BLAKE Lively je na meti cijelog interneta u zadnjih tjedan dana. To nije toliko bitno za ovu priču, ali članak kolege Hrvoja je dobar uvod u ovo što ćete pročitati ispod:

>>Zašto svi mrze Blake Lively?

Kao prvo, baš me briga za Blake Lively. Jedva znam tko je ona, tek sam jutros saznao da je bila Gossip Girl zvijezda. Jedino što sa sigurnošću znam o njoj je da je udana za Ryana Reynoldsa, ali pazite sad - ni o Reynoldsu ne znam bogzna što. Gledao sam Buried nekad davno, potpuno nesvjestan da je lik dovoljno jako ime za brak sa Scarlett Johansson.

Da nastavim obrazac - Johansson (osim ovih Marvelovih dosada) znam po odličnim Match Point, Lost in Translation, Marriage Story i činjenici da je ona najbliže Monici Bellucci što Hollywood ima. O Monici Bellucci također (osim filmskih uloga i činjenici da je prestižni baddie) ne znam gotovo ništa.

Ako nije jasna poanta: Koliko zapravo znamo o slavnim osobama?

Ništa!

To što vidimo na malim ekranima (mislim na mobitele, naravno!) obično je igranje uloge. Ponekad su to elaborirane službe filmskoj fabuli, ponekad se radi o pažljivo osmišljenim javnim nastupima, a danas većinom pričamo o promociji na društvenim mrežama koju orkestrira tim od 10-50 ljudi po objavi, ovisno o kome (i čemu) se radi.

Kao što je našim mamama Gabriela Španić predivna u Otimačici pa su je vjerojatno zamrzile u Gospodarici tvog srca (neugodno mi je koliko dugo sam sad ovo guglao), tako smo i mi u Ljubavi u zaleđu stekli dojam da je Jelena Veljača umišljena bogatunka, disocirana od stvarnosti, a kasnije… stekli smo i neke dodatne dojmove.

Zašto moramo voljeti slavne osobe?

Drugim riječima, slavne osobe žive od iskrivljivanja istine po volji. Predstavljaju svoj život pedantno i selektivno, a cilj predstavljanja je isključivo profit. Sve je skuplje, bolje, više, jače, otmjenije i - običnom smrtniku nedostupnije. Intervjui služe agendama, javna obraćanja služe peglanju propusta, a sve ostalo služi brendingu i oglašavanju novih proizvoda.

Na sreću (ili nažalost), generalna populacija nema vremena sve to pratiti. Od deset promotivnih pojavljivanja prosječna osoba vidjet će 3-4 i tako će cijeli narativ izgledati prirodnije i manje invazivno. Ako nismo eurovizijski forumaš, nemamo vremena secirati svako slovo pojedinca, pa ima smisla da ugledamo samo ono najrazvikanije i najbolje - i uvijek s maksimalnim pojačavanjem vrlina tog pojedinca.

I kako da ih onda ne volimo? Nema šanse! Čak i ako znamo da iza javnih nastupa, filmova, pjesama ili šala stoje golemi timovi, poistovjećujemo se samo s osobom koja nam to predstavlja. Atraktivni glavni glumci prije će potjerati film u produkciju čak i da imaju samo ime filma i generalnu temu nego što će to učiniti najbolji scenarij napisan u povijesti.

To je normalno, volimo se poistovjećivati. Rana faza života obilježena je bezumnim kopiranjem roditelja 1 i roditelja 2 (i 3, 4, 5, 6… da mi slobodoumni ne izvrše kancelariju), a taj obrazac nastavlja se duboko u zrelosti. Još kad dodamo neku pozadinsku priču koja se pametno plasira, neki karakter, neke prepreke koje je trebalo preskočiti, neke ozbiljnije uloge…

Ne možemo se zasititi onoga što internet naziva "literally me" likovima!

A zašto ih moramo mrziti?

Prevelika količina bilo čega dobrog je opasna, a u showbiznisu i nedopustiva.

