U MORU glazbenih filmova, malo njih prikazuje umjetnost kao borbu, kako fizičku, tako i psihološku. Whiplash (u Hrvatskoj poznat kao Ritam ludila) redatelja Damiena Chazellea, koji se u kinima počeo prikazivati 10. listopada 2014. godine, učinio je upravo to.

Bio je to film koji je jazz pretvorio u arenu, bubnjeve u oružje, a odnos mentora i učenika u emocionalni triler. Već nakon festivalske premijere bilo je jasno da je pred publikom djelo koje će redefinirati način na koji gledamo ambiciju, talent i opsesiju.

Galerija

Opsesija izvrsnošću

U središtu priče je Andrew Neiman (Miles Teller), mladi i ambiciozni bubnjar koji studira na prestižnom konzervatoriju u New Yorku. Njegov san je jasan: postati jedan od najvećih jazz glazbenika svoje generacije. Ali taj san ubrzo se pretvara u opsesiju kada ga pod svoje krilo uzme Terence Fletcher (J. K. Simmons) - karizmatični, ali okrutni profesor čija je metoda poučavanja kombinacija genijalnosti i tiranije.

Fletcherova filozofija je brutalna: vjeruje da se pravi talent rađa iz patnje. Njegovi ispadi bijesa, poniženja i verbalno zlostavljanje postaju središnji instrument filma, a svaka scena između njega i Andrewa djeluje kao glazbena improvizacija - eksplozivna, nepredvidiva i iscrpljujuća.

Izvanredne glumačke izvedbe

Miles Teller donosi impresivnu emocionalno zahtjevnu izvedbu. Njegov Andrew doslovno krvari za svoje snove, a svaka kap znoja i krvi na bubnjevima postaje simbol cijene savršenstva. No, film u potpunosti osvaja zahvaljujući J. K. Simmonsu, čiji je Fletcher istodobno zastrašujuć i fascinantan.

Simmons je liku udahnuo neugodnu autentičnost - učitelja koji vjeruje da čini dobro dok uništava svoje učenike. Njegova izvedba donijela mu je Oscara za najboljeg sporednog glumca, kao i Zlatni globus te nagrade BAFTA, SAG i Critics’ Choice. Simmonsov Fletcher danas se smatra jednim od najupečatljivijih antagonista modernog filma.

Kontrast režije i dirigiranja

Damien Chazelle, tada tek 29-godišnjak, režirao je Whiplash s nevjerojatnim osjećajem za ritam, montažu i trenutke tišine. Film, snimljen s budžetom od samo 3,3 milijuna dolara, djeluje poput koncertne izvedbe u tri čina - svaka scena ima tempo, svaka tišina vibrira napetošću.

Film je osvojio tri Oscara, za montažu, zvuk i sporednu mušku ulogu, i zaradio više od 50 milijuna dolara diljem svijeta, čime je postao jedan od najuspješnijih nezavisnih filmova desetljeća.

Kamerom koja se zadržava na rukama, znoju i trzajima lica, Chazelle stvara fizički doživljaj glazbe. Montaža i zvuk funkcioniraju poput metronoma. Vrhunac filma, završna desetominutna sekvenca jedna je od najnapetijih u suvremenoj kinematografiji.

Tema koja nadilazi glazbu

Whiplash nije film o jazzu - to je film o granici između izvrsnosti i samouništenja. Fletcher personificira ideju da je patnja nužna za genijalnost, dok Andrew utjelovljuje osobu koja je spremna žrtvovati sve da bi dokazala da vrijedi.

Chazelle ne nudi moralnu pouku: njegov film ostavlja gledatelja u nelagodi, prisiljavajući ga da se zapita - gdje završava predanost, a počinje ludilo.