NA MEĐUNARODNOM filmskom festivalu u Karlovym Varima, u 80. godini života, Michael Douglas, najavio je svoje povlačenje iz glume.

"Imao sam vrlo aktivnu karijeru. Radio sam prilično naporno gotovo 60 godina i nisam želio biti jedan od onih ljudi koji odjednom samo padnu mrtvi na setu", rekao je i tako okončao dugu karijeru glumca i producenta. 

Douglas je ipak bio oprezan i odmah se ogradio rekavši da je spreman vratiti se glumi u slučaju da se radi o nečem "posebnom". A budući da se radi o umjetniku koji je i sam, kao producent, stvarao prilike u industriji koja nije nužno otvorena za mlade talente, čak i ako se radi o "nepo-bebama" kao što je to bilo u njegovu slučaju, ovo je sasvim očekivana odluka jer nikada ne znate kada će se ponovno pojaviti ona prava uloga.

Ovo je povlačenje pod vlastitim uvjetima, umjesto da ga industrija gurne u stranu ili da blijedi u zaboravu. Njegov radni vijek, koji se proteže sve do posljednjih uloga u seriji Apple TV+ Franklin i Marvelovom filmskom univerzumu, svjedoči o njegovoj trajnoj relevantnosti.

Njegovo promišljanje o padu kvalitete mainstream filmova, uspoređujući legendarnu utrku za Oscara 1976. s današnjom ponudom, pozicionira ga kao figuru iz "zlatnog doba" koja s odmakom promatra industriju koja se neprestano mijenja. 

Douglasova karijera jedinstven je fenomen. On nije samo sin legende niti je ostao u sjeni svog oca koji slovi za jednu od najvećih holivudskih ikona, već umjetnik koji je stvorio vlastiti imidž i bilježio uspjehe na dva paralelna, jednako impresivna kolosijeka: kao producent-vizionar koji je preuzimao rizike i osvajao Oscare te kao glumac koji je definirao jednu eru, specijalizirajući se za portretiranje kompleksnog, često moralno manjkavog modernog američkog muškarca.

U sjeni legende

Rođen u hollywoodskoj dinastiji kao sin glumačke legende Kirka Douglasa i glumice Diane Dill, Michael Douglas je odrastao noseći teret golemog nasljeđa. Iako ga gluma nije privukla od starta, zaintrigirala ga je nešto kasnije pa je upijao lekcije tijekom posjeta očevim setovima, no svjesno je tražio vlastiti put.

Njegovo formalno obrazovanje na Sveučilištu Kalifornije u Santa Barbari i studij glume u New Yorku postavili su temelje, ali je pravi zanat ispekao na televiziji, daleko od filmskog svijeta kojim je dominirao njegov otac.

Njegova prva značajna uloga bila je uloga inspektora Stevea Kellera u popularnoj TV seriji Ulice San Francisca (1972.-1976.) tijekom koje je zabilježio i svoje jedino redateljsko iskustvo.

Ovaj potez bio je strateški. Tjedna televizija, sa svojim proceduralnim i kolaborativnim karakterom, bila je čista suprotnost grandioznim, herojskim ulogama koje su definirale njegovog oca. Ovdje je, uz američkog glumačkog veterana srpskih korijena, Karla Maldena, Douglas gradio karijeru na vlastitim zaslugama.

Odnos s Maldenom bio je ključan. Douglas ga je nazivao "mentorom" i "sinom kojeg nikada nije imao", ističući kako ga je Malden naučio radnoj etici, strukturi priče i važnosti suradnje. Malden, cijenjeni karakterni glumac, a ne filmska zvijezda poput Kirka, "dijelio je svjetla pozornice" i pružio Douglasu praktično obrazovanje koje mu sveučilište nije moglo dati.

Ta veza trajala je cijeli život, a Douglas je kasnije Maldenu uručio nagradu za životno djelo, potvrđujući dubinu njihovog odnosa. Iako su rane filmske uloge, poput one u Hail, Hero! (1969.) za koju je nominiran za Zlatni globus, nagovijestile njegov potencijal, upravo je televizija bila poligon na kojem je izgradio vlastiti identitet.