Sve slavne osobe koje se proslave komercijalnim uspjehom samo iščekuju osudu javnosti. Nije toliko važno u vezi s čim. Popis nepoćudnih načina za iskorištavanje društvenog statusa i novca ogroman je: droga, seksualne perverzije, kocka, zlostavljanje okoline, hranjenje ovisnosti o beskrajnoj pažnji i pohvalama, propagiranje agendi o kojima ne znaju ama baš ništa… 

Druženje s Andrewom Tateom…

Čak i ako niste bolesnik u rangu Billa Cosbyja, koji je ženama radio prijatnu kaficu s Quaaludeom, ili Dalibora Matanića, koji je bio toliko grozan da mu je čak i HDZ otkazao rad na kampanji, javnost ne trpi uspjeh. U glazbenim krugovima će rubni utjecajni likovi kao što su Charli XCX, Frank Ocean i Solange uvijek obožavateljima biti topliji i pristupačniji od megalomanskih zvijezda poput Taylor Swift, Drakea i Beyonce.

Potreban je besprijekoran rad gomile vrhunskih PR stručnjaka da bi zvijezda preživjela ogroman uspjeh. Kad previše pobjeđuju i predobro izgledaju, mora se dogoditi nešto što će nam pokazati da su ti savršeni pobjednici svjetskog glasa užasni ljudi na koje nemamo zašto biti ljubomorni.

Lik je prije glumio Tuđmana nego što je riješio stambeno pitanje?!?!

Javnost ima veće povećalo nego ikad u povijesti

Ovaj proces pronalaska kostura u ormaru postao je puno jednostavniji u ovih desetak godina. Životi slavnih su se informatizacijom društvenih odnosa prestali svoditi na skupe koreografirane evente. Društvene mreže sad su crveni tepih po kojem korača više slučajnih prolaznika nego ikad.

Ujedno su postale i celebrity kriptonit. Ako ne vjerujete da su društvene mreže korektiv lošeg PR-a, pogledajte samo Joea Bidena, koji je morao odustati od kandidature nakon što se u par godina skrojio njegov online imidž ishlapjelog starca. J. K. Rowling napravila je mem od sebe izjavama na društvenim mrežama, a Amber Heard postala je omraženija od Hitlera kad ju je internet razapeo zbog onog govanca na krevetu, u istom dahu uzdižući Deppovog svjedoka koji je vejpao tijekom iskaza.

Dobar primjer rebrendinga je Marko Fejsbuk Šećerbeg. On je shvatio važnost prezentacije i u par godina digao povjerenje u svoju Metu od dvadesetak na skoro sedamdeset posto tako što je od ovoga…

Uz pažljiv rebrending postao ovo:

Držim fige da mu novi look pomogne s mnogobrojnim tužbama!

Kako to ide kod nas?

Puno lakše jer nemamo prave zvijezde - bar ne mlađe od 40. Zvijezde devedesetih su zanimljive samo zato što znamo tko su, ali osim Severine i njenog korištenja društvenih mreža za guranje pametnog brendinga, koji joj je i pravno uvelike pomogao, najveća moguća fama stvorit će se oko Grašinog odabira partnerica ili Gibonnijeve šetnjice po kuglofu.

Naše mlade snage koje bi trebale biti zvijezde  - od Nike Turković, Domenice i Mije Dimšić pa sve do Marca Dolorea, Matije Cveka i Dine Jelusića - ljudima su nezanimljive izvan konteksta raznih karaoke showova visoke produkcije.

Za njih je vjerojatno i bolje tako - razne sitnice koje oko sokolovo ulovi na društvenim mrežama našim vječnim mladim nadama dale bi dosta negativnog publiciteta. To što ljude nije briga u Hrvatskoj je pozitivna stvar jer možeš solidno zarađivati od influencanja - umjetna slava ne donosi negativne posljedice.

Malo rada, instaliranje u medijske fotelje, a sve prođe neopaženo: ako to nije hrvatski san, onda ne znam što jest!

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala.