HOLLY Davis nikad nije vjerovala u sreću, sve dok nije shvatila koliko je zapravo nesretna. Ubrzo je razvila osjećaj da ima anti-Midino prokletstvo: sve čega se dotakne krene po zlu. Rezervacije su joj nestajale, naručene vožnje nisu dolazile, web-stranice bi se srušile samo njoj, dok su drugima radile bez greške. Biljke susjeda su cvjetale, njezine su venule. Sve je, tvrdila je, počelo kad je od bake naslijedila staro zaručničko prstenje, piše New York Magazine.

Imala je 21 godinu, završavala je fakultet i zaručila se. S partnerom se selila u Portland, tražili su posao i stan. Iako se govorilo da rabljeno zaručničko prstenje donosi nesreću, nije se obazirala - nije imala novca za novo. Odmah su uslijedile trzavice s rodbinom zbog nasljedstva, a onda i niz nesretnih događaja. Dobila je posao u domu za resocijalizaciju seksualnih prijestupnika, gdje je uvijek bila na dužnosti kad bi se dogodile najgore situacije.

Romantične veze bile su jednako kaotične. Zaručnik ju je napustio, a drugi suprug se nije mogao doseliti zbog britanskih zakona o minimalnim prihodima. Znala je da sve to može imati racionalna objašnjenja: loši uvjeti na poslu, njezina nepažnja kod rezervacija, nespojivosti u romantičnim odnosima. Ipak, osjećaj da je "ukleta" bio je stvaran. Pitala se jesu li bakin prsteni zaista nesretni.

Jesu li bakini predmeti nosili lošu karmu?

Baka je bila mađarsko-kanadskog podrijetla, kojoj je poremećaj osobnosti dijagnosticiran tek u starosti. Njezin drugi muž bio je povučen slikar opsjednut jednom ženom - ne svojom suprugom - i prepun tajni: ormarić s nacističkim suvenirima, tajne banke, neispunjeni papiri za razvod. Jesu li ti predmeti nosili karmu? Možda. A možda je sve bila puka simbolika.

Kao obrazovana sociologinja, Davis nije vjerovala u natprirodno. Istraživala je strukturalne uzroke društvenih nejednakosti: rasizam, rodnu neravnopravnost, deindustrijalizaciju. Odrasla u stabilnoj srednjoj klasi, odgojena kao katolkinja, postala je racionalna i sekularna. Ipak, sve češće se pitala - je li ovakva borba s banalnostima odrasli život?

Njezin drugi suprug, filozof Lee John Whittington, znao je ponešto o sreći. Napisao je magisterij i doktorat o toj temi te izdao knjigu "Filozofija sreće". Iako se nije držao praznovjerja, znao se našaliti: "Ti si najsretnija nesretna osoba koju sam upoznao."

Godine 2020. sociolog Michael Sauder primijetio je da je "sreća" tema koju struka zaobilazi. Još od 70-ih godina, kad je knjiga "Nejednakost" ustvrdila da obrazovanje ne može ukloniti društvene razlike bez preraspodjele prihoda - i dodala da ulogu igra i puka sreća – ta riječ je bila gotovo prognana.

Sreća vrijeđa samostvorene ljude

Autori su tvrdili da male slučajnosti – poput poznanstava ili vremena koje je potrebno za nalaženje zaposlenja – mogu oblikovati cijeli život. Ta ideja izazvala je bijes – i ostala tabu desetljećima.

Ekonomist Robert Frank tvrdio je 2009. da sreća igra ključnu ulogu u ekonomskom uspjehu. U emisiji ga je britanski voditelj napao: "Ja sam došao ni sa čim i sve stekao radom, a ti kažeš da je to sreća?". Sreća vrijeđa samostvorene ljude – ili prikriva privilegije, ovisno s koje strane se gleda. Neki je vide kao nasumičnost, drugi kao sudbinu, treći kao Božje drugo ime. No ne prestajemo o njoj govoriti.

Za Franka sreća je bila razlika između života i smrti: preživio je srčani zastoj jer je hitna pomoć slučajno bila u blizini. Za mnoge znanstvenike, u svijetu gdje sve mjerimo aplikacijama i podacima, još uvijek osjećamo – nešto neobjašnjivo. I dalje nas iznenadi kad uragan sruši jednu kuću, a drugu ostavi netaknutom.

Sauder je to nazvao "demonima koji kruže oko našeg prosvijetljenog ognjišta". I pozvao sociologe da se suoče s tim "slučajnim faktorom", a ne da ga se boje. Jer, kao što sociolog Mark Rank tvrdi u knjizi The Random Factor iz 2024., sreća nije ostatak neobjašnjenog – nego stvarna sila u našem životu.

Kako definirati sreću koja nije isprazna, ni mistična

Whittington se temom sreće počeo baviti slučajno – dok je čitao članak o Svjetskom prvenstvu u Monopolyju. Pomislio je: "Ovo je apsurdno. Sve ovisi o kockici". I tako je krenuo u filozofiju slučajnosti. Upoznat s različitim teorijama – moralnom srećom (npr. pijani vozač koji nekoga ubije, a druge promaši, samo zbog sreće) i pojmom "krhkosti" (koliko se lako ishod mogao promijeniti) – tražio je definiciju sreće koja nije isprazna, ali ni mistična.

Za njega sreća nije neobjašnjiva magla, nego niz uvjeta koji se poklope mimo naše kontrole. Život kao lanac "što-ako" situacija. U tom kontekstu, možda ni susret s Holly nije bio slučajan, ili je upravo zato bio tako moćan.

Dvoje ljudi, jedno koje misli da je prokleto, drugo koje pokušava definirati sreću – spojeni u zajedničkom pokušaju da razumiju što nas vodi kroz život: struktura, izbor... ili ipak nešto treće?

Whittingtona je fascinirao paradoks moralne sreće, ideja da nas društvo nagrađuje ili kažnjava ne samo na temelju vlastitih postupaka već i okolnosti izvan naše kontrole. Ako dvoje ljudi jednako pogriješi, ali jedan izazove tragediju, a drugi ne – samo zbog pukog slučaja, društvo ih neće jednako tretirati. To otvara pitanje: ako ne kontroliramo ishod, zašto onda snosