Foto: Flickr

POVIJESNO gledajući, najjednostavniji način da blokirate širenje neke ideje bio je sprečavanje mehaničkog širenja. Primjerice, gašenje novina, vršenje pritiska na urednike, angažman cenzora, a ako baš zagusti, mogli ste jednostavno prisloniti pištolj na glavu osobe koju želite kontrolirati.

Upravo se to dogodilo u Turskoj u proljeće 1960. nakon što je skupina oficira preuzela kontrolu nad vladom i nacionalnim medijima kako bi spriječili širenje informacija među onima koji su željeli okončati njihov puč.

Baš u to vrijeme igrala se i važna utakmica između Turske i Škotske, a oči nacije bile su uprte u male ekrane. Prekinuti utakmicu bilo bi kontraproduktivno jer to bi moglo izazvati nerede, ali s druge strane, komentatoru bi moglo štošta pasti na pamet i mogao bi iskoristiti trenutak da naciji prenese neželjene poruke.

Kako riješiti ovaj problem? Uperili su oružje u komentatora i držali ga na nišanu 2 sata i 45 minuta, koliko je prijenos trajao. Nije suptilno, ali pokazalo se učinkovitim. Tim više jer se pritisak vršio na samo jednu osobu.

Je li moguće cenzurirati društvene mreže?

U posljednje vrijeme u Europi, ali odnedavno i u Hrvatskoj, sve se češće piše o zakonima kojima bi se kontrolirao govor mržnje na društvenim mrežama, a mnogi u tome vide stvaranje temelja za cenzuru.

Međutim, treba se zapitati je li moguće cenzurirati ovakve platforme i koliko je uopće realno da oni na vlasti istinu srežu u korijenu? Nekada ste trebali pronaći pravu osobu, izvršiti pritisak i to je više manje bilo to. U današnje vrijeme puno je teže to učiniti jer svaka osoba može biti ona prava. Dovoljno je otvoriti profil na nekoj društvenoj mreži, uključiti pametni telefon i odraditi prijenos.

Primjerice, tijekom prosvjeda u Fergusonu, u kolovozu 2014., Mustafa Hussein uključio je live-stream i nakratko imao publiku kakvu inače ima CNN. Ukratko, svaka informacija dostupna je svakoj osobi na svijetu u samo nekoliko minuta.

U današnjoj umreženoj stvarnosti, teško je povjerovati da cenzura bilo kojeg tipa može opstati, ali istina je malo drukčija, a ovom se zanimljivom temom pozabavio novinar Wireda Zeynep Tufkeci.

Moguće je

Upitao se, živimo li doista u zlatnom dobu slobode govora? Možemo li vjerovati svemu što vidimo? Da, video je na društvenim mrežama, ali znamo li kad je snimljen ili samo vjerujemo opisu ispod videa? Dijele li ga trolovi ili ruski botovi? Je li možda stvoren uz pomoć umjetne inteligencije, jer postoje sustavi koji su iz dana u dan sve uvjerljiviji?

Isto tako, ako ste vi taj koji video objavljuje, jeste li spremni za odmazdu neistomišljenika koji u sekundi mogu doći do informacija o vama, a ako imate nesreću i živite u nekom od ekstremno represivnih sustava, pitanje je trenutka kada bi vam specijalci mogli pokucati na vrata. I u tom slučaju možda i niste žrtva vlade nego skupine hakera koji se s vama ne slažu.

U današnje vrijeme širenje informacija ne funkcionira kao prije. Sve se ne vrti oko neke centralizirane infrastrukture čiji je cilj emitirati sadržaj. Ograničena je na mogućnost da distribuiramo pozornost konzumenata, a u ovom trenutku ta je pozornost strukturirana i to na samo nekoliko digitalnih platformi: Facebooku, Googleu (vlasnici YouTubea) i u nešto manjoj mjeri Twitteru.

Ove kompanije, koje se diče svojim promicanjem slobode govora, dosegle su razmjere koji su prije bili nezamislivi - oni dominiraju distribucijom sadržaja medija i polagano postaju zamjena za javnu sferu. No u svojoj srži su najobičniji trgovci oglasima. Prate nas kako bi stvorili što preciznije sustave predviđanja naših preferencija i natjerali nas da klikamo i skrolamo što je dulje moguće.

Facebook i YouTube daju nam ono što želimo jer njihov je cilj zadržati nas što dulje uz ekrane. Dakle, oni nam serviraju ono što želimo pa ne izlazimo iz zone ideološkog komfora, a budući da su ljudi u svojoj srži društvena bića i obožavaju se grupirati i slagati se isključivo s onim što će im donijeti priznanje i pohvale grupe kojoj pripadaju, nije teško predvidjeti ishod naše potrage za istinom.

