KADA je dijete tjeskobno, većina roditelja instinktivno želi riješiti problem. Ako se vaša kći boji odlaska na rođendansku proslavu, možda ćete joj dopustiti da ostane kod kuće. Ako se sin brine da ćete ga zaboraviti pokupiti iz škole, uvjeravat ćete ga da ćete sigurno doći.

No takve reakcije, iako proizašle iz ljubavi, mogu dugoročno održavati tjeskobu i učiniti dijete nesigurnijim kasnije u životu, piše The Guardian.

Krug obiteljske prilagodbe

Psiholozi i terapeuti taj fenomen nazivaju "obiteljskom akomodacijom". Riječ je o situacijama u kojima roditelji mijenjaju vlastito ponašanje, rutinu ili očekivanja kako bi djetetu pomogli da izbjegne ili ublaži tjeskobu.

Prilagodba može biti očita, ali i vrlo suptilna. Roditelj može odgovarati umjesto sramežljivog djeteta jer vidi koliko mu je neugodno. Može poslati e-mail učitelju umjesto da potakne dijete da samo zatraži pomoć. Uklanjamo neizvjesnost gdje god možemo i to često ima učinka, barem u početku.

Dijete osjeća olakšanje, a s njim i roditelj. Neugodna situacija je izbjegnuta i napetost nestaje. No, upravo tako dijete propušta priliku iskusiti da može podnijeti nelagodu i uspješno se nositi sa situacijama koje mu se u početku čine teškima.

Što kažu istraživanja?

Istraživanja pokazuju da roditelji često mijenjaju svoje ponašanje i obiteljsku rutinu kako bi se prilagodili djetetovoj tjeskobi. Jedna studija na 75 roditelja djece s anksioznim poremećajima također je utvrdila da je viša razina prilagodbe u obitelji povezana s težim simptomima tjeskobe.

To ne znači da roditelji uzrokuju tjeskobu kod svoje djece, ali naglašava kako reakcije obitelji na stres mogu postati dio ciklusa koji je teško prekinuti.

Izbjegavanje je kratkoročno učinkovito u smanjenju tjeskobe. Ipak, djeca trebaju priliku otkriti da se mogu osjećati tjeskobno i svejedno se snaći. Ta je razlika ključna. Cilj ne bi trebao biti odgojiti djecu koja nikada ne osjećaju tjeskobu. Cilj je pomoći im da nauče kako neugodni osjećaji ne znače automatski da su u opasnosti i da se ti osjećaji mogu podnijeti.

Uloga roditeljske tjeskobe

Tu u priču ulazi i tjeskoba samih roditelja. Gledati dijete kako paničari prije škole ili plače dok odlazite može biti iznimno neugodno. Ako ste i sami tjeskobni, možda će vam biti posebno teško podnijeti neizvjesnost i djetetovu nelagodu.

Kada se roditelj suočava s izraženom tjeskobom, ona može utjecati na gotovo svaki dio obiteljskog života. Jutra mogu postati usmjerena na to kako dijete nagovoriti da ode u školu, osobito ako ima poteškoća u odnosima s vršnjacima. Roditelj pritom neprestano predviđa što bi moglo poći po zlu, teško se koncentrira na posao i često noću razmišlja o djetetovim problemima.

Čak i prije nego što dijete izrazi zabrinutost, roditelj ga počinje tješiti. Ako dijete ima težak dan, roditelj kontaktira školu nudeći rješenja ili mu dopušta da ostane kod kuće kako bi izbjeglo neugodne situacije s vršnjacima.

Roditelj nije kriv za djetetovu tjeskobu. Ona je složena i na njezin razvoj utječu brojni čimbenici, uključujući temperament, genetiku, životna iskustva i okolinu. Ipak, tjeskoba jednog člana obitelji s vremenom može početi utjecati na cijelu obitelj, stvarajući obrazac ponašanja koji se neprestano ponavlja i dodatno pojačava tjeskobu.

Promjena pristupa

Roditelji mogu postati ključan dio rješenja, a to ponekad počinje promjenom pitanja. Umjesto "Kako da moje dijete prestane osjećati tjeskobu?", pitajte se: "Kako mogu pomoći djetetu da nauči da se može nositi s tjeskobom?".

Rječnik je važan. Umjesto "Nemaš se zbog čega brinuti", pokušajte s: "Vidim da si zabrinut/a. To je neugodno. Tu sam uz tebe i znam da se možeš nositi s tim. Tu sam da ti pomognem".

Ovakav pristup može dovesti do sasvim drugačijih ishoda. To može značiti da zastrašujuću situaciju podijelite na manje korake umjesto da je potpuno uklonite. Može značiti da pustite dijete da samo odgovori, pokuša nešto samostalno ili iskusi malu dozu neizvjesnosti, uz spoznaju da ste u blizini.

Važno je pritom ne uskratiti djetetu podršku niti ga prisiljavati na situacije za koje još nije spremno. Cilj nije zanemariti njegovu nelagodu, nego pokazati razumijevanje za ono što mu je teško, a istodobno mu dati do znanja da se s tim može postupno suočiti i da to može uspješno savladati.

Zajednička borba s tjeskobom

Za dječju tjeskobu obično se koristi kognitivno-bihevioralna terapija (KBT). Ona pomaže djeci da prepoznaju tjeskobne misli, razviju vještine suočavanja i postupno se izlažu stvarima kojih se boje.

Roditelji koji se i sami bore s tjeskobom trebali bi znati kada potražiti stručnu pomoć. Utječemo na svoju djecu više nego što mislimo. Dok rješavamo vlastite strahove i tjeskobu, dajemo i svojoj djeci dopuštenje da učine isto. Traženje pomoći za sebe nije odvojeno od pomaganja djetetu; ponekad je to ključan dio procesa.

Kad je dijete tjeskobno, može se činiti da je problem isključivo u njemu. No djeca žive unutar obiteljskih sustava koji razvijaju određene obrasce reagiranja na stres. Pomoć tjeskobnom djetetu ponekad znači sagledavanje tih obrazaca, uključujući i vlastite.

Jedna od najsnažnijih poruka koju roditelj može poslati djetetu glasi: "Što god se dogodilo, vjerujem da se možeš nositi s tim, a ja sam tu da ti pružim podršku".