OSOBE na koje se u djetinjstvu često vikalo vjerojatno sa sobom nose niz problema i u odrasloj dobi. Roditelji bi trebali biti izvor sigurnosti pa kada interakcija s njima kod djeteta izaziva tjeskobu, život postaje zastrašujuće mjesto.

Način na koji se roditelji nose s teškim emocijama služi kao model njihovoj djeci, no nije lako voditi uravnotežene razgovore kada su napetosti visoke. Kada djeca svjedoče obiteljskim svađama, osjećaju se bespomoćno, što može dovesti do bolnih problema koji ih prate cijeli život, piše YourTango.

1. Manjak samopoštovanja

Odrasli na koje se u djetinjstvu puno vikalo skloni su osjećaju bezvrijednosti. Često se bore s time da sebe vide kao nekoga tko zaslužuje ljubav ili sigurnost. Kendall Joy, voditeljica podcasta "The Levitating Podcast", ističe: "Kada se na vas kao na dijete puno viče, to se može pretvoriti u mikrotraume jer je za dijete vikanje traumatično... S vremenom se iz toga stvara uvjerenje 'nisam dovoljno dobar'."

Za tu djecu, fokus roditeljskog bijesa oblikovao je njihovo tumačenje svijeta. Ništa što su učinili nije bilo dovoljno dobro, što je značilo da ni oni sami nisu dovoljni. Usvojili su kritiku roditelja kao dio svog identiteta, vjerujući u vlastitu neadekvatnost. Preoblikovanje tih misaonih obrazaca može im pomoći da izgrade samopoštovanje i prihvate da su, kao i svi, vrijedni ljubavi.

2. Stalna tjeskoba

Život u stanju povišene tjeskobe čest je problem za ljude na koje se u djetinjstvu vikalo. Izljevi bijesa kojima su svjedočili podigli su njihovu razinu stresa, zbog čega su gotovo neprestano u stanju borbe ili bijega. Uvijek očekuju najgore, što ih ostavlja na rubu. Iako vode samostalne živote, velik dio njih i dalje se osjeća kao u djetinjstvu, očekujući da će netko na njih vikati.

Terapeutkinja Katherine Mazza kaže da svjesnost može smanjiti tjeskobu. "U liječenju tjeskobe čest je osjećaj odvojenosti od samoga sebe", ističe. "Bilo da proizlazi iz osjećaja preopterećenosti ili nemoći, to je gubitak samoučinkovitosti."

Mazza savjetuje svakodnevni ritual svjesnosti: "Odvojite 20 minuta, dvaput dnevno, da sjedite u tišini. Dišite, promatrajte, meditirajte, vodite dnevnik." Naglašava da je svjesnost "način života, a ne brzo rješenje." Zaključuje: "Povežite se sa sobom. Kada izgubimo dodir sa sobom, svijet nam izmiče kontroli."

3. Problemi s prepoznavanjem i obradom emocija

Odrasli na koje se vikalo teško razumiju vlastite emocije. Nikada nisu naučili kako se nositi s velikim osjećajima, djelomično zato što se ni njihovi roditelji nisu znali emocionalno regulirati. Svoju nisku emocionalnu inteligenciju prenijeli su na djecu, što je klasičan primjer održavanja generacijske traume.

Kendall Joy komentira: "Tužno je što kao dijete ne razumijemo da nam odrasla osoba nanosi štetu ili zato što se to događalo njoj, ili zato što nije emocionalno dostupna samoj sebi, ili nije dovoljno svjesna da prekine ciklus." Da bi se izliječili, takvi odrasli možda će morati sami sebi pružiti brigu koju im roditelji nisu mogli dati.

Psihologinja Suzanne Manser nudi tehniku za upravljanje emocijama. "Započnite identificiranjem osjećaja, a zatim odredite gdje u tijelu osjećate taj osjećaj", savjetuje. "Zamislite sebe kao mikroskopskog istraživača koji ulazi u tijelo i staje pred taj osjećaj. Kada ga identificirate, oduzimate mu dio moći."

4. Osjećaj unutarnje slomljenosti

Odrasli na koje se vikalo skloni su osjećati se manjkavo, kao da nešto s njima nije u redu. Taj je osjećaj ukorijenjen u sramu, koji ljude sprječava da vjeruju u svoju sposobnost da vole i budu voljeni. Istraživačica Brené Brown definira sram kao "intenzivno bolno iskustvo vjerovanja da smo manjkavi i stoga nedostojni ljubavi i pripadnosti."

Ona objašnjava: "Ne vjerujem da je sram koristan. Zapravo, mislim da je sram mnogo vjerojatnije izvor destruktivnog ponašanja nego rješenje." Poništavanje cjeloživotnog osjećaja manjkavosti zahtijeva predanost, no prihvaćanjem svojih nesavršenosti zauzimamo svoje mjesto u ovom nesavršenom svijetu, što nam omogućuje da volimo sebe u potpunosti.

5. Perfekcionizam

Ako su na vas vikali kao na dijete, možda i dalje vjerujete da se ne biste morali osjećati uplašeno ili posramljeno da ste bili savršeni. To je srceparajuća spoznaja za mnoge perfekcioniste. Psihologinja Judith Tutin ističe rizike težnje ka savršenstvu, napominjući da "samokritika i sram idu ruku pod ruku" s perfekcionizmom.