Izborom drugačije arene (televizije) i drugačijeg mentora (Maldena), Douglas se svjesno distancirao od očeve sjene. Nije odbacivao oca, već je gradio vlastite temelje na drugačijem tlu, što mu je kasnije omogućilo da definira vlastitu, vrlo različitu karijeru koju mnoge kasnije generacije pamte i cijene daleko više od one Kirka Douglasa.

Kako je Kukavičje gnijezdo redefiniralo karijeru

Godine 1971. dogodio se prijelomni trenutak. Kirk Douglas, nakon što je godinama bezuspješno pokušavao ekranizirati roman Kena Keseyja Let iznad kukavičjeg gnijezda, predao je prava svom sinu Michaelu, smatrajući da je prestar za ulogu Randlea P. McMurphyja. Za Michaela, tada u kasnim dvadesetima, to je bila prilika života. U partnerstvu sa Saulom Zaentzom i uz financiranje Fantasy Filmsa, debitirao je kao producent. 

Film je postigao ogroman uspjeh, osvojivši svih pet glavnih Oscara, uključujući i onaj za najbolji film koji je pripao Douglasu kao producentu. Ta pobjeda bila je tim slađa jer su, kako je Douglas kasnije ispričao, svi veliki studiji isprva odbili film. Ovaj trijumf nije samo lansirao njegovu producentsku karijeru već mu dao i ogroman kredibilitet i moć u Hollywoodu. 

Uspjeh Kukavičjeg gnijezda nije bio slučajan. Douglas je pokazao da ima instinkt za priče koje savršeno komuniciraju s duhom vremena. Godine 1979. producirao je i glumio u Kineskom sindromu, napetom trileru o nesreći u nuklearnoj elektrani.

Film je krenuo u kino distribuciju samo 12 dana prije stvarne nuklearne katastrofe na Otoku tri milje (koju nazivaju i "američkim Černobilom"), što ga je učinilo jednim od najjezivije pravovremenih i društveno relevantnih filmova svog doba. To je učvrstilo njegovu reputaciju kao producenta s okom za pravi materijal.

Osim toga, iskustvo s Kukavičjim gnijezdom naučilo ga je ključnoj lekciji - ego se mora odvojiti od projekta. Sposobnost da donese tešku, ali ispravnu kreativnu odluku, čak i pod cijenu očevog razočaranja, postala je misao vodilja kompletne njegove karijere, u kojoj je često birao uloge koje mu možda neće osigurati zvjezdani status već mu otvoriti mogućnost da bira dobar projekt.

Pohlepa, prevara i ludost

Nakon što se dokazao kao producent, Douglas je redefinirao i svoju glumačku karijeru, postavši lice niza arhetipova koji su uhvatili duh i tjeskobe svoga vremena. Njegove najpoznatije uloge iz 80-ih i 90-ih pričaju vlastitu priču o krizi modernog američkog muškarca čije su privilegije i osjećaj kontrole bili često ugrožene. Još češće, Douglasa su pamtili kao čovjeka "koji ga nije znao držati u gaćama". 

Nakon godina ozbiljnog produciranja, Douglas je producirao i glumio u romantičnoj avanturističkoj komediji Lov na zeleni dijamant, filmu za koji su mnogi u industriji očekivali da će propasti. Tim više jer ga ja snimio nakon trogodišnje glumačke pauze izazvane skijaškom nesrećom. Međutim, film je postao neočekivani blockbuster.

Uloga ciničnog, ali šarmantnog pustolova Jacka T. Coltona predstavila ga je kao karizmatičnu filmsku zvijezdu koja je u stanju nositi film na svojim leđima. Film je pokazao njegovu sjajnu kemiju s Kathleen Turner i lansirao karijeru redatelja Roberta Zemeckisa, dokazavši da Douglas može biti velika kino atrakcija. 

Njegov Oscarom nagrađeni portret utjelovljenja američke korporativne pohlepe, Gordona Gekka, postao je kulturni fenomen. Gekko, lik temeljen na stvarnim financijerima i samom redatelju Oliveru Stoneu, izgovorio je besmrtnu rečenicu: "Pohlepa je, u nedostatku bolje riječi, dobra". Ta rečenica postala je mantra megalomanije 80-ih.

