GLASOVNE poruke postale su neizostavan dio digitalne komunikacije, no istovremeno i tema koja oštro dijeli korisnike. Dok ih jedni smatraju blagoslovom, drugi ih opisuju kao narcisoidne, nametljive i iritantne. Jeste li u timu koji ih obožava ili u onom koji ih ne može podnijeti?

Zašto ih neki ne podnose

Protivnici glasovnih poruka imaju jasne argumente. Za njih je to lijen i neučinkovit način komunikacije. Poruka od nekoliko sekundi koja sadrži tek tri riječi mogla je biti poslana kao tekst, kao i ona od 30 minuta koju je gotovo nemoguće pratiti. Kritičari ističu kako je slanje glasovnih poruka zapravo prebacivanje tereta na primatelja, koji se mora nositi s nepovezanim mislima pošiljatelja. Tvrde da je brbljanje lakše od slanja sažete poruke, a vještinu jezgrovitog izražavanja trebalo bi vježbati.

Spas u pravom trenutku

S druge strane, za mnoge su glasovne poruke pravi spas. Kolumnistica Rhiannon Lucy Cosslett za The Guardian piše kako ih je i sama kasno prihvatila, no danas ih neprestano šalje, posebice dok obavlja više stvari odjednom, poput guranja dječjih kolica.

"Dok me nekada smetalo kad bih primila jednu, kao da je slušanje glasa drugog ljudskog bića jednostavno prezahtjevno, sada sam uzbuđena čuti što osoba ima za reći i kako", objašnjava ona. Svoje prvo iskustvo s glasovnim porukama veže uz život u Italiji, gdje je shvatila da je talijanska kultura izrazito usmena i počela cijeniti njihovo odbijanje da napuste izgovorenu riječ.

Više od obične poruke

Jedna od najvećih prednosti glasovnih poruka, slažu se njihovi zagovornici, jest intimnost koju pružaju. Zvuk ljudskog glasa može biti utješan, a poruke su osobnije i teže ih je pogrešno protumačiti. Upravo zato mnogi tvrde da su glasovne poruke sirovije i autentičnije od teksta. Omogućuju vam da podijelite iznenadnu misao, "ispušete se" nakon svađe ili prepričate smiješan događaj na način koji pisana riječ jednostavno ne može dočarati.

To je posebno važno u situacijama poput roditeljstva, koje može biti izolirajuće. "Najbolje i najutješnije glasovne poruke mogu se činiti kao poruke od jednog usamljenog roditelja drugome, govoreći: Razumijem te, tu sam za tebe, možeš ti to", ističe Cosslett. One postaju način komunikacije kada nemate vremena za poziv ili su vam ruke zauzete.

Praktičnost i katarza

Osim emocionalne komponente, tu su i brojni praktični razlozi. Sigurnije su za vozače, lakše za ljude koji se bore s tipkanjem zbog zdravstvenih problema i ugodne za slušanje ako ste, primjerice, u bolnici. Ljepota je i u tome što ne zahtijevaju trenutačan odgovor. Za razliku od telefonskog poziva, imate vremena poslušati što je druga osoba rekla i promisliti o odgovoru. Neki od najdubljih razgovora vode se upravo putem glasovnih poruka.

A tu je i nezaobilazna katarzična uloga ogovaranja. Autorica The Guardiana prisjeća se prijateljice koja joj je u 15 nastavaka detaljno opisala noćnu moru u obliku posjeta svoje punice. "Slušala sam zaneseno, onako kako neki ljudi slušaju podcaste o istinitim zločinima. Imala je sve: komediju, tragediju, potpunu ludost", piše ona, dodajući kako je prijateljici to iskustvo bilo katarzično.

Na kraju, čini se da su glasovne poruke puno više od običnog trenda. Dok jedni osjećaju pritisak da ih odmah poslušaju, pretvarajući ih u još jednu stavku na beskrajnom popisu obaveza, drugi u njima vide protuotrov za svijet tihog skrolanja po ekranima. Mogućnost da čujete nečiji glas, sa svim njegovim nijansama, pa čak i da sačuvate te snimke kao uspomenu, za mnoge je neprocjenjiva. Možda nam njihova sve veća popularnost, unatoč kritikama, daje nadu da u digitalnom dobu još uvijek žudimo za autentičnom ljudskom vezom.