ZA ROĐENDAN Miladina Šobića pisali smo o ovom crnogorskom pjesniku i autoru, koji se nakon smrti sestre povukao iz glazbe na vrhuncu slave. Kako već biva s onima koji se naglo povuku iz javnosti, oko Šobića su se počele graditi legende i mitovi. Naravno, Šobić nije jedini - ex-Yu prostori obiluju mističnim glazbenicima o kojima se kroz puno nesigurnih detalja priča i danas. Ovo su najpoznatiji među njima.

Johnny Štulić

Štulića ne treba nikome posebno predstavljati. Pjevač Azre bio je možda najveća jugoslavenska zvijezda uopće, i definitivno jedan od najistaknutijih predstavnika novog vala. S Azrom je zaredao pet kultnih studijskih albuma (i jedan live).

Nakon toga je počeo lutati zvukom, i ostatak materijala koje je snimio bilo s bendom, bilo solo, čuli su samo zagriženi fanovi. Te pjesme, za razliku od ranijih ostvarenja, definitivno nećete čuti na tulumima.

Ipak, ljudi su zaboravili da je Štulićeva karijera već bila u zalasku kad je odlučio otići prvo iz Zagreba, a nakon toga iz Jugoslavije. I u vrijeme najveće slave bio je poznat kao neobičan tip, a nakon odlaska u inozemstvo oko njega se stvorila cijela mitologija. Pouzdano se zna da živi u Nizozemskoj i dane provodi svađajući se na internetu.

Satan Panonski

Avangardni umjetnik ili obični luđak? Za Satana Panonskog bilo je teško reći. Na svojim nastupima je razbijao boce glavom i onda se rezao njima, polijevao se benzinom i palio ga, gasio čikove na sebi i probadao se zihericama.

"Šokiram da bih ljude oslobodio. Kad ih šokiram pogledom, znam da će me slušati, a kad me slušaju, onda je to već hipnoza, ludilo. U tome sam majstor. Perfekcija koja paralizira mozak, razum. U tim trenucima ih oslobađam, deblokiram od barikada koje su nabačene kroz obrazovanje i razne torture ispiranja mozga", govorio je svojevremeno.

Na koncertu Meri Cetinić ubio je čovjeka, zbog čega je prvo bio u zatvoru, a onda u ludnici. Poginuo je u Domovinskom ratu početkom 1992. pod nerazjašnjenim okolnostima - oko toga kruži možda i najviše priča, od tvrdnji da su ga ubili pripadnici vlastite čete do one da je bila riječ o samoubojstvu.

Milan Mladenović

Frontmen Ekatarine Velike još je jedna novovalna ikona, a tepali su mu da je jugoslavenski rock princ. Snimio je nekoliko kultnih albuma, a među njima je bio i onaj znakovitog naziva: Samo par godina za nas. Na početku jugoslavenskih ratova Mladenović je zauzeo jaki antiratni stav sa još nekoliko kolega kroz projekt Rimtutituki, a tijekom rata je nastavio snimati eksperimentalnu glazbu u Brazilu.

Preminuo je krajem 1994., službeno od raka pankreasa - navodno je u trenutku smrti imao samo 35 kilograma. Upravo oko toga su nastali razni mitovi: naime, bila je javna tajna da je Mladenović bio dugogodišnji ovisnik o heroinu.

Tako se nije znalo je li uistinu umro od raka pankreasa ili uporabe heroina, a pričalo se da je, kao i mnogi ovisnici u to vrijeme, bolovao od side. Priča nikad nije razjašnjena do kraja, pa se i danas svako toliko javljaju teorije.

Margita Stefanović

Milan Mladenović možda je bio princ rocka, a za njegovu kolegicu iz EKV-a govorili su da je crna princeza. Lijepu i talentiranu klavijaturisticu bivša država je obožavala, a oko sebe je, zapravo nenamjerno, također stvorila kult. Neki kažu da je "cijeli Beograd bio zaljubljen u nju".