Ironično, film je zamišljen kao upozorenje i posveta Stoneovom ocu, burzovnom mešetaru iz etičnijeg doba. Međutim, publika je prigrlila Gekka kao anti-heroja, a film je, na zaprepaštenje Douglasa i Stonea, inspirirao generacije mladih da potraže posao na Wall Streetu, ilustrirajući jaz između umjetničke namjere i načina na koji istu tu priču doživljava publika. 

Međutim, umjesto da upadne u ladicu i nastavi glumiti samo takve uloge, Douglas je postao kralj erotskog trilera, žanra koji je definirao kasne 80-e i rane 90-e. U Fatalnoj privlačnosti (1987.) glumio je preljubnika Dana Gallaghera, čiji je udoban obiteljski život razoren nakon što spava sa ženom koja odbija biti zabava za jednu noć, a Glenn Close i Douglas ostvarili su nezaboravne uloge i osigurali jedan od uvjerljivo najboljih trilera osamdesetih i drugi najuspješniji film 1987.

U Sirovim strastima (1992.) bio je moralo upitni detektiv Nick Curran, čiji je autoritet potkopava manipulativna, moćna i inteligentna femme fatale Catherine Tramell koju glumi odlična Sharon Stone koja upravo nakon ovog filma postaje jedna od najuspješnijih glumica devedesetih. Oba filma (iako su Sirove strasti oduvijek bile trashy erotski triler), obilježila su svoja desetljeća. 

Sirove strasti su bile iznimno kontroverzne zbog eksplicitne seksualnosti i prikaza biseksualne ubojice, što je izazvalo prosvjede, no unatoč tome, film je postigao ogroman komercijalni uspjeh, potvrđujući Douglasovu spremnost da ulazi u moralno siva i provokativna područja.   

Uloga Williama "D-Fensa" Fostera, nezaposlenog inženjera obrambene industrije koji kreće u luđački pohod Los Angelesom, postala je simbol "bijesnog bijelog muškarca".

Lik je utjelovio frustraciju ekonomskim padom, birokracijom i društvom u tranziciji. Poznata scena u restoranu brze hrane, gdje mu odbijaju poslužiti doručak, postala je savršen primjer čovjeka koji puca pod pritiskom brzine života u modernom društvu.

Film nije bio hit, ali radi se o kultnom uratku koje postavlja legitimno pitanje, je li on tragična žrtva ili opasan zlikovac? I film to može zahvaliti upravo fenomenalnoj Douglasovoj izvedbi koja je vješto balansirala na toj tankoj liniji.

Samo godinu dana kasnije, snimio je uspješni, ali kritički ne pretjerano hvaljeni film prema romanu Michael Crichtona, Disclosure, u kojem je s odličnom Demi Moore snimio još jedan izvrsni erotski triler, ali ovog puta s porukom koja je došla prerano jer radi se o zanimljivoj analizi seksualnog zlostavljanja.

Ovog puta glumio je zlostavljanog muškarca kojem nitko ne vjeruje zbog uvjerenja da žena ne može seksualno zlostavljati muškarca, bez obzira koliko moćna bila i upravo tu dolazimo do "pozicije moći", termina koji je i u post-metoo eri mnogima još uvijek nejasan. 

Od blockbustera do blockbustera 

Kako je ulazio u zrelije godine, Douglas je napravio strateški zaokret od uloga "zvijezda" prema ulogama "glumaca", prihvaćajući ranjivost i introspekciju na načine koje njegov raniji rad nije dopuštao. Ovaj potez, koji je uskladio njegovu personu na ekranu s vlastitom dobi i životnim iskustvom, omogućio mu je da ostane vitalan i cijenjen duboko u svojim 70-ima.

Uloge u briljantnom Soderberghovom Trafficu i Zlatnim dečkima predstavljale su značajan odmak. Njegova uloga Gradyja Trippa, neurednog profesora engleskog jezika koji puši marihuanu i pati od kreativne blokade, donijela mu je pohvale kritike. Iako je film bio komercijalni neuspjeh, mnogi ga smatraju "savršenim filmom" i jednom od njegovih najboljih, najopuštenijih i najinventivnijih izvedbi. 

