RAZGOVORI s tinejdžerima često znaju biti frustrirajući - s obje strane. Roditelji se trude biti uključeni, ali naiđu na zid šutnje, dok adolescenti izbjegavaju otvorenost, čak i kada im je teško. Iako roditelji najčešće imaju dobre namjere, stručnjaci upozoravaju da tinejdžeri nerijetko imaju jasne razloge zašto ne dijele svoje misli i osjećaje s njima. Evo dva najčešća, prema savjetima psihologa i obiteljskih terapeuta.

Strah od osude, kritike i reakcije

Jedan od najčešćih razloga zašto se tinejdžeri zatvaraju pred roditeljima jest strah da će biti osuđivani. Ako su u prošlosti doživjeli negativne reakcije kada su podijelili nešto osobno - poput ljutnje, razočaranja ili kazne - razvijaju osjećaj da je sigurnije šutjeti. Osobito su osjetljivi na ton i način komunikacije, pa čak i neizrečena očekivanja mogu kod njih izazvati nelagodu.

Psiholozi ističu da djeca i adolescenti trebaju osjećaj emocionalne sigurnosti kako bi govorili iskreno. Ako osjete da bi njihov roditelj mogao "eksplodirati", zaključiti da su krivi, glupi ili nezreli - povlače se. Umjesto da se suoče s mogućom kritikom, radije ostaju u tišini, a problem pokušavaju riješiti sami ili s vršnjacima, što ne mora uvijek biti najbolji put.

Roditelji često misle da pružaju savjete iz brige i iskustva, ali ako su ti savjeti popraćeni neodobravanjem ili umanjivanjem problema ("ma nije to ništa", "kad sam ja bio/la u tvojim godinama..."), poruka koju dijete dobiva jest da njihovi osjećaji nisu važni.

Manjak povezanosti i aktivnog slušanja

Drugi važan razlog tišine među tinejdžerima jest osjećaj da ih roditelji zapravo ne slušaju, barem ne onako kako im je potrebno. Aktivno slušanje podrazumijeva da roditelj ne prekida, ne nameće rješenja i ne donosi zaključke prije nego što dijete završi misao. No u praksi, zbog stresa, umora ili žurbe, mnogi roditelji reagiraju prebrzo, pa adolescenti steknu dojam da ih se ionako ne razumije.

Osim toga, tinejdžeri prirodno traže veću neovisnost. Ako osjećaju da ih roditelj doživljava kao dijete koje ne zna samo donijeti odluke, dolazi do otpora. Povjerenje se ne gradi samo riječima, nego i kroz način na koji odrasla osoba sluša i reagira.

Stručnjaci savjetuju roditeljima da se trude stvoriti svakodnevni prostor za opušten razgovor, bez pritiska i zadavanja lekcija. Ponekad to može biti za vrijeme zajedničke vožnje, šetnje psa ili obroka. Važno je pokazati da su otvoreni za sve teme - bez osuđivanja i s puno strpljenja.