"AKO ste odrastali 90-ih ili početkom 2000-ih, sigurno se sjećate koliko je djetinjstvo tada izgledalo drukčije. Bilo je manje nadzora, a puno više slobode i samostalnosti, zbog čega su djeca imala prostora za maštu, igru i pustolovine.

Internet je postojao, ali nije upravljao svakodnevicom kao danas - koristili smo ga povremeno, a ne živjeli na njemu. Iako bi se mnoge aktivnosti koje su tada bile sasvim normalne danas smatrale rizičnima, brojni milenijalci i dalje tvrde da su odrasli u najboljem mogućem razdoblju.

Razvoj tehnologije i stroži sigurnosni standardi u međuvremenu su potpuno promijenili način na koji se djeca igraju, druže i istražuju svijet", napisala je spisateljica i majka dvogodišnjeg dječaka Kara Nesvig za Parents.com.

Prisjetila se i nekih aktivnosti iz djetinjstva 90-ih koje su tada bile sasvim normalne, a današnjim bi roditeljima vjerojatno izazvale ozbiljnu nervozu.

Sumnjiva igrališta

"Kad danas odvedem sina na dječje igralište, ne mogu se načuditi koliko su sprave sigurnije nego u moje vrijeme. Igrališta devedesetih uglavnom su bila napravljena od metala i drva. Ljeti su metalni tobogani bili toliko užareni da ste se na njima mogli opeći, a zimi su se pretvarali u ledene staze.

Drvene sprave bile su prepune ivera, a vrtuljci su izgledali kao sprave za testiranje izdržljivosti. Još se sjećam kako su me starija djeca vrtjela dok mi doslovno ne bi pozlilo. A posebna je misterija zašto su mnoge sprave imale otvorene platforme s kojih smo bez razmišljanja skakali s nekoliko metara visine. Zabavno? Apsolutno. Sigurno? Pa baš i ne."

Lutanje bez nadzora

"U vrijeme prije mobitela, GPS-a i AirTagova bilo je puno lakše nestati s roditeljskog radara. Djeca su satima vozila bicikle po kvartu, istraživala okolicu i vraćala se kući tek kad bi se upalila ulična rasvjeta. Danas je roditeljima važno znati gdje su im djeca u svakom trenutku, ali mnogi smatraju da je upravo ta stalna kontrola oduzela dio čari odrastanja."

Dolazak prijateljima bez najave

"Nekad je bilo sasvim normalno samo pokucati prijatelju na vrata i pitati: 'Može li van?' bez prethodnih poruka, dogovora i provjeravanja rasporeda. Danas se i najobičnije druženje često organizira danima unaprijed, pa spontane igre gotovo da su nestale."

Spuštanje niz stepenice u košari za rublje

"Ako ste odrasli devedesetih, velika je šansa da ste barem jednom sjeli u košaru za rublje ili kartonsku kutiju i sjurili se niz stepenice. Na pidžama-partyjima taj se 'sport' često podizao na novu razinu pa su se koristile i vreće za spavanje. Pravo je čudo da nitko nije završio na hitnoj."

Gledanje "zabranjenih" filmova na pidžama-partyjima

"Onaj osjećaj kad netko potajno pusti film koji je 'za starije od 18' bio je dio odrastanja. Sve je djelovalo pomalo zabranjeno i zato još uzbudljivije. Roditeljske kontrole kakve danas postoje tada praktički nisu postojale.

Najnezdravije grickalice ikad

"Devedesete su bile zlatno doba šarenih, preslatkih i potpuno nezdravih grickalica. Gazirani sokovi, fluorescentni kečapi, slatke pločice pune čokolade i umjetnih boja - sve je izgledalo zabavno, a o sastojcima nitko nije previše razmišljao."

Istraživanje svega i svačega

"Hodanje po željezničkim prugama, igranje na napuštenim mjestima, lutanje šumama ili istraživanje kvarta usred noći - djeca su tada stalno tražila neku novu avanturu. Posebno je uzbudljivo bilo kad je postojala barem mala doza rizika."

Sumnjivi lunaparkovi

"Vožnje u lokalnim lunaparkovima često su izgledale kao da će se raspasti svakog trenutka, ali upravo je taj osjećaj nesigurnosti bio dio uzbuđenja."

Cijeli dan pred televizorom ili igricama

"Pojam 'vrijeme pred ekranom' tada praktički nije postojao. Tijekom ljetnih praznika mnogi su sate provodili igrajući Nintendo 64, Simse ili gledajući MTV dok se roditelji ne vrate s posla. I nikome to nije bilo posebno čudno."