Godine 2013. uslijedila je transformativna, Emmyjem i Zlatnim globusom nagrađena uloga pijanista Liberacea u filmu Moj život s Liberaceom. Film, koji su hollywoodski studiji odbili kao "previše gay", prikazan je na HBO-u i postao je veliki kulturni događaj. Douglas je ponovno savršeno uspio prikazati ekstravagantnog showmana i usamljenog, manipulativnog čovjeka iza zavjese. Bila je to glumačka bravura koja je zahtijevala potpuno odbacivanje njegovog muževnog, heteroseksualnog imidža. 

Povratak na televiziju u seriji Chucka Lorrea Kominsky metoda (2018.-2021.) omogućio mu je da istraži teme starenja, prijateljstva i smrtnosti s humorom i patosom. Uloga ostarjelog učitelja glume Sandyja Kominskog donijela mu je još jedan Zlatni globus i rezonirala s njegovom vlastitom životnom fazom. 

Istovremeno, ulazak u Marvelov filmski univerzum kao Dr. Hank Pym u trilogiji Ant-Man i Osvetnici: Završnica upoznao ga je s novom generacijom publike koja ga možda isključivo zna kao lika iz Marvelovog filma. To je bilo njegovo prvo iskustvo s velikim "green screen" filmovima.

U toj franšizi, on je mentorska figura, originalni Ant-Man koji predaje baklju mlađoj generaciji, što na neki način reflektira i njegov status holivudskog veterana. Izjavio je da je vjerojatno završio s Marvelom, smatrajući to iskustvo završenim poglavljem. Ovaj kasniji opus pokazuje svjesni pomak prema ulogama koje istražuju starenje, nasljeđe i ranjivost, odražavajući osobno i umjetničko sazrijevanje. 

Privatni život pred kamerama

Douglasov privatni život bio je obilježen dramom koja se često odigravala pred očima javnosti. Njegov brak s velškom glumicom Catherine Zeta-Jones, koju je upoznao 1998. i oženio 2000. godine, postao je jedan od najpoznatijih u Hollywoodu. Par, koji ima dvoje djece, Dylana i Carys, zajedno je prolazio kroz teške krize. 

Naime, 2010. dijagnosticiran mu je rak grla u četvrtom stadiju. Douglas je otvoreno pričao o dijagnozi i iscrpljujućem liječenju, ali i o tome kako bi ga operacija, koja je uključivala mogućnost uklanjanja dijela čeljusti, "ograničila kao glumca". 

Tri godine kasnije objavili su kratku rastavu, pripisujući je stresu uzrokovanom njegovom borbom s rakom i njezinom borbom s bipolarnim poremećajem. Međutim, pomirili su se, a Douglas je izjavio da su se vratili "jači nego ikad". Otvoreno je govorio i o teškim obiteljskim trenucima, poput podrške sinu Cameronu koji je služio zatvorsku kaznu zbog ovisnosti o drogama, bolnom iskustvu koje nije skrivao od javnosti.   

Možda će nadolazeća mini-serija o Reaganu i Gorbačovu i film Looking Through Water biti njegovi posljednji projekti, možda ne, ali Michael Douglas neupitna je holivudska veličina.

Kao producent, bio je vizionar koji je na počecima karijere birao teške, važne priče poput Leta iznad kukavičjeg gnijezda i Kineskog sindroma, te lansirao karijere velikih talenata, ali stao i iza nekih bitnih i možda prespavanih filmova kao što je The Rainmaker, briljantna sudska drama i nažalost, posljednji dobar film legendarnog Francisa Forda Coppole.

Kao glumac, bio je više od zvijezde, bio je ono što bi neki malo pompozno nazvali "kulturnim barometrom", čovjekom koji utjelovljuje tjeskobe i proturječnosti svoga vremena kroz niz nezaboravnih i nesavršenih junaka. 

Jedan je od glumaca koji su osvojili Oscara i za produkciju i za glumu, a njegova najava povlačenja nije kraj, već logičan, dobro zaslužen završni čin. Želja da se povuče, uživa u životu i "gleda svoju suprugu kako radi" nije odustajanje, već utemeljena odluka čovjeka koji se šezdeset godina nikada nije prestao prilagođavati, raditi i definirati samu industriju od koje se sada s dostojanstvom oprašta.

Do idućeg "pravog" projekta.