Uz sve to Facebook, YouTube i Twitter ne kategoriziraju sadržaj. Privatan post izgleda gotovo jednako kao oglas koji izgleda isto kao članak s nekog portala koji je identičan članku s portala koji širi lažne vijesti.

Nove metode, stari ciljevi

Isto tako, pitanje je s kime dijelite taj sadržaj jer govor na društvenim mrežama nije javan u tradicionalnom smislu. Facebook i Twitter na prvi pogled možda i djeluju kao mjesta na kojima mase istovremeno proživljavaju jednaka iskustva. No, u stvarnosti, objave su targetirane i distribuiraju se privatno, od ekrana do ekrana. Javna sfera je fragmentirana i razgranata na milijarde individualnih kapilara. Možda je lakše sudjelovati u nekoj masovnoj raspravi, ali u isto vrijeme radi se o sustavu privatnih razgovora koji se odvijaju iza vaših leđa. Iza leđa svih nas.

U današnje vrijeme, cenzura ne podrazumijeva ograničavanje slobode govora nego uplitanje u vaše povjerenje u ono što čitate. Cenzura može poprimiti različite oblike. Može se raditi o viralnim i koordiniranim kampanjama zlostavljanja koje u obliku viralne zgroženosti kažnjavaju i osuđuju iznošenje vlastitog mišljenja. Ponekad imaju oblik epidemija dezinformacija zbog čega je ugrožen kredibilitet provjerenih izvora informacija. A ponekad djeluju kao botovske kampanje trolanja čiji je cilj skretanje pažnje s tradicionalnih medija.

To samo po sebi nije kršenje zakona niti tradicionalna cenzura, ali konačni cilj je identičan - sprječavanje širenja ideja.

Na sve to valja dodati i klasičnu cenzuru koju velike platforme provode u obliku kršenja pravilnika. Istina, to vas neće spriječiti da se na neki drugi način dokopate informacije koju tražite, ali suptilno skreće vašu pažnju s "nedopuštenih" informacija. Kako reagirati na nešto što niste ni vidjeli? Kako komunicirati s neistomišljenicima ako vaša poruka i ne dopire do njih?

Facebook - connecting people

Autor teksta nije nostalgičan. Štoviše, smatra da marginalizirani pojedinci ni prije nisu mogli doprijeti do javnosti, ali tvrdi da su u vremenima prije interneta svi konzumenti gledali više-manje istu stvar. Svi su vidjeli ono što vide drugi. Danas komuniciramo unutar skupina kojima pripadamo, ali u okruženju koje oblikuju raznorazni algoritmi ne dopiremo do druge strane s kojom bismo realno željeli komunicirati i pronaći zajednički jezik.

S druge strane, Zuckerbergova poruka u kojoj značajno ističe misiju Facebooka koja je spojiti svijet, ima i drugu stranu. Facebook ne spaja samo ljude s dobrim namjerama nego i one koje bismo teško mogli nazvati pozitivcima. Bijeli supremacisti u Americi bolje su organizirani nego ikada prije, a isto vrijedi i za radikalne budističke svećenike u Mjanmaru koji sada na raspolaganju imaju moćan alat za širenje ideje o etničkom čišćenju što potiče jednu od najbrže rastućih izbjegličkih kriza u svijetu.

Nije sve tako crno

No sve je ovo zapravo očekivana reakcija na novu tehnologiju.

Bilo je potrebno nekoliko generacija da razvijemo politička, kulturna i institucionalna "antitijela" na prijašnje informacijske revolucije. Da se Trijumf volje pojavio danas, propao bi istog trena. No u vrijeme kada je film bio tek u povojima, pomogao je popularizaciji nacizma.

Danas smo već svjesni da su velike platforme sakupljači pažnje i sustavi masovnog nadzora čija je svrha oglašavanje na najvišoj razini, a institucionalna antitijela koja nas štite od cenzure i propagande razvili smo u vrijeme kada je bilo dovoljno pritisnuti jedno mjesto i utišati istinu. To očito više nije dovoljno i ovo što gledamo je uvod u dugi proces prilagodbe na nove okolnosti.

Facebook ima 13 godina, Twitter 11, a Google 19. Da govorimo o auto-industriji, u ovom trenutku još uvijek ne bismo imali sigurnosne pojaseve, zračne jastuke niti kontrolu ispušnih plinova. Naš odnos prema društvenim mrežama i pravila moraju se mijenjati. Mnogo je toga što treba popraviti i mijenjati, ali na kraju nije sve na Marku Zuckerbergu. Radi se o političkim odlukama, a javna rasprava mora početi sad.