OLIVER DRAGOJEVIĆ pobijedio je 1974. godine na Splitskom festivalu. Novinari su tada prognozirali da taj mladi pjevač neće dugo trajati.

Članak u kojem se Oliveru ne predviđa blistava budućnost donosimo u suradnji s Yugopapirom.

Srpanj 1974: Nema Splita do Splita, ali čini se da bi i Splitu bilo bolje kada "Splita" ne bi bilo. To je utisak koji se nametao čitavo vrijeme festivala, internacionalnog po formi, amaterskog po organizaciji, turističkog po izboru stranih gostiju, pjevača, sve u svemu, dosadnog. Od 20 kompozicija, koliko je izvedeno na "Splitu 74", teško da bi se i za jednu moglo reći da je unijela nešto novo u tu glazbu koja, eto, treba biti zabavna, a sve više postaje dosadna.

Naslušali smo se poznatih melodija, imali zadovoljstvo da prepoznajemo u zvuku tog "novog" zvuke dobro poznatog i nekad dragog, nakupili se loših tekstova i poslije tri dana razišli još jednom uvjereni da festival na silu ne biva...

Najviše glasova dobila je pjesma "Ča će mi Copacabana" koju je interpretirao Oliver Dragojević. Ta pjesmica, pravljena točno po kalupu koji treba osigurati brzu popularnost, živjet će, najvjerojatnije, taman koliko traje jedno njeno izvođenje. Ona je uspjela osvojiti prisutne, ali je sigurno da će je slušatelj vrlo brzo i zaboraviti. Jednostavno, ona nema snage opstati duže od tri minute. Kao, uostalom, ni njen interpretator, iako je, u svom Splitu, dobio buran aplauz...

Tereza Kesovija došla je na festival samo dan poslije preležane upale pluća. Točnije, na festival je doletjela avionom iznajmljenim od Aero kluba "Zagreb" koji su joj platili organizatori "Splita". Teško je reći je li joj se taj let isplatio, iako su "Sunčane fontane" Zdenka Runjića, u njenoj interpretaciji, osvojile drugo mesto.

Mišo Kovač je održao riječ: prije festivala izjavljivao je da će odnijeti nagradu (nikada nije rekao koju) i stvarno ju je odnio - osvojio je treće mesto s "Obalom mojih snova" S. Šarca. Kao i uvijek kada je Mišo Kovač u pitanju, publika se podijelila. Bilo je zvižduka u gledalištu, ali i frenetičnih aplauza. Oba puta, i na polufinalnoj večeri, kada je bio prvi, i na finalnoj, Mišo Kovač pjevao je sugestivno, izvlačeći sasvim prosječnu, blijedu kompoziciju.

Najduži put do Splita prevalio je Miki Jevremović: prekinuo je turneju po SSSR-u, kao i prošle godine, doletio u Split, a u nedjelju ujutro, samo dan poslije završetka festivala, opet se ukrcao na avion da bi iste večeri pjevao u Lenjingradu... Troškove ovog svog putešestvija, prirodno, snosio je sam.

Nagrada za interpretaciju, koju je sasvim opravdano osvojio, bila je, čini se, za njega dovoljna nadoknada za troškove i maltretiranje koje je pretrpio. Pogotovo jer mu je to, za dvije godine, već druga nagrada za interpretaciju koju osvaja na "Splitu". Kompozicija A. Kabilja "Zbogom" koju je Miki Jevremović interpretirao osvojila je četvrto mesto i to će, najvjerojatnije, biti jedna od rijetkih pjesama koje će se pjevati i poslije "Splita."

Priču za sebe predstavljali su inozemni interpretatori. Izuzimajući Al Bana koji je pjevao u alternaciji s Mišom Kovačem, gotovo da nije bilo pravog profesionalca među njima. Stjecao se dojam da su organizatori jednostavno pokupili nasumice ljude koji su, u svojim zemljama, prošli pored mikrofona, da su im platili put i pansion tek da sačuvaju pridjev internacionalnog. Pjevači su se odužili ovoj lijepoj gesti organizatora uživajući u ljepotama našeg mora, kupajući se, uopće, ponašajući se maksimalno turistički... Čak i na pozornici, za vrijeme izvođenja pjesama.

To što su stigli s nepotpunim aranžmanima, totalno nespremni da svoj dio posla odrade ako ne dobro, a ono bar koliko-toliko pošteno, nije smetalo, čini se, nikome. Izuzimajući dirigente koji su se morali dobro preznojiti dorađujući aranžmane, radeći s pjevačima, trudeći se napraviti bar nešto od pjesama čije je izvođenje pratila čitava Europa jer je u prijenos finalne večeri bila uključena i Eurovizija. Međutim, ne treba pomisliti, poslije ove tvrdnje da su se inozemni pjevači ponašali turistički, da je turistima u hotelu de luks kategorije "Marjanu" i lijepo i lagodno. Naprotiv: osoblje hotela trudilo se iz petnih žila da gostima u hotelu bude što neugodnije. Hotel, istina, ima vrlo visoku klasu, ima i ono što se zove pratećim objektima, frizera, na primjer. Međutim, ako bi gostu kojim slučajem palo na um da zatraži uslugu u tom istom frizeraju, moglo mu se desiti ono što se desilo Nikici Kalogjeri - da bude upućen da vlastitim snagama riješi "svoj problem".

Drugog dana festivala Nikica Kalogjera otišao je oprati kosu. Frizer mu je ljubazno rekao da nema vremena da se bakće s njim i preporučio mu da pronađe neku djevojku koja će mu oprati kosu... Nikica je ozbiljno shvatio savjet i zamolio Gertrudu Munitić da mu pomogne. Frizer je, ipak, našao dovoljno vremena da gostu bar osuši kosu...

Ono što bi propustili, u neljubaznosti zaista šampioni, ljudi s recepcije nadoknađivali bi konobari. Ako su procijenili da ste predugo sjedili uz večeru i litru vina (uzgred, papreno skupog), bez ikakvog ustručavanja bi vam priopćili:

- Hajde, idite, da se i vi riješite mene i ja vas...

Razlog što nema hladnih sokova i piva začas je objašnjen:

- Frižider nam ljeti ne radi, a zimi nam ne treba pa ga zato i ne popravljamo.

Od svega su u "Marjanu" zaista de luks - jedino cijene...

I tako, dok su Splitom zamirali posljednji zvuci festivalskih melodija, pjevačko-glazbeni trudbenici već su počeli razmišljati gdje će se i u kojem sastavu opet okupiti. Da bi ponovo bili nezadovoljni, ljuti, oštećeni - ali spremni za "nove radne pobjede," za novo preslikavanje starog, za razmišljanja o tome imaju li festivali uopće svrhu ili ne, što učiniti da bi nam zabavna glazba zaista bila zabavna. Pisanje dosadne glazbe se podrazumijeva.

Napisao: Nino Milenković (TV novosti, 1974.)