VRIJEME je da se suočimo s činjenicom da su najstariji pripadnici najomraženije generacije već blizu tridesetih godina i da postupno postaju zrele osobe. Ukoliko za početak njihove ere uzmemo 1997. godinu i definiramo ih kao generaciju kojoj je svijet bez interneta nepoznat, odnosno, promatrano iz perspektive globalnih događaja, generaciju rođenu nakon napada 11. rujna, onda je to definitivno tako.

Opet, iz svjetske perspektive, pod pripadnicima generacije Z obično podrazumijevamo mlade ljude kolektivnog Zapada i njegove bliže periferije pa ih najčešće povezujemo sa svim filozofijama i trendovima koji su se u ovom razdoblju pojavili, i to nerijetko na kritičarski način. Oni su influenceri, klimatski aktivisti, borci za raznolikost i uključivost, nebinarni preosjetljivi slabići i pahuljice kojima sve smeta i koji u svemu vide prijetnju.

Njihova internetska pismenost daleko nadmašuje našu i mi ih prečesto niti čujemo niti razumijemo, okrivljujući ih za sve loše trendove i promjene nabolje koje su se, barem u svijetu medija, njihovih sadržaja i načina konzumacije, u posljednjih četvrt stoljeća dogodile.

Pitanje je jesmo li u pravu kad to činimo i jesu li oni baš toliko loši?

Navike korištenja medija

Činjenica koju bismo bez istraživanja mogli izreći jest da su sve mlađe osobe sklonije sadržajima koji nisu tradicionalna televizija kada je riječ o konzumaciji medija. Dakle, njihova preferencija ide u korist videa s društvenih mreža u odnosu na filmove, serije ili profesionalno napravljene TV emisije.

Prema dostupnim podacima, ukoliko bismo ih podijelili na dvije dobne skupine, mlađu (13-17 godina) i stariju (18-24), primjetno je da starija skupina u određenom postotku pokazuje sklonost prema klasičnom TV sadržaju (52% – 48%).

Objašnjenje takvog trenda svakako leži i u tome što mlađim ljudima, zbog nedostatka sredstava, kabelski kanali i streaming servisi nisu dostupni koliko društvene mreže, pa ih tek sa stjecanjem financijske samostalnosti mogu sebi priuštiti.

S druge strane, ako se fokusiramo samo na društvene mreže, opet možemo izreći tvrdnju kako je vjerojatno TikTok dominantniji u odnosu na YouTube jer se fokusira na dinamične i kratke videouratke, dok sadržaj na YouTubeu pretpostavlja dulje trajanje za koje pripadnici generacije Z obično imaju manje strpljenja.

U ovom slučaju, istraživanje na koje se pozivamo pokazuje da je čak i za stariju populaciju u slučaju konačnog izbora TikTok "jači" u postotcima 51% - 49%, dok je za ljude starije od 35 godina iz istog uzorka ta razlika daleko drastičnija u korist YouTubea.

Tu je, također, i način same konzumacije. Dakle, postavlja se pitanje gleda li se sadržaj na TV prijamniku, računalu ili pametnom telefonu.

Vrijeme kada je obitelj sjedila okupljena oko TV-a kao oko ognjišta odavno je prošlo pa su današnji mladi nažalost više suvremenici i pasivni sudionici nego krivci u procesu atomizacije konzumenata, odnosno dominacije usamljenog gledanja koje, ako nije na osobnom računalu ili prijenosnom računalu, svakako jest na zaslonu telefona.

Filmovi, serije ili nešto treće?

Opet, samo na temelju osobnog i kolektivnog iskustva, možemo govoriti o promjenama koje su se dogodile u posljednjih 25 godina, dakle u vrijeme kada je ova generacija stasala.

Razdoblje nakon 2000. godine naziva se zlatnim dobom televizijskih serija i, uistinu, nekoliko svojevrsnih mastodonata od tada je protutnjalo kabelskim kanalima, gazeći sve pred sobom i stavljajući se po vrijednosti rame uz rame s najboljim filmovima 20. stoljeća.

Tako je, manje-više, ostalo i do danas, i ljudi se, bez obzira na životnu dob, češće odlučuju na serijske nego na filmske sadržaje. Najčešće pitanje koje od prijatelja, kolega ili poznanika možete čuti u posljednjim godinama jest: "Koju seriju imaš preporučiti?", prije nego koji film.

Razlozi zbog kojih je to tako, opet, mogu se dovesti u vezu s predrasudama koje o generaciji Z imamo. Po svojoj zaokruženoj strukturi i mogućnosti da se konzumira u dahu, film je ekvivalent kratkoj priči, dok je serija odgovarajuća literarnoj formi romana. Moderan gledatelj nema previše strpljenja za nove priče koje će svake večeri iznova započinjati ispočetka.

Uključenost potrebna da se naviknete na novi svijet, njegove likove, međuljudske odnose i osobitosti previše je visoka, a ako ju je već uložio, taj isti moderni gledatelj onda očekuje barem 4-5 sezona koje će nakon toga, kao nagrada za trud, uslijediti.

Pritom, svaka sljedeća epizoda donosi relativno malo novina, možda pokoji šokantan preokret ili iznenadnu smrt bitnog junaka, međutim, u biti, osnovni postulati učvršćeni u prvoj, eventualno drugoj epizodi, ne mijenjaju se.

Ukoliko se opet vratimo na rezultate dostupnih istraživanja, vidjet ćemo da novije generacije ipak ne doprinose značajno ovome trendu. Za njih, čini se, i serije i filmovi polako, ali sigurno, postaju zastarjela forma medija te je opća franšizacija više vezana za nas starije, koji smo u međuvremenu izgubili strpljenje i koncentraciju.

Generacija Z, kao što rekosmo, više voli osobno kreirane sadržaje na društvenim mrežama ili videoigre, naspram ograničenosti velikih servisa kod kojih je ipak, i pored raznovrsnosti izbora, isti neminovno uokviren i sveden.

U beskrajnom prostranstvu društvenih mreža mlađi ljudi jednostavno imaju osjećaj da će mnogo lakše pronaći sadržaj koji im se obraća na osobnoj razini i koji im je relevantniji od svega profesionalno snimljenog i odigranog.

Paradoksalno, uz ogradu da zamke algoritamskih zečjih rupa sigurno vrebaju u kiberprostoru, čak je i za one naklonjene starijim oblicima zabave mrežni svijet neminovnost jer, da bi došli do dobrog filma ili serije, danas je nužno pratiti eminentne YouTube kritičare s njihovim višesatnim analizama i sintezama.

A onda, ukoliko film potencijalno uspije i postane popkulturno relevantan, to neizostavno mora umnožiti količinu parodijskih videomaterijala koji će se na njegov sadržaj nadovezivati. I na koncu, završavamo u činjenici da nakon dva sata dobrog filma, umjesto da ga pogledamo još koji put, mi provodimo desetke sati uz mrežni sadržaj njemu posvećen.

Omiljeni sadržaji

Ipak, čak i ako se snuždimo nad dostupnim brojkama i trendovima, postoje i statistike koje nas potencijalno mogu i obradovati. Prema rezultatima ankete koju je lani proveo Tubi streaming servis, mladi ljudi u velikoj većini, kada su igrani sadržaji u pitanju, preferiraju originalne priče naspram prerade ili franšiza.

Također, većina ispitanika istaknula je da više voli filmove i serije koji dolaze od manjih i neovisnih stvaratelja nego one iz velikih studija.

Naravno, situacija na terenu koja nam i dalje pokazuje da ovi trendovi ne jenjavaju previše, već da se svi nama poznati univerzumi samo proširuju u nedogled, doprinosi suprotnom stajalištu. Pa opet, ako malo razmislimo o dominantnim mitovima koji danas vladaju industrijom zabave, shvatit ćemo da su u gotovo apsolutnoj većini nastali tijekom 20. stoljeća, tj. u vrijeme mladosti baby boomera ili generacije X, odnosno u ranom razdoblju milenijalaca koji su danas većinom ljudi srednjih godina.

Ciljna skupina svih tih Marvela, DC-jeva, prequela, sequela, spin-offova Game of Thronesa, Harry Pottera, Star Warsa, Gospodara prstenova, nominalno možda jesu pripadnici generacije Z, ali suštinski, to su prije stariji ljudi koji na temelju svoje čežnje za mladošću, bez obzira na kritičarska gunđanja, nezadrživo hrle gledati te sadržaje, svejedno kupujući ulaznice i plaćajući pretplate.

Statističke podatke da ovo potkrijepimo nemamo i možda smo u krivu, međutim, otvoreno je pitanje koliko kao trenutni sudionici, ali i aktivni stvaratelji i suštinski vlasnici kapitala u industriji, pripadnici starijih generacija doprinose kreativnom limbu, pritom ne uspijevajući pronaći način da izrode nove svježe priče i mitologije koje će na odgovarajući način komunicirati i biti relevantne mlađim naraštajima.

Promjene gledateljskih navika, kao i promjene forme i sadržaja, jesu neminovne, ali kao što televizija nije ubila ni kino ni radio, i kao što potom internet nije ubio nju, tako u nadolazećem vremenu neće nestati ničega od onoga na što smo navikli i što je doista vrijedno.

Generacija Z uskoro će ući u svoje srednje godine i polako, ali sigurno, početi preuzimati uzde u kreativnim procesima od milenijalaca, s druge strane postajući dominantna i ciljana gledateljska većina.

Vrlo vjerojatno je da se ta tranzicija neće preobraziti u neku apokaliptičnu eru u svijetu medija (a i šire), i još važnije, čvrsto vjerujemo da će to doista biti doba daleko bolje i učinkovitije međugeneracijske komunikacije između njih i polako, ali sigurno, nadolazećih pripadnika generacije Alfa.

Daleko bolje nego što je naša s njima.