na njegovom prvom albumu Čovjek kao ja, jednoj od najboljih dugosvirajućih ploča u povijesti hrvatske i jugoslavenske popularne glazbe.

Arsen za djecu

Iako je Arsen uvijek bio za nas pojam nekog ozbiljnog stričeka koji pjeva pjesme za naše roditelje, znao je stvarati i neprolazne skladbe za djecu. To su one pjesme koje se lako pamte, ali se vraški teško stvaraju, jer se morate dopasti najmlađima, a ne skliznuti u kič.

Nemojte mi samo reći da vam i dan danas, kad nešto krenete zajednički raditi, ne padnu na pamet i one vesele i poletne Kad se male ruke slože iz Vlaka u snijegu.

Ili, meni još poznatija i bliža – i uvijek aktualna – Kad bi svi ljudi na svijetu. Sviđa mi se kako su napravili aranžman za dječji zbor: jednoglasno pjevanje, s promjenom tonaliteta, ritma i kanonom.

Na omotnici Arsen s flautom, instrumentom kojega je diplomirao. A došao je iz Šibenika u Zagreb studirati pravo i, srećom, shvatio da je rođen za glazbenika.

Maher za hitove

Arsenove su skladbe više bile pjesme za dušu, za sladokusce, za oni koji bi htjeli nešto trajnije vrijednosti. Što ne znači da nije znao napraviti hit. Pisao je za razne izvođače – od Tereze i Vice Vukova, pa sve do Severine (Sama na sceni) i Natali Dizdar, za koju je napisao modernu i odličnu skladbu Zamijenit ću te gorim.

Najprodavanija ploča u povijesti ex-Yu pop glazbe nedvojbeno je Čolićev album Ako priđeš bliže, prva je dosegla čarobnu brojku od milijun primjeraka. Naslov albuma je zapravo stih iz pjesme Zagrli me, koju je napisao Arsen.

Evo ga ovdje kako pjeva dok se na klavir naslonio pjesnik moje mladosti Miroslav Mika Antić, zamišljeno pušeći cigaretu koja mu je i skratila život.

Politički Arsen

Da sad ne nastavim s redanjem samo njegovih najpoznatijih pjesama koje znaju valjda sve generacije što su ovdje živjele zadnjih šezdesetak godina.

Arsena pamtimo uglavnom po ljubavnim pjesmama, a u vremenima njegove najveće popularnosti politika je bila praktički zabranjena tema. Svejedno, znao se on drznuti da svoju satiričnu oštricu još 1980. godine usmjeri prema vladajućoj kasti nedodirljivih (Svete krave). Puno kasnije, kad su došla druga vremena s drugim svetim kravama, pjevao je pjesme poput Stari vuci i Ratni profiteri.

Meni njegova najdraža pjesma s političkom porukom nastala je 1987. godine na odličnom albumu Kino Sloboda. Već su počela svrstavanja po nacionalnoj pripadnosti i Arsen se počeo osjećati usamljenim. I riječi i glazba – i onaj istočnjački melos i nerazriješeni akord na "opet su u igri osobeni znaci" jedan su od vrhunaca njegovog stvaralaštva.

Avangardni Arsen

Pošteno govoreći, Arsen se uglavnom držao onoga što smo mi zvali "zabavna glazba", a što je u njegovom slučaju vuklo korijene prije svega iz tradicije francuske šansone.

Svejedno, umio je eksperimentirati i s drugim stilovima, prije svega nekim jazzom, pa i rockom, ali me se najviše dojmila njegova prilično avangardna pjesma Mirni podstanar s albuma Homo volans iz 1973.

Bend zvuči kao funky psihodelija, pjevački ansambl u dijelu koji više vuče na modernističku klasiku hipnotički ponavlja strašnu mantru, a tema misteriozne smrti svakako nije nešto što biste očekivali od Arsena. Žao mi je što nije bilo više ovakvih njegovih pjesama, ali pretpostavljam da je producentima i jedna ovakva, prilično izvan tadašnjeg vremena i prostora bila previše.

Filmski Arsen 

Stvaranje za film je drugačija priča od pisanja pop pjesama, jer imate zadanu temu, morate dočarati priču i atmosferu. I u tome se Arsen jako dobro snalazio, kad čujete njegovu temu iz Gospode Glembayevi, vi ulazite u mučnu i mračnu priču o bogatoj obitelji utemeljenoj na ljubavi prema novcu. Nagradu je dobio za glazbu u filmovima Donator (Veljko Bulajić, 1987.), Pont Neuf (Željko Senečić, 1997.), kao i za soundtrack filma Belle Epoque ili posljednji valcer u Sarajevu (Nikola Stojanović, 2007.). 

Nažalost, danas ih možete pronaći samo u posebnim arhivima, nema ih ni na YouTubeu. Meni se još kao djetetu najviše urezala tema iz nezaboravne serije U registraturi, glazba od koje je mogao nastati i pravi klavirski koncert. Jer je Arsen imao talenta i za takvu formu izražavanja.

Arsen pjesnik

Njegove pjesme primjer su ne samo smisla za glazbu, nego i za poeziju. Ne govorim sada o njegovim zbirkama poezije, nego o uglazbljenim tekstovima. Jest, mojoj su generaciji bolje sjeli ljutiti tekstovi Johnny Štulića, ali Arsenu nitko ne može poreći smisao za stvaranje lijepih i pamtljivih tekstova. Dugo je vremena trebalo akademskim krugovima da priznaju da je i on pjesnik, više u tradiciji Cesarića, dakle, s rimom i klasičnom kiticom, što je nekako izašlo iz mode u prošlom stoljeću.

Arsen je za neke poznate pjesme napisao riječi, valjda je najpoznatija Loše vino (koju je uglazbio Bregović), ali i Sve bilo je muzika (koju je skladao Esad Arnautalić). Njegova je poezija dosta izravna, rijetke su metafore, no, kad ih nađe, onda su vrhunske.

"Zamišljam te nagu, više se ne stidiš, ruže u svom vrtu ako je procvala", iz pjesme Lutka (album Ministarstvo straha) jedna je od najljepših. Ili, ova (auto)satirična s njegovog pretposljednjeg albuma Na zlu putu.

Vječni Arsen

Već smo nabrojili niz njegovih evergrinova, a lista je poduža, svi mi koji smo imalo slušali glazbu zadnjih pedesetak godina sjetili bi se odmah nekoliko desetaka njih. Kuća pored mora, Moderato cantabille, O, mladosti, Čovjek kao ja, Djevojka iz moga kraja, Moj zanat, Takvim sjajem može sjati, Tvoje tijelo moja kuća, Čistim svoj život, napokon, sami potražite bilo koju njegovu kompilaciju, jedna se takva kazeta vrtila u mom autu valjda na svakom dužem putovanju.

Još bolje je da slušate njegove albume, od prvog pa do posljednjeg (Rebus, 2008.), da sami vidite koliko je to zamašan opus i napravite svoj izbor njegovih najboljih skladbi.

Ako gledam iz kuta svoje generacije, onda nam se najdublje urezala u sjećanje pjesma nadahnuta poezijom Jacques Préverta (pa nema klasičnu kiticu, nego je više kao neka priča) i Joe Dassinovom L'Eté Indien.

Da je kojim slučajem Arsen bio Francuz, ta bi pjesma imala posebno mjesto u povijesti njihove glazbe. Mi ovu himnu generaciji rođenoj tri desetljeća prije nas – i koja je, nažalost, već gotovo sasvim nestala – najviše pamtimo u ovoj verziji.