ZVUČI kao scena iz trilera, ali je zapravo stvarnost korporativnog svijeta – prema studiji iz 2016. godine, otprilike svaki peti poslovni lider pokazuje klinički značajne psihopatske osobine. Ovu tvrdnju iznijeli su forenzički psiholozi Nathan Brooks i Katarina Fritzon s australskog sveučilišta Bond te Simon Croom sa Sveučilišta u San Diegu. Njihova istraživanja predstavljena su na godišnjem kongresu Australskog psihološkog društva u Melbourneu iste godine.

Istraživanje je provedeno na uzorku od 261 izvršnog direktora iz sektora upravljanja opskrbnim lancem. Rezultati su pokazali da čak 21 posto njih ima osobine koje se klinički povezuju s psihopatijom – poput nedostatka empatije, površnosti, manipulativnosti i neiskrenosti. To je postotak koji, kako je rekao Brooks za australsku ABC televiziju, "nalikuje onome što bismo očekivali u zatvorskoj populaciji".

Za usporedbu, u općoj populaciji samo oko jedan posto ljudi ima psihopatske osobine, iako neka istraživanja sugeriraju i do četiri posto. To znači da su osobe s tim osobinama u poslovnom svijetu znatno zastupljenije nego u društvu općenito, a to otvara brojna etička i organizacijska pitanja.

Psihopati na vrhu poslovne hijerarhije

Brooks upozorava da trenutni modeli zapošljavanja u korporacijama često nagrađuju ponašanja koja mogu izgledati kao odlučnost, samopouzdanje ili karizma, a u stvarnosti se mogu temeljiti na manipulaciji i odsustvu moralne savjesti. Tako se, kaže, događa da tzv. "uspješni psihopati" dospiju na vrh poslovne hijerarhije jer organizacije selektiraju zaposlenike prema vještinama, a ne prema osobinama ličnosti.

Ove nalaze podržava i američki psiholog Scott Lilienfeld s Emory sveučilišta u Atlanti, koji ističe da su psihopati "prezastupljeni u određenim zanimanjima: politici, biznisu i sportovima visokog rizika". On dodaje da psihopatske osobine, poput šarma i ekstravagancije, mogu doprinijeti brzom profesionalnom usponu, ali često na štetu dugoročne stabilnosti.

Studija stoga otvara važna pitanja za budućnost regrutacije i upravljanja talentima. Trebaju li poduzeća, osim stručnih kompetencija, provjeravati i psihološke profile svojih kandidata? I koliko smo uopće spremni suočiti se s činjenicom da psihopati nisu uvijek kriminalci, već i uspješni ljudi u odijelima?

U vremenu u kojem sve više pažnje posvećujemo mentalnom zdravlju i korporativnoj etici, ovo istraživanje daje snažan argument za promjene u načinu na koji biramo – i vrednujemo – lidere. Jer možda šarm i odlučnost nisu uvijek ono što se čini na prvi pogled.