"Mislite da ste nesavršeni i da je to vaša krivnja. Izbjegavate situacije u kojima biste mogli pogriješiti, pa nikada ne pokušavate ništa novo", objašnjava. "Neuspjeh nas čini ljudima, a razgovor o njemu omogućuje nam da dobijemo podršku i povećamo empatiju." Prioritetiziranjem suosjećanja prema sebi, ljudi mogu napustiti kruti mentalitet i živjeti ispunjen život kakav zaslužuju.

6. Izbjegavanje sukoba

Ako ste djetinjstvo proveli slušajući viku, vrlo je vjerojatno da kao odrasla osoba izbjegavate sukobe. Dijete na koje se vikalo često je snosilo teret obiteljskih svađa, pa se u odrasloj dobi okreće od problema. Zatvara se pri suočavanju sa sukobom i povlači na mjesto do kojeg nitko ne može doprijeti.

Ako izbjegavate sukobe, nemojte misliti da to činite radi mira, jer se iznutra vjerojatno ne osjećate mirno. To je razumljiv strah od vikanja, ali može biti i oblik samonapuštanja kada se ono što trebate reći ignorira, pogotovo ako vam netko nanosi štetu. Sva ta potisnuta emocija na kraju će se pretvoriti u ogorčenost.

7. Ozbiljni problemi s povjerenjem

Problemi s povjerenjem još su jedna očekivana posljedica. Nedosljednost u obitelji učinila vas je opreznima u povjerenju ljudima, što izravno utječe na sposobnost stvaranja zdravih odnosa u odrasloj dobi.

Kao što ističe trener Alex Mathers, "dosljedno ponašanje gradi povjerenje, dok ga nedosljednost nagriza. Kada stalno ne uspijevamo ispuniti svoja obećanja, ljudi polako, ali sigurno gube vjeru u nas." Budući da se nisu mogli u potpunosti pouzdati u roditelje, takvi se odrasli bore s povjerenjem u druge ljude, što je obrazac koji ih često ostavlja usamljenima.

8. Strah od emocionalne intimnosti

Ako ste se kao dijete nosili s puno vikanja, nije iznenađujuće da se borite s otvaranjem drugim ljudima. Emocionalna intima, čak i s onima do kojih vam je stalo, može vas natjerati na bijeg jer se bojite da ćete biti povrijeđeni. Prirodno je zatvoriti se pred ranjivošću ili izgraditi zidove oko srca. Te barijere služe da vas zaštite, ali vas također sprječavaju u stvaranju snažnih, zdravih odnosa.

Socijalna radnica Terry Gaspard objašnjava zašto nam dopuštanje ranjivosti poboljšava odnose: "Iako nam samodostatnost može pomoći da prebrodimo životne oluje, može nas i lišiti prave intime. Svi odnosi nose rizike koje vrijedi preuzeti. Krajnji rizik je dopustiti si da se zaljubite, što zahtijeva otpuštanje kontrole i straha od povrede."

9. Pretjerano zalaganje do iscrpljenosti

Ljudi na koje se stalno vikalo često postaju pretjerano ambiciozne odrasle osobe. Kao djeca, svoju su vrijednost izjednačavali sa sposobnošću da marljivo rade i postižu uspjehe, vjerujući da roditelji neće vikati ako kući donesu sve petice. U odrasloj dobi zadržavaju tu sklonost, postavljajući si nemoguće visoke standarde, što je navika koju je teško prekinuti. I dalje se definiraju svojom produktivnošću, što ih stavlja na izravan put prema izgaranju.

Savjetnik za odnose Jordan Gray objašnjava: "Kada dođete do točke ekstremnog izgaranja, to je zato što ste predugo ignorirali poruku svog tijela da usporite." On savjetuje "pravi odmor za resetiranje živčanog sustava" i predlaže uranjanje u prirodu kao početak oporavka.

10. Problemi s izgovaranjem riječi "ne"

Odrasli na koje se vikalo u djetinjstvu bore se s izgovaranjem riječi "ne", što je logično, jer je upravo ta riječ vjerojatno bila okidač za vikanje. Takva djeca često razvijaju sklonost ugađanju drugima, jer je zadovoljavanje potreba roditelja bio način da se zaštite.

Naučili su stavljati druge na prvo mjesto i potiskivati vlastite potrebe, što im otežava postavljanje granica. Ako ste i vi takvi, to ponašanje proizlazi iz straha od odbijanja. Možete početi vježbati govoreći "ne" u situacijama s malim ulozima i podsjetiti se da zaslužujete pravo na vlastite granice.

11. Reaktivnost i stvaranje sukoba

Dok neki ljudi koji su odrasli uz viku izbjegavaju sukobe, drugi ih mogu tražiti. Osjećaju se ugodno u kaosu, jer im to djeluje poznato, "kao kod kuće". Stoga mogu nesvjesno tražiti kaos kako bi postigli taj osjećaj ugode.

Također, mogu biti uvijek spremni za svađu, često kada trebaju obraniti nekoga drugoga. Skloni smo pokušavati ponovno stvoriti probleme koje nismo mogli riješiti kao djeca, nadajući se da ćemo ih sada, kao odrasli, uspjeti riješiti.