NISAM foodie ni lovac na skrivene uvale. Običan sam čovjek s običnim ljudskim zahtjevima: čist smještaj, normalna hrana, more u koje se može ući i računi za koje ne moraš dignuti kamatarski brzi kredit.

Zanimalo me jedno jednostavno pitanje, na koje internet nudi tisuću ideoloških, a nijedan pošten odgovor: gdje takav običan čovjek bolje prođe, u Dalmaciji ili u Istri? Pa sam probao. Dosta produženi vikend, podijeljen napola: dva dana Makarska s izletom prema Omišu, dva dana Fažana s Rovinjem i Motovunom.

Isti budžet, ista obitelj (dvoje odraslih, jedno dijete), isti kriteriji. Nisam tražio ekstreme ni na jednoj strani, ni agroturizam s vlastitim maslinikom, ni apartman iznad noćnog kluba. Tražio sam nešto obično.

Smještaj

Dalmacija: 3/5

Apartman za četvero, peti red do mora, Makarska: 110 eura po noći, 220 za vikend. Za te novce dobio sam točno ono što fotografije obećavaju: 45 kvadrata, funkcionalno, čisto, klima koja radi na rubu svojih mogućnosti, kupaonica renovirana u dva navrata vidljivo različitih ambicija. Korektna trojka.

Ono što se ne vidi na Bookingu jest domaćica. Na dolasku tanjur smokava iz vrta i boca vode iz frižidera. Na stolu pola litre travarice za dobrodošlicu. Usput objašnjenje gdje se stvarno parkira besplatno (200 metara dalje, uz groblje, informacija koja mi je uštedjela oko 15 eura dnevno) i preporuka konobe koja se pokazala najboljom odlukom vikenda.

Zbrojim li smokve, rakiju, parking i preporuku, domaćica mi je vratila dobrih 25-30 eura vrijednosti na 220 plaćenih. Neupisani popust od preko deset posto.

Istra: 4/5

Fažana, usporediva kvadratura, usporedivi red do mora: 135 eura po noći, 270 za vikend. Dvadesetak posto skuplje. Za tu razliku dobio sam objektivno bolji objekt: self check-in s kodom, upute na četiri jezika, aparat za kavu s kapsulama, wifi od 300 megabita, madraci kupljeni u ovom desetljeću. Sve funkcionira bez improvizacije.

I sve funkcionira bez ljudi. Vlasnika nisam vidio ni na dolasku ni na odlasku; komunikacija se svela na automatiziranu poruku s kodom brave. Nula ekstra vrijednosti: ni informacije, ni preporuke, ni smokve. Platio sam 50 eura više za vikend i dobio bolji proizvod bez ijednog popratnog sadržaja. Za dva dana dobra trgovina. Za dva tjedna, nisam siguran.

Hrana

Dalmacija: 4/5

O dalmatinskoj ponudi lako je govoriti cinično: lignje, pomfrit, blitva, šablona koja se ne mijenja dvadeset godina. Ali ta šablona je poštena. Prva večera, konoba na rivi: lignje na žaru s blitvom 17 eura, dječja porcija pomfrita i pilećih prsa 9, litra kućnog vina 14. Večera za troje 55 eura, bez spektakla i bez spornih stavki.

Druga večera, konoba izvan mjesta po domaćičinoj preporuci: gregada od škarpine za dvoje 52 eura, razina zbog koje se na more uopće ide.

Ukupno s vinom i djetetovom tjesteninom 78 eura. Skuplje od prve večeri za trećinu, bolje za red veličine. Dalmatinski problem je varijanca: razlika između dobre i loše konobe je ogromna, izvana se ne vidi, a cjenovno su gotovo iste. Bez lokalne preporuke igraš rulet; s njom, Dalmacija je i dalje najbolji omjer cijene i tanjura na Jadranu.

Istra: 2/5

Ovo će zvučati kao svetogrđe, jer Istra dvadeset godina gradi reputaciju gastronomske regije, ali reputacija i stanje na terenu razišli su se negdje usput. Konkretno, brojkama.

Motovun, konoba s pogledom: fuži s tartufima 24 eura. Rovinj, restoran u starom gradu: njoki s tartufima 26, biftek s tartufima 42, istarski tanjur (pršut, sir, s tartufima) 21. Fažana, treći dan: među predjelima sir s tartufima i med s tartufima. U četiri objekta u tri mjesta jelovnici su bili zamjenjivi, stavku po stavku.

A za 24-26 eura na stol uglavnom stiže tartufata iz staklenke i ulje s aromom, proizvod čija veleprodajna cijena po porciji iznosi euro-dva, prodan uz maržu delicije. Svježi tartuf ima sezonu, cijenu i miris; ova industrijska pasta sve tanjure svodi na isti okus.

Autohtona istarska kuhinja (maneštra, ombolo, divljač, boškarin) na jelovnicima postoji kao dekoracija u dnu stranice, ali kuhinje su optimizirane za tartufiranog turista.

Posebno poglavlje: malvazija. Mlada, svježa malvazija je vino koje se pije u godini berbe, u dućanu i kod vinara košta 6-8 eura po boci. U rovinjskom restoranu ista kategorija stajala je 32 eura po boci, a čaša 7. Marža od 400 posto na vino koje po definiciji nema troška ležanja ni starenja. Dalmatinska litra kućnog za 14 eura odjednom izgleda povoljno.

