ZAŠTO je važno pustiti dijete da se samo pomuči s ljuštenjem kikirikija? Ne radi se o nutritivnim vrijednostima, već o ključnoj lekciji za razvoj osobnosti i strukture ličnosti. Kikiriki koji sami oljuštimo čini nam se ukusnijim ne zato što je kemijski drugačiji, već zato što smo sudjelovali u procesu i uložili trud da dođemo do nagrade, objasnio je u svojoj objavi banjalučki defektolog Bojan Radović.

Prostor za razvoj samokontrole

Mozak voli nagradu, no još više cijeni onu za koju se morao potruditi. Između želje i dobivanja postoji mali, gotovo nevidljiv prostor, a to je prostor napora, čekanja, frustracije i pokušaja. Upravo se u tom prostoru gradi samokontrola, vježba odgađanje zadovoljstva i razvija sposobnost podnošenja nelagode bez emocionalnih ispada.

Dijete koje mora oljuštiti kikiriki uči da se ne dobiva sve odmah, da frustracija nije opasna, da trud ima smisla i da nagrada dolazi tek nakon procesa.

Neurobiologija strpljenja

Ovo nije samo odgojna poruka, već je utemeljeno i u neurobiologiji. Svaki put kada dijete izdrži malu nelagodu, aktivira se njegov prefrontalni korteks – centar odgovoran za planiranje, kontrolu impulsa i donošenje odluka. Svaki put kada ne dobije sve "na klik", jača se tolerancija na odgođenu nagradu, što je jedan od najjačih prediktora kasnijeg uspjeha u školi, na poslu i u međuljudskim odnosima.

Opasnost od instant rješenja

S druge strane, ako djeci sve serviramo "oljušteno" – brzo im rješavamo dosadu, odmah uklanjamo frustraciju i svaki napor – dobivamo dijete koje je naviklo na trenutno zadovoljenje potreba. No život ne funkcionira na pritisak gumba. Neće svaki zadatak biti zanimljiv, neće svaki odnos biti lak i neće se svaki cilj ostvariti bez truda.

Dijete koje nikada nije "ljuštilo kikiriki" teže podnosi čekanje, teže prihvaća poraz i teže ustraje u naporu koji prethodi nagradi.

Kako naučiti djecu važnoj životnoj vještini

Zato ih je važno učiti da čekaju u redu, da završe ono što su započeli, da izdrže dosadu bez panike i da pokušaju ponovno kada ne uspiju iz prve. Pritom je ključno razlikovati korisne lekcije od štetnih. Ne treba ih učiti da trpe poniženje ili da se odriču podrške, već da se nose sa svakodnevnim mikrofrustracijama.

Karakter se ne gradi u trenutku kada nešto dobijemo, već u trenutku kada odlučimo nastaviti iako nije lako. Učite svoju djecu da "ljušte kikiriki" jer jednog dana predmet njihova truda neće biti kikiriki, već ispiti, sukobi, projekti, odgovornosti i važne životne odluke. Tada će postati jasno zašto je onaj mali, tvrdoglavi kikiriki bio toliko važan.

P.S. Ne moramo vam naglašavati da ne shvaćate ovo doslovno ako vam je dijete alergično na kikiriki, jel' tako?