SVE DO TRENUTKA kad nije započela priča o indie hitu Blue Prince, nisam čuo ni za Dogubomb ni za njenog tvorca pod imenom Tonda Ros. Iskreno, nisam znao radi li se o muškarcu ili ženi. No nakon ovog naslova svi će nestrpljivo iščekivati njegov sljedeći korak jer Blue Prince je bez ikakve sumnje jedna od najboljih igara ove godine.

I definitivno trebate vjerovati hypeu koji je nastao oko igre ili joj barem dati šansu jer ušao sam s puno skepse prema onome što svi mahnito veličaju i oduševio se. Tim više što nisam prevelik fan puzzlera koji na površini djeluju kao tzv. simulatori hodanja. A Blue Prince definitivno izgleda kao jedan od tih.

Kako uopće opisati ovu igru. Radi se o roguelike puzzleru, što znači da imate određen broj pokušaja (50 koraka) da riješite glavni zadatak, nakon čega se sve (ponekad uz trajne izmjene) resetira i krećete iznova, bogatiji tek za iskustva prikupljena u prethodnom pokušaju.

46. soba

A ono što neprestano činite je da gradite prostorije i pokušavate doprijeti do misteriozne 46. sobe, čime ćete steći i pravo na nasljedstvo praujaka glavnog junaka kojim upravljate.

Neke prostorije imaju četiri ulaza, neke manje, a neke nijedan. Neke se uklapaju u vaš zacrtani put, ali puno češće nailazite na probleme jer za neka vrata potrebni su ključevi ili kartice, a za gradnju nekih soba dijamanti, i to u oba slučaja, radi se o predmetima potrebnim da biste uspješno dogurali do kraja.

Svaka soba također sadrži i zagonetku, od kojih su neke vrlo jasne od samog početka, a neke ćete riješiti tek u kasnijoj fazi igre. 

Kako igra odmiče, otkrivate sve veći broj soba koje trajno postaju dio vašeg arhitektonskog "arsenala", a tu je još i niz korisnih predmeta koji vam pomažu da svaku sobu kvalitetno istražite. Primjerice, neke ćete kutije otvarati maljem, neke rupe iskopati lopatom, a neke sobe "pojačati" disketama.

Mnogo je sitnica koje utječu na svaki pokušaj, a premalo vremena da sve potrpate u jednu recenziju. Ukratko, sve je vrlo dobro promišljeno i osjetno utječe na igru, ali u isto vrijeme mnogo toga itekako ovisi o tome imate li u određenom pokušaju i dovoljno sreće da vam se potrefe pravi nacrti koji će vam omogućiti da istražite sve potrebne sobe unutar jednog pokušaja.

Osim toga, glavnu priču prati i niz sporednih, koje postepeno otkrivate muvajući se po imanju i čitajući poruke, dnevnike, pisma, knjige i novinske isječke, koji upotpunjuju priču o prošlosti obitelji.

Fokus je na kvaliteti igre

O grafičkom aspektu igre neću pretjerano pričati jer ovo nije taj tip igre. Baš kao što je to bio slučaj s mnogim indie hitovima (Vampire Survivors, Inscryption ili Balatro), poanta nije da vas igra grafički oduševi, već uvuče kvalitetom same igre.

Blue Prince izgleda solidno i ima taj cel shading pristup, koji nije ništa pretjerano originalno, ali je u službi igre. Iskreno, nisam ni obraćao pozornost na to kako igra izgleda, ali u uho mi je upala glazba, koja je nenametljiva, ali pridodaje atmosferi dok lutate hodnicima.

Industrija videoigara u tranzicijskom je razdoblju i sve češće nailazimo na to da tvorci AAA naslova s prenapuhanim budžetima, koje pokušavaju vratiti većim cijenama, čine sve kako bi se svidjeli što većem broju igrača i u tom neizbježno podbacuju jer čine previše ustupaka koji im se obijaju o glavu. Indie naslovi u takvom su okruženju sve češće oaze za one koji su u potrazi za naslovima koji nas vraćaju suštinskim razlozima zbog kojih volimo gaming.

Blue Prince je "besplatan" za pretplatnike Game Passa i PS Plusa, dok će ga ostali moći kupiti po cijeni od 30 eura. Što je sasvim u redu za igru u koju ćemo utući sate i sate i vraćati joj se dok god ne otkrijemo svaku tajnu skrivenu na imanju.

Za naslov koji se pojavio "niotkuda" ovo je još samo jedan sretan primjer situacije u kojoj nisu potrebni veliki budžeti i marketinški trikovi da bi igra došla do igrača. Ono što zaista valja pronaći će put, a za kraj godine Blue Prince svakako je "zakapario" svoje mjesto na listi onog najboljeg u 2025.

Ocjena: 10/10