HOLIVUDSKI filmovi često su notorno loš izvor za pronalaženje realističnih prikaza mentalnih bolesti. Dok se pojedini filmovi trude temeljito istražiti psihologiju psihopata i kriminalaca, većina scenarista radije se usredotočuje na scene kaosa i ubojstava umjesto na dubinsku analizu uma svojih zločinaca.

Ako vidite filmskog psihopata kako se histerično smije vlastitom uništenju, budite sigurni da je riječ o filmskom klišeju, a ne o realističnom prikazu osobe s antisocijalnim poremećajem ličnosti. No, jedna studija ipak je pronašla iznimku.

Najrealističniji filmski psihopat

Kako prenosi Slash Film, prema izvješću objavljenom u Science Newsu još 2014. godine, jedan filmski ubojica ističe se kao realističan prikaz psihopata. Riječ je o Antonu Chigurhu iz filma Nema zemlje za starce, u režiji braće Coen, koji je 2007. osvojio Oscara za najbolji film. Chigurh, kojeg je utjelovio Oscarom nagrađeni Javier Bardem, plaćeni je ubojica koji svoje žrtve eliminira pomoću pištolja koji se inače koristi za klanje stoke.

Međutim, Chigurh nije samo ubojica. On je tiho, intenzivno čudovište, potpuno odvojeno od svijeta oko sebe. Nikada se ne smije poput manijaka, naprotiv, njegov osmijeh djeluje lažno i manipulativno. Anton Chigurh jednostavno ne razumije ljudske emocije, što ga čini zapanjujuće točnim prikazom pravog psihopata.

Trogodišnja potraga za istinom

Do ovog zaključka došli su forenzički psihijatar Samuel Leistedt i njegov kolega Paul Linkowski nakon opsežnog trogodišnjeg projekta. Dvojac je pogledao čak 400 filmova s navodnim psihopatima kako bi utvrdili koji od njih najvjerodostojnije prikazuju psihopatiju kao poremećaj. Anton Chigurh, prema njihovoj studiji, bio je apsolutni pobjednik.

Leistedt, koji je u sklopu svog rada intervjuirao i analizirao stvarne plaćene ubojice, primijetio je da Chigurh posjeduje istu hladnu smirenost kao i njegovi pacijenti. "Anton radi svoj posao i može spavati bez ikakvih problema. U svojoj praksi susreo sam nekoliko takvih ljudi. Bili su hladni, pametni, nisu osjećali krivnju, tjeskobu, ili depresiju", objasnio je Leistedt.

Visoko na popisu našao se i Hans Beckert, ubojica djece kojeg je glumio Peter Lorre u klasiku M, redatelja Fritza Langa iz 1931. godine. Uznemirujuće realističan psihopat je i Henry (Michael Rooker) iz horora Henry: Portret serijskog ubojice iz 1986. godine, koji djeluje bez plana, empatije i živi u potpunom kaosu.

Ikone horora koje nisu pravi psihopati

Leistedt je također objasnio zašto mnogi poznati filmski zlikovci, koliko god bili zastrašujući, zapravo nisu točni prikazi psihopatije. Norman Bates (Anthony Perkins) iz Hitchcockovog Psiha klasičan je primjer. Kako je Leistedt primijetio, Norman pati od psihoze, što uključuje halucinacije i deluzije, ali to se razlikuje od bezosjećajne psihopatije.

Isto vrijedi i za kultnog Hannibala Lectera (Anthony Hopkins) u filmu Kad jaganjci utihnu. Njegova uznemirujuća smirenost, koliko god bila filmski efektna, nije stvarna karakteristika psihopata, zaključio je Leistedt.