Račun za usporedivu večeru za troje: 96 eura u Istri naspram 78 u Dalmaciji, za hranu koja je bila uniformnija i bezličnija. I nisam u tome usamljen: sami Istrijani po forumima otvoreno pišu da su im se cijene u domaćim konobama gotovo udvostručile u nekoliko godina i da im je jeftinije otići na ručak u Italiju.

Regija s najboljim sirovinama u zemlji servira najuniformniju ponudu po najvišim cijenama. To se više ne može zvati gastronomijom.

Plaže i more

Dalmacija: 5/5

Tu rasprave nema. Kvaliteta i boja mora između Primoštena i Makarske jednostavno nemaju konkurenciju na sjevernom Jadranu. Cijena te kvalitete je gužva: plaža u devet ujutro već prekrivena ručnicima čiji vlasnici dolaze u podne.

Praksu stranci po recenzijama uredno dokumentiraju, s rezervacijama ručnikom već od šest ujutro. Realan problem koji nitko ne rješava. Ali more presuđuje. Ležaljke sam preskočio iz principa; hladovina pod borom bila je besplatna i dostupna onome tko dođe prije deset.

Istra: 3/5

More čisto i uredno, ali hladnije, tamnije i bez dalmatinskog efekta. Plaže pretežno betonirane, što odgovara jednom tipu kupača, a obiteljima s malom djecom znatno manje: dijete od pet godina i ljestve za spuštanje u more nisu kompatibilna kombinacija. Borova hladovina je stvarna prednost.

Cijene ležaljki nisu: u Rovinju cjenici za dvije ležaljke idu do 95 eura, dok je prosjek u Istri i na Kvarneru oko 30 eura za dvije ležaljke sa suncobranom. Znači da i prosjek za obitelj od troje prelazi 40 eura dnevno, samo za ležanje. Istra je svoju obalu organizirala, ali ju je organizirala oko naplate.

Ritam mjesta

Dalmacija: 4/5

Dalmatinsko mjesto navečer živi samo od sebe: riva, djeca oko fontane, klapa iza kantuna, festa s repertoarom koji svi znaju. Ništa od toga nema ulaznicu ni organizatora, i zato funkcionira. Naličje je poznato: usluga neujednačena, organizacija improvizirana, parking siva zona (2,50 eura po satu tamo gdje je legalan, živci tamo gdje nije). Ali večernji život ima temperaturu koju Istra nema.

Istra: 3/5

(nema fotke jer se ništa nije događalo)

Istra je kulturno bogatija na papiru: Arena, festivali, galerije. Sve je kurirano i sve funkcionira, i sve se ugasi do jedanaest. Fažana je u 23 sata bila tiša od zagrebačkog kvarta u utorak.

Za jedan profil gosta to je upravo poanta, i pošteno je reći da obitelji s malim djetetom taj mir često i odgovara. Ali ono što Istra nudi kao večernji sadržaj uglavnom ima cijenu ulaznice, a ono što Dalmacija nudi, nema.

Cijene

Dalmacija: 2/5 - Istra: 2/5

Ukupna potrošnja, dva dana, troje ljudi, bez goriva: Dalmacija 501 euro, Istra 543. Razlika od četrdesetak eura zvuči zanemarivo, ali struktura je bitna. U Dalmaciji je trećina te razlike nadoknađena neformalno (domaćica, besplatan parking, besplatna hladovina).

U Istri nije postojao nijedan mehanizam da potrošiš manje: ležaljka ima cjenik, parking ima rampu, malvazija ima maržu.

Dalmacija dere neuredno, cjenici su fleksibilni, kartice povremeno "ne rade", ali uvijek postoji rupa. Istra dere uredno, sve je istaknuto, sve legalno, sve prolazi, i upravo zato bez izlaza. Oderan si u obje, samo ti u Dalmaciji ostave osjećaj da si se mogao snaći, a u Istri certifikat da nisi mogao.

Finalna presuda

Očekivao sam presudu: Istra za proizvod, Dalmacija za doživljaj. Nakon četiri dana i zbrojenih računa glasi drukčije: Istra je bolje upakirana, Dalmacija je bolja. Reputacija Istre počiva na dva stupa, organizaciji i gastronomiji. Organizacija je stvarna i vrijedi svojih 20 posto više na smještaju.

Gastronomija, na razini na kojoj je prosječan gost susreće, više nije: pretvorila se u skupu tartufsku scenografiju od 25 eura po tanjuru, uniformnu od Motovuna do mora, zalivenu malvazijom s maržom od 400 posto, koja živi od glasa zarađenog prije petnaest godina. Kad regiji oduzmeš tu precijenjenu kartu, ostaje uredna destinacija s prosječnim morem, ležaljkama od 95 eura i najvišim cijenama u državi.

Dalmacija je neuredna, prenapučena i zna biti neugodna. Ali ima najbolje more na Jadranu, kuhinju koja je i u svojoj predvidljivosti poštena (a uz jednu dobru preporuku i izvrsna) te večeri koje se ne naplaćuju jer se ne mogu proizvesti. Prosječan čovjek na kraju računa, i to doslovno računa, dobije više.

Dalmacija 4/5. Istra 3/5.

Sa svim manama ukalkuliranima, i sa svih 1044 eura potrošenih da se to utvrdi.