"PRIJE sedam godina postala sam samohrana majka. Raskinula sam brak jer jednostavno nisam bila sretna, nisam bila zaljubljena i vjerovala sam da zaslužujem osjećati se ispunjeno. Nisam željela samo postojati u životu ili u svojoj najvažnijoj vezi. Željela sam biti autentična, željela sam više", piše Sarah Bregel za HuffPost.

Njeno iskustvo prenosimo u cijelosti.

"Moj sada bivši suprug i ja podijelili smo stvari i dogovorili se oko skrbništva. Brinula sam se zbog kritika koje ću primiti jer sam donijela odluku koja se i dalje često čini nepopularnom. Pitala sam se hoću li moći uzdržavati sebe i svoju djecu. Ali nisam brinula o spojevima. Nisam razmišljala o tome hoće li biti teško ili zastrašujuće, niti sam se bojala da nikada neću pronaći nekoga ili da ću biti sama do kraja života – niti jednom.

Kao slobodna osoba, prvi put nakon desetljeća, bila sam uzbuđena zbog ideje da idem na spojeve i upoznajem zanimljive ljude - ljude koji bi me mogli zanimati i s kojima bih imala zajedničke interese, od kojih bih učila ili s kojima bih možda samo ponekad spavala. Radovala sam se dobroti, povezanosti i osjećaju da sam viđena, otvorena za bilo koji oblik u kojem bi se to moglo pojaviti."

Fraza koja se stalno ponavlja

"Imala sam kratke veze i neke odnose, nijedan nije trajao jako dugo. Ali svaki put kad bih se otresla prašine i vratila na aplikacije – mjesto gdje većina romantičnih veza danas počinje – osjećala sam sve veći strah. Nije da sam se umorila od upoznavanja ljudi, već sam počela osjećati kao da više nisam ono što sve veći broj muškaraca traži.

Bilo da su imali 28 ili 58 godina, svi su tvrdili da žele nekoga tko se 'ne shvaća previše ozbiljno'. Ovu sam rečenicu viđala iznova i iznova, na profilu za profilom. Bumble, Hinge, Tinder ili The Stir (aplikacija za spojeve za samohrane roditelje), svugdje je bilo isto: ovaj zahtjev za neozbiljnom ženom bio je posvuda. Nisam mogla proći kroz pet profila, a da ga ne vidim. Svaki put bih se namrštila i promrmljala: 'Nema šanse!' Ipak, nakon posljednjih nekoliko godina provedenih uglavnom sama, počela sam se pitati, jesam li ja jednostavno preozbiljna?", zapitala se.

"Iako osjećam da sam ušla u ozbiljnije razdoblje svog života, ideja da se moram praviti glupom, pretvarati se da sam ležerna, nekomplicirana žena, tjera me da toliko zakolutam očima da bih mogla pasti sa stolice. I iako ne tražim nužno ništa ozbiljno, to ne znači da moram glumiti neku mitsku neozbiljnu osobinu koju sada zahtijeva sve veći broj muškaraca. Svoj posao, svoju ulogu roditelja i svoj smanjeni, ali čvrsti krug prijatelja shvaćam ozbiljno. Želim nekoga tko to voli kod mene."

"Nismo jednostavne"

"Svaka žena koju poznajem slično je komplicirana. Ne radimo ništa pogrešno shvaćajući sebe ozbiljno. Kakav čudan i antifeministički zahtjev, uostalom. To je priroda života, starenja i učenja o sebi, te svakodnevnih popisa koji se gomilaju i ponekad se urote protiv vas.

Pretprošlu večer bila sam na spoju s 30-godišnjim muškarcem. Bio je neuroznanstvenik sa šest kućnih štakora (da, koje je spasio iz laboratorija). Stalno je skretao s ozbiljnog razgovora – o svojoj obitelji ili svojoj posljednjoj vezi, koja je katastrofalno završila. Umjesto toga, pokazivao mi je videozapise kako češka trbuhe svojih kućnih štakora. Pokušavao je biti neozbiljan. Iskreno, samo sam željela čuti o neuroznanosti i njegovoj tuzi. Možda smo svi pomalo zabrinuti da ćemo biti previše za nekoga. Ako se pokažemo kao svoje pravo ja i netko ode, to boli.

A kao slobodna žena – financijske borbe i kritike, majčinstvo, muškarci – ponekad se čini da bez obzira koliko se trudim, nikada nije dovoljno. Moj život nije nekompliciran niti neozbiljan. Ipak, radije bih sve to radila sama i bila sve što jesam svaki dan, nego nosila masku ili brusila svoje oštre rubove. Tko ostane, neka ostane. Ostali mogu nastaviti tražiti mit."