NIKAD dovoljno whodunita, podžanra krimića u kojem se sve vrti oko pronalaska ubojice a koji je najupečatljivije još prije stotinjak godina modelirala Agatha Christie, tako se barem može zaključiti na osnovu uspjeha trilera Žena u kabini 10 koji je zasjeo na prvo mjesto gledanosti filmova na Netflixu čim se pojavio na platformi.

Adaptacija romana "moderne Agathe Christie"

Film je adaptacija romana Ruth Ware, popularne britanske specijalistice za krimiće koju često nazivaju i modernom Agathom. Razlog za to je što, slično kao i kraljica krimića, Ware voli priču smjestiti u zatvorene prostore unutar kojih se obično traži ubojica. Takav je slučaj i sa Ženom u kabini 10 u kojemu je radnja smještena na luksuzni mini kruzer, što nas naravno odmah podsjeti na Agathin klasik, Smrt na Nilu.

Sve se činilo kao zicer: moderna Agatha – može; whodunit – može; raskošni morski ambijent – može; Keira Knightley u glavnoj ulozi – može; Guy Pearce druga glavna uloga – može, ako baš mora. No, već uvodni dio filma izazvao je prvo podizanje obrva. Keira tumači lik novinarke Laure Blacklock koja se vraća u redakciju nakon traumatičnog događaja u kojem je ubijena žena koja joj je bila izvor za uspješnu novinsku priču. 

Kao svojevrsni odmor od teških tema, Laura svojoj urednici predlaže priču koja bi joj mogla "vratiti vjeru u čovječanstvo", svojevrsnu "ljudsku priču za ova neljudska vremena". Riječ je o krstarenju na jahti nekog superbogataša koji, ponukan bolešću supruge, želi osnovati Zakladu za borbu protiv raka, a Lauru poziva da se priključi događaju na kojemu će plan obznaniti javnosti. 

Uvod baš nije briljantan, ali dobri smo u duši pa pružimo filmu još malo šanse, ionako će prava stvar početi tek kad se glavna junakinja ukrca na jahtu. I zaista, već prve večeri, Lauru probude prigušeni zvukovi, otrči na balkon te ugleda tijelo koje tone u more. Kad prijavi čovjeka u moru, započinje potraga, no niti je pronađeno tijelo, niti je utvrđeno da itko s broda nedostaje. Kako je Laura uvjerena da je vidjela tijelo, nastavlja tražiti dokaze, no suputnici je prestaju doživljavati ozbiljno. Ili se barem tako čini. 

Uvjerena je da je žena u vodi ona ista žena koju je susrela u kabini 10 na dan dolaska na brod, no domaćin Richard Bullmer (Guy Pearce) uvjerava ju da nitko nije smješten u toj kabini. Laura se počinje utapati u tjeskobi i paranoji, no kad shvati da je gospođa Bullmer (Lisa Loven Kongsli) preko noći promijenila oporuku – iz odluke da svog supruga razbaštini do toga da mu ostavi cijelu Zakladu – Laura postaje svjesna da nešto zaista nije u redu.

A gledatelj postaje svjestan kako ne gleda baš tipični whodunit obrazac made by Agatha Christie, već je Ruth Ware pokušala sklopiti priču koja kombinira narativne modele Agathe Christie s jedne i motive iz filmova Alfreda Hitchcocka s druge strane. Priča filma neodoljivo podsjeća na Hitchov film Dama koja nestaje (The Lady Vanishes) u kojem djevojka svjedoči nestanku starije gospođe iz vlaka, no ni putnici ni osoblje vlaka joj ne vjeruju.

Ima u Ženi u kabini 10 i elemenata iz filmova kao što su Vrtoglavica ili Sjever-sjeverozapad, no Hitchcock i Christie se miješaju kao voda i ulje, što je vjerojatno razlog zašto majstor suspensa nije nikada ekranizirao neki njezin roman. 

Film nije ni imao šansu zbog scenarija

Režiser filma Simon Stone, Australac koji je već radio za Netflix, i to pristojno ocijenjeni film The Dig, ovdje je naišao na prepreku s kojom se nije znao nositi, potpuno diletantski scenarij koji je imao samo jednu mogućnost za popravak, da ga se odmah na početku zamijenilo za neki posve drugi.

Sad, je li do romana ili do "vrsnih" adaptatora koji nisu zaslužili da ih nabrajamo, ne možemo biti sigurni ako nismo čitali originalni roman (a nisam), no način na koji Keira Knightley jurca po palubama i kao luda Mara uzbunjuje sve one koje ne bi trebala uzbuniti posve je infantilan. Laura vodi tako nespretnu, nezgrapnu i nepametnu istragu da gledatelj osnovano sumnja kako nikad nije pročitala/pogledala niti jedan krimić. Čineći sve što istražitelji u krimićima ne smiju raditi, posve očekivano i sama postaje meta.

U taj se narativ logično uklapa i motiv gaslightinga, no i on je tek u funkciji priče, bez ikakvih drugih ambicija, baš kao što je slučaj i s filmovima iz bliske prošlosti koji kao da su izašli s iste tekuće vrpce, Žena u vlaku i Žena na prozoru, a eto sada i Žena u kabini 10.

Naslanjanjem na klasični film Georgea Cukora iz 1944. godine, Plinsko svjetlo (Gaslight), završava se nemušto prčkanje po klasicima, ili nam je makar ponestalo mašte da veliku završnu scenu filma usporedimo s bilo kojim suvislijim filmskim ostvarenjem. 

Riječ je o kruni diletantizma o kojoj, međutim, ne smijemo mnogo reći jer vjerojatno među vama ima i onih koji će se strpljivo i odvažno probiti i do te ključne scene pa da vam ne pokvarimo tzv. užitak. Ukratko, riječ je o lošoj kopiji onih spektakularnih završnih scena koje je Agatha Christie izmislila, a u kojima obično Hercule Poirot ili gospođica Marple razotkrivaju prave zločince.

Netflix se potpuno srozao

No, niti je Ruth Ware Agatha Christie, niti Keira Knightley Miss Marple niti Simon Stone Alfred Hitchcock pa je očekivani rezultat krimić treće klase, nemuštog scenarija s banalnim centralnim misterijem, film neatraktivne, isprane produkcije i osrednjih glumačkih izvedbi. 

Otkako je Netflix prije nekoliko godina odustao od lova na Oscare pod svaku cijenu, preplaćujući ambiciozne produkcije poput Irca ili Ubojica cvjetnog mjeseca, te se umjesto toga fokusirao na filmove razumnijeg budžeta i većeg dosega, dakle trivijalu i komercijalu, kvaliteta Netflixove filmske produkcije strmoglavila se do samog dna, po kojemu se već neko vrijeme vuče. Očito ni Ted Sarandos nije David O. Selznick.

Žena u kabini 10 ne samo što nam nije vratila vjeru u čovječanstvo, već nam nije vratila ni vjeru u Netflix: u oštroj konkurenciji Netflixovih loših i lošijih filmova, Žena u kabini 10 definitivno spada među potonje. Nama preostaje nadati se kako će sljedeći ambiciozniji Netflixov film, A House of Dynamite, politički triler Kathryn Bigelow s Idrisom Elbom i Rebeccom Ferguson, biti iznimka a ne pravilo. Odnosno, biti sve što Žena u kabini 10 nije. 

Ocjena: 1.5/5