Nakon novog filma Christophera Landona malo koja žena usudi se pogledati u mobitel

Sadržaj nastao u suradnji s: Editus
PRVI SPOJ. Otmjeni restoran. Savršeno odjeveni muškarac preko puta. A onda – poruka. Nema imena, nema objašnjenja. Samo naredba.
Tako počinje Igra straha, najnoviji triler Christophera Landona, u kojem običan izlazak na večeru prerasta u psihološki pakao. Nasilje se ne događa pred očima, nego preko zaslona mobitela, iza sigurnosnih kamera i u glavi žene koja pokušava ostati pribrana dok joj netko iz sjene prijeti i tjera je da donese nezamislivu odluku.
Nakon ovog trilera mnogi će dvaput promisliti prije nego što provjere mobitel. Film unosi paranoju kroz ekran, a napetost ne popušta ni sekunde.
Napetost kao stil života
Kroz film Landon je dočarao kako mobitel može biti zastrašujuće oružje. Violet (Meghann Fahy, poznata iz Bijelog lotosa) dolazi na prvi spoj nakon duge pauze i na početku sve ide kako treba. Henry (Brandon Sklenar) je šarmantan, zgodan, zabavan. No idilu prekida niz poruka koje stižu na Violetin mobitel. Nema potpisnika, samo zapovijedi. Prvo su bizarne, pa jezive, pa smrtonosne. Netko prati svaki njen korak i prijeti životima njezina sina i sestre. Jedino pravilo? Ne smije nikome ništa reći. Posljednja poruka? Ubij Henryja.
Igra straha koristi sve klasične alate žanra: nepredvidiv zaplet, izoliranu lokaciju, neprijatelja kojeg ne vidimo, ali itekako razumijemo. Režiju potpisuje Christopher Landon (Sretan dan smrti), a produkcija dolazi iz radionica žanrovskih giganata Blumhouse i Platinum Dunes. Napetost zagarantirana.
No ovo nije izoliran slučaj. Već gotovo stotinu godina, od Hitchcockovog Stanara iz 1927., trileri ne prestaju zaokupljati publiku.
Zašto volimo kad nas film prevari?
Psihološki trileri posebno su zanimljivi jer nas vuku unutra, u radnju i mjesto zbivanja dublje nego li to uspijevaju drugi žanrovi. Oni polako, precizno grade napetost. Uvode nas u glave likova, često moralno upitnih, i tjeraju nas da s njima dijelimo zbunjenost, paranoju, pa čak i suosjećanje. Gledamo svijet iz njihove perspektive. Tako postajemo netko drugi na nekoliko sati. Radi se o bijegu od stvarnosti i proživljavanju tuđeg, uzbudljivijeg života.
Jedan od razloga zbog kojih trileri osvajaju srca gledatelja su likovi. Ne govorimo o junacima u oklopu, nego o ljudima koji griješe, lažu, ponekad i ubijaju, a mi ih i dalje pratimo. Možda čak i suosjećamo s njima. Ljudi nisu savršeni, pa tako ni likovi u trileru nisu plošni. Mnogi su duboko oštećeni i baš zbog toga ih možemo razumjeti. Ponekad se čak i prepoznati.
Kako nas redatelji drže u šaci?
Redatelji trilera znaju kako nas držati prikovane: igraju se nepredvidivim radnjama, dvosmislenim likovima i brzim rezovima. Tu je i glazba, često neprimjetna, ali ključna. Neskladni tonovi, neočekivani zvučni udari, tišina koja traje malo predugo… Sve to utječe na naš mozak više nego što mislimo.
Naravno, nije za svakoga. Neki ljudi bježe od trilera jer su im preintenzivni, pogotovo ako su skloni stresu ili anksioznosti. Drugi, pak, traže baš to. Uzbuđenje, neizvjesnost, osjećaj da sudjeluju u radnji. Najviše se povežu s likovima u krizi jer kad glavni junak prolazi pakao, lako se s njim poistovjetiti. I baš zato često završimo s emocijama kao da se to dogodilo nama.
Zašto se vraćamo trilerima, iznova i iznova?
Jer su intenzivni. Jer bude osjetila. Jer nas tjeraju da razmišljamo, sumnjamo, povezujemo tragove. Volimo se igrati detektiva, osjećati se pametno kad shvatimo zaplet, a još više volimo kad nas film potpuno prevesla. Ti šokovi i obrati oslobađaju nas iz rutine. Daju osjećaj da smo proživjeli nešto stvarno, iako se nismo ni maknuli s kauča.
Trileri su i emotivni laboratorij. Daju nam priliku da suosjećamo, da moralno sudimo, da razumijemo drugačije ljude. Često su ispričani iz prvog lica, u sadašnjem vremenu, što dodatno stvara osjećaj prisnosti kao da sjedimo u glavi glavnog lika. Ta povezanost može biti nevjerojatno jaka, gotovo intimna.
I ono najvažnije, u trilerima možemo istražiti najmračnije kutke ljudske psihe bez posljedica. Bez stvarnog straha. Sve se događa na ekranu, ali mozak ne razlikuje uvijek stvarnost od fikcije.
Film Igra straha stiže u kina 10. travnja.
Sponzorirani sadržaj donose Index i Editus u skladu s najvišim profesionalnim standardima.

bi Vas mogao zanimati
Uvjetima korištenja i Pravilima o privatnosti