Foto: Zdravko Maminho Mamić

NA DANAŠNJI dan prije osam godina hrvatska glazbena scena ostala je bez jednog od najvećih, bez kralja funka, Dina Dvornika.

U srpnju 2008. godine, samo dva mjeseca prije smrti, nastao je njegov posljednji intervju. Dino je tu večer nastupao u Pirovcu, a pred kamerom Jure Nižića se potpuno otvorio. 

DJ, radijski voditelj i urednik na Yammat FM-u te Dinov veliki prijatelj, Zdravko Mamić Maminho intervju je podijelio na svom Facebook profilu, a za Index je pristao i podijeliti neke uspomene koje ga vežu uz Dina.

"Enfant terrible je osoba koja pokazuje težnju za nezavisnošću od skupine ili sredine kojoj pripada", prvi je pojam koji mu pada na pamet kada ga pitate za neprežaljenog hrvatskog kralja funka. 

Dina je upoznao na snimanju spota za pjesmu "Jače manijače" u kultnom "Kulušiću". Upravo je on bio osoba koja je na posljednjem ispraćaju Dina Dvornika na zagrebačkom krematoriju glazbu pojačao do kraja. Znao je, kaže, da bi mu prijatelj tako želio.

"Kao da me u tom trenutku vodila njegova ruka, kao da je on sam rekao, dosta govora i tuge, povežimo se glazbom. Čak je i šokirana Danijela, koja nije mislila govoriti od prevelike tuge, uzela mikrofon i progovorila par riječi, mislim da sam i samoj obitelji, pitom mislim na Ellu i Danči nekako tom glasnom glazbom, trenutnom reakcijom većine prisutnih, na trenutak uspio pomoći da kroz taj najgori trenutak konačnog i zadnjeg pogleda prožive bar malo lakše. Ljudi su plesali, pa skandirali njegovo ime. Bilo je, na kraju, po njegovom, Iako sam se načitao svakavih reakcija", opisuje trenutak kada je glazbu na ispraćaju pojačao do kraja.

Dino je u svom posljednjem intervjuu progovorio o stvarima koje voli, koje ga pokreću, o obitelji, ali i o svemu onome što ga smeta. 

"Moj otac je ima stvarno dobar život i on je odlučija kad će umrit. On je tu odlučija da je dosta sranja", počinje intervju.

"Svako vrijeme ima svoje dobro. Bija je taj jebeni rat, i u taj rat su stvarno dolazili ljudi koji su imali muda za ić na prvu liniju. Tu se život dava. Ali to se dosta negativno raširilo", progovorio je i o Domovinskom ratu koji je veoma utjecao na njegovu karijeru. 

Rad ga je pokretao, za glazbu je živio i sve je podređivao njoj: "Nemoj mislit ja ću uzet sad tu lovu pa ću pobić. Di ćeš stari moj? Kako ćeš spavat? Doša' si do mogućnosti da zarađuješ pošteno, kreni u to! Krivi ljudi su na krivom mistu, ali vrime izliči rane", i nastavio o "Pandorinoj kutiji": "Borija sam se za to, to mi je rad, to je način mog života, ja rađe neću svirat na nekim stvarima... Mene ne zanima kako oni mene shvaćaju, kada bi mene to zanimalo, onda uopće ne bih snimao ploče sad".

"Uvijek je pobjeđivala pravda i mladi ljudi, uvijek je pobjeđivalo ono što je bilo zabranjeno od konzervativnih budala i majmuna. Meni je najgore biti konzervativan. Više bih volio biti škrt nego konzervativan. Generacije se minjaju, ne radimo iste greške kao naši očevi i majke, što nas nisu htjeli slušati", zaključio je svojstveno sebi, tada, samo dva mjeseca prije smrti.