Margita je imala prilično teško djetinjstvo, uz zlostavljanje od strane majke i zanemarivanje od strane oca. Majka ju je cijelo vrijeme tjerala prema glazbi, a onda joj je zabranila da se nastavi razvijati u tom smjeru. Mnogi navode to kao uzrok njene kasnije narkomanije. Patila je i od epilepsije.

Nakon velikih uspjeha i priznanja sa EKV-om, nastavila je uobičajenim putem za stil života praćen ovisnošću. Morala je prodati stan, nakon čega se okrenula okultizmu. Preminula je 2002. na Infektivnoj klinici u Beogradu kao beskućnica.

Toma Zdravković

Vjerojatno najpoznatiji pjevač narodne i kafanske glazbe na ovim prostorima živio je ono što je pjevao, a iza sebe je ostavio niz pjesama koje se u kafanama slušaju i danas. Toma je došao u Beograd iz Leskovca, gdje mu je Silvana Armenulić pomogla osigurati gaže i nastupe po kafanama.

Za razliku od uobičajene produkcije narodne glazbe, gotovo sve njegove pjesme bile su autobiografske - čak su i neka imena žena u pjesmama bila stvarna. O njemu su oduvijek kružile brojne legende: od toga da je ostavio beskućniku cijeli honorar od nastupa, do situacija u kojima su u kafanama micali već plaćene bendove kako bi on mogao doći na binu.

Preminuo je 1991. od raka mokraćnog mjehura, oko čega su se također razvile raznorazne teorije. U svakom slučaju, poznatijeg i autentičnijeg boema na ovim prostorima teško je naći.

Laibach

Slovenska grupa i danas slovi za jednu od najmističnijih i najkontroverznijih na ovim prostorima. Nedugo nakon prvog koncerta 1982. njihov frontmen Tomaž Hostnik na koncertu je dobio bocu u glavu, a krajem iste godine počinio je samoubojstvo.

Policija i jugoslavenska vlada često su im zabranjivale koncerte, a oni su samo nastavljali još žešće - dijelovi scenografije uključivali su Tita i penis, vreće iz kojih vire ruke i noge lutaka nakon avionske nesreće, ali i nacističke simbole. Zbog zabrane na njihovom prvom albumu uopće nisu imali napisano ime.

I nakon raspada Jugoslavije nastavili su s neobičnim potezima, pa su tako održali koncert u Sjevernoj Koreji, zamjerili se Ukrajincima i snimili pjesmu sa Bijelim Dugmetom. Većini ni nakon 40 godina djelovanja nije najjasnije što točno rade ili predstavljaju, pa bi ih se moglo opisati kao mračnu verziju Leta 3. Kako bilo, još uvijek su atrakcija za mistiku i razne priče.

Toma Bebić

Legendarni Splićanin koji je, kao i mnogi ljudi ispred svog vremena, dobio zasluženo priznanje tek nakon svoje smrti. Za života je radio kao mornarički podoficir, nastavnik i tajnik škole, novinar u Nedjeljnoj Dalmaciji i Vjesniku, sudski pljenitelj, trener Hajduka, mehaničar i pomorski strojar.

Što se tiče umjetnosti, bio je glazbeni kantautor, slikao je slike, pisao aforizme, radio dječje slikovnice... Službeno i najpoznatije, iza sebe je ostavio dva albuma i knjigu aforizama Volite se ljudožderi. Na festivale je dolazio u mornarskim majicama, a većinu objavljenih zbirki financirali su mu poznanici i vlasnici konoba.

Ovaj svestrani umjetnik je u svoje vrijeme zapravo bio lokalna i neshvaćena pojava - ali je s vremenom, uglavnom posthumno, dobio brojne nagrade, a kao uzora ga navode i ljudi kao Marijan Ban i grupa TBF. Budući da je od dokumentiranja njegova života ostao tek poneki rijedak intervju, Bebić je zasluženo postao mit.