ROSS W. Greene, klinički dječji psiholog koji više od četiri desetljeća radi s djecom i obiteljima, upozorava da je odrastanje danas teže nego ikad prije. Izrazito visoke stope depresije, anksioznosti i kroničnog izostajanja s nastave, ističe Greene, jasan su znak da nešto ozbiljno ne funkcionira. Iako pandemija covida-19 situaciju nije poboljšala, ovi su se zabrinjavajući trendovi pojavili i prije nje, piše CNBC.

Greene, koji je radio s više od tisuću djece, objašnjava da takvi "signali" nisu hir ili neposluh, već odgovori na stvarne poteškoće s kojima se djeca suočavaju. Djeca, naglašava, svoje probleme često izražavaju ponašanjem, slično kao što bebe plačem pokazuju da su gladne, umorne, da im je neudobno ili da imaju probavne tegobe.

Što muči današnju djecu?

U svojoj knjizi The Kids Who Aren’t Okay Greene navodi da je niz društvenih promjena posljednjih desetljeća učinio djetinjstvo znatno zahtjevnijim nego prije. Iako popis uzroka nije konačan, nekoliko se problema posebno ističe.

Nasilje u školama postalo je dio svakodnevice što, prema Greeneu, stvara trajnu pozadinu straha i tjeskobe za učenike, nastavnike i roditelje.

Problematičan je i sustav testiranja s visokim ulozima. Greene podsjeća da prosvjetni djelatnici godinama upozoravaju na sustav u kojemu svi učenici moraju zadovoljiti iste akademske standarde, dok se uspjeh nastavnika mjeri isključivo rezultatima testova. Takav pristup, ističe, zanemaruje individualne razlike u razvoju djece. Smatra da bi učinkovitiji model pratio napredak svakog djeteta u odnosu na njegovu početnu točku.

Društvene mreže i pametni telefoni dodatno otežavaju situaciju. U najboljem slučaju, objašnjava Greene, ometaju koncentraciju u školi, a u najgorem slučaju njihova pretjerana uporaba može ozbiljno narušiti mentalno zdravlje. Današnja su djeca, upozorava, najmračnijim sadržajima svijeta izložena u znatno mlađoj dobi nego prethodne generacije.

Greene ističe i ozbiljan manjak stručnjaka za mentalno zdravlje. U mnogim dijelovima zemljama djeca ne mogu dobiti potrebnu pomoć. Liste čekanja su duge, a djeca u kriznim stanjima nerijetko danima, tjednima, pa čak i mjesecima ostaju na hitnim prijemima bez odgovarajuće skrbi.

Na djecu snažno utječe i politička polarizacija. Greene upozorava da je riječ o najpodijeljenijoj političkoj klimi još od Građanskog rata, čije posljedice ne pogađaju samo odrasle, već ih djeca svakodnevno upijaju.

Potreban je novi pogled na mentalno zdravlje

Greene se u svojim razmišljanjima nadovezuje na ideje psihijatra Thomasa Szasza, koji je još 1960-ih tvrdio da bi mentalne poteškoće trebalo promatrati kao "probleme u življenju". Dijagnoze, objašnjava Greene, mogu opisati kako se dijete muči, ali često ne objašnjavaju zašto se to događa.

Takav pogled, smatra, pomaže preusmjeriti fokus s etiketiranja na razumijevanje uzroka problema. Iako su mnogi uzroci šireg društvenog karaktera i izvan kontrole roditelja, Greene naglašava da skrbnici ipak mogu djelovati na svakodnevnoj, "mikro" razini. To uključuje rješavanje sukoba s vršnjacima, zlostavljanja, društvene izolacije, školskih poteškoća te obiteljskih nesuglasica oko vremena provedenog pred ekranima, spavanja, higijene ili prehrane.

Kako učinkovitije rješavati probleme?

Prema Greeneu, pomaganje djeci zahtijeva drugačiji pristup od onoga na kojemu su odrastale mnoge današnje odrasle osobe.

Rješenja trebaju biti suradnička, a ne nametnuta. Greene ističe da nametanje rješenja bez sudjelovanja djeteta rijetko donosi trajne rezultate. Djeca su spremnija prihvatiti rješenja u čijem su stvaranju sudjelovala, a takav pristup jača odnos i komunikaciju. Nije slučajno, dodaje, da se djeca često žale kako ih odrasli ne slušaju, dok se odrasli žale da djeca s njima ne žele razgovarati.

Važno je biti proaktivan, a ne reaktivan. Greene naglašava da najbolji trenutak za rješavanje problema nije onda kada se on već rasplamsa. Budući da su mnogi problemi predvidljivi, moguće ih je prepoznati i pokušati riješiti unaprijed.

Fokus treba biti na uzrocima, a ne na ponašanju. Djeca će, prema Greeneu, lakše govoriti o onome što ih muči nego o ponašanju koje je često samo posljedica dubljih problema.

Kazne i nagrade, upozorava, nisu rješenja. One mogu motivirati, ali ne rješavaju depresiju, anksioznost, zabrinjavajuće ponašanje, suicidalne misli ili kronično izostajanje iz škole. Greene smatra da bi odrasli trebali polaziti od pretpostavke da djeca u osnovi žele činiti dobro. Ono što im najčešće nedostaje nisu strože mjere, već odrasli koji će ih saslušati, razumjeti i surađivati s njima.

Kad tradicionalni odgoj zakaže

Greene naglašava da činjenica da je odgoj temeljen na moći i kontroli nekome funkcionirao ne znači da će funkcionirati i kod njihove djece. Djeca s najvećim poteškoćama često su već doživjela više kazni nego što će mnogi odrasli ikada iskusiti.

Njegovo višedesetljetno iskustvo pokazuje da pristupi utemeljeni na moći i kontroli najčešće dodatno pogoršavaju situaciju. Ako nešto ne daje rezultate, zaključuje Greene, nema smisla ustrajati na istome. Potrebno je pokušati drugačije.