ZA RAZLIKU od velike većine onih koji aktivno preziru bilo što vezano za Ubisoft, moj odnos je daleko manje negativno nabrijan na kompaniju koja trenutačno prolazi kroz možda najgore trenutke u svojoj povijesti. Nije da ne vidim nedostatke, ali nemam zablude da gamerska naricanja bilo što mogu promijeniti ili da sam u moru videa i tekstova napisanih o Ubisoftu vidio nešto mimo klasičnog geekovskog kukanja oko potpuno nebitnih stvari.

Odnos prema njihovoj franšizi Assassin's Creed nešto je kompliciraniji jer bilo je tu svega i možda je nepopularno, ali nemam prevelikih problema s velikim dijelom tih igara. Da, Black Flag i Origins su apsolutni klasici, ali uživao sam i u daleko manje popularnim nastavcima poput Unityja u kojem sam unatoč tada groznim kritikama iskreno uživao.  

S izlaskom Valhalle postalo je jasno da je RPG transformacija dosegla vrhunac i gotovo promijenila DNK serijala, ali već su se s Mirageom vratili korijenima. Dosta dugo tvrdio sam da s franšizom imam "toplo-hladni" odnos, ali ako bih baš realno sagledao sve, činjenica jest da sam u većini toga uživao. Jedini problem je da vrlo često nemam dovoljno vremena da bih se bavio ubisoftovski načičkanim mapama koje me tjeraju da svaku nebitnu podmisiju odradim kako bi skupljao XP. 

O čemu se radi?

Tu u priču ulazi Shadows koji je već prije samog izlaska na sebe navukao zavidnu količinu mržnje internetskog taloga koji u glavama imaju napisane recenzije i prije nego je igra izašla. S jedne strane sam i djelomično i popustio te bio pod utjecajem pesimističnih predviđanja jer novi AC je izgledao kao stari AC, ali ovog puta sa samurajima i nindžama. No, priča je ipak kompleksnija i Shadows je debelo premašio moja očekivanja. 

O radnji ću vrlo kratko da na kvarim priču, ali odmah ću naglasiti da je to najslabiji dio igre jer djeluje kao niz općih mjesta i propuštenih prilika. Shadows je smješten u feudalni Japan 16. stoljeća, u doba kasnog Sengoku razdoblja – turbulentnog vremena ispunjenog građanskim ratovima, političkim spletkama i borbom za moć. Igra prati dvoje protagonista, svaki sa svojim motivima i ciljevima, čije se sudbine, velikog li iznenađenja - isprepliću.

Yasuke je legendarni afrički samuraj, stvarna povijesna ličnost koja je služila pod moćnim daimyo gospodarom. Kao ratnik, Yasuke se oslanja na svoju snagu, čast i vještine mačevanja kako bi se suočio s neprijateljima i sudbinom koja mu je nametnuta. Njegova priča istražuje izazove s kojima se suočava kao stranac u japanskom društvu te njegovu potragu za smislom u svijetu prepunom kaosa.

Naoe je pak spretna i opasna kći jednog od pripadnika tajnog bratstva ubojica. Naoe je majstorica prikradanja, infiltracije i likvidacije, a njezina misija je osobnije prirode – kroz osvetu otkriti istinu o svojoj prošlosti i srušiti korumpirane sile koje ugrožavaju njezin dom.

Ukratko, on je tenk, a ona nindža. 

Je li dovoljno?

Kao veteran ove franšize, neću previše trabunjati o samoj mehanici jer ako ste odigrali jedan AC, odigrali ste ih sve. Međutim, ovaj zaista djeluje kao posebno kvalitetan nastavak u kojem osjećate da se mnogo toga promijenilo nabolje pa sve djeluje rasterećeno višaka i nakon dugo vremena dobili smo AC koji djeluje kao da ima nešto za ponuditi. Osim toga, izgleda briljantno. 

Jedino pitanje je hoće li to biti dovoljno. 

Shadows objektivno gledajući ima šareni "buket" za samu igru nevezanih problema i teško je uopće odrediti koji je veći. Za početak, Assassin's Creed više nije magnet kakav je nekoć bio. Nadalje, imidž Ubisofta debelo je narušen i to definitivno utječe na prodaju. 

I za kraj, Ghost of Tsushima. 

Ono što mi se isprva činilo kao još samo jedna kopija Assassin's Creeda i čiju sam budućnost u recenziji "precizno" predvidio napisavši da to vjerojatno neće biti igra koja će se pamtiti, postala je ne samo bolja od AC-a već je i jedna od vjerojatno najboljih igara u povijesti PlayStationa. Toliko o važnosti recenzija. Ono što želim napisati je da je GoT podigao letvicu i praktički postao glavna referenca kad pričamo o igrama s radnjom smještenom u starom Japanu. Koliko god to bilo nepravedno prema Shadows, usporedbe s GoT su neizbježne. Da, Shadows ne mora biti ono što je Tsushima, ali problem je upravo to da se toliko naslanjaju jedna na drugu. 

Stoga, glavno pitanje je može li se Shadows mjeriti s Tsushimom? Realno, može, ali u prvom redu grafički jer ovo je uistinu predivna igra koja možda nema tu umjetničku crtu s kojom je Tsushima osvojila fanove, ali izgleda uistinu impresivno i na PS5 Pro (na kojem sam igru testirao) savršeno plovi. Ono u čemu ga GoT neupitno gazi, čak i s pet godina razlike, su borbe koje su apsolutno remek-djelo dizajna. Shadows u tom pogledu nije loš, daleko od toga, ali budući da sam nedavno odlučio pripremiti se za Ghost of Yotei ponovnim igranjem Tsushime, teško je ne primijetiti koliko je Shadows krut i na momente staromodan u tretmanu okršaja. 

Čak i u trenucima kada više nego očito pokušavaju iskopirati ono što je Sucker Punch tako maestralno odradio, vidi se da su pomalo opterećeni teretom tradicije i da bi igra bila možda i daleko bolja da ne mora biti Assassin's Creed. 

Ipak, moramo biti fer i Shadows tretirati kao zasebnu igru koja može imati puno sličnosti s Tsushimom baš kao što je i Tsushima imala sličnosti s AC-om, ali to ne mora i neće imati nikakav utjecaj na konačnu ocjenu. 

A realnost je to da igra funkcionira. Otvoreni svijet odlično je dizajniran i napokon se osjeti kao da je Ubisoft kompilirao sva svoja znanja i dao nam nešto što vrijedi istraživati. Valhalla je imala predivne lokacije, ali bilo je to klasično trpanje svega i svačega da bi se umjetno stvorio osjećaj da se radi o stvarnom svijetu. Shadows to rješava puno suptilnije i japanski je minimalističan u izvedbi. 

Potpuno mi je jasno da ovoj franšizi treba osvježenje i da je Shadows možda stigao nekoliko nastavaka prekasno, međutim, odbijam "bandwagonati" mržnju prema igri jer najiskrenije vjerujem da se radi o jednom od boljih nastavaka franšize i naslovu o kojem ću ozbiljno razmišljati kad dođe vrijeme za izbor najboljih igara godine. 

Ocjena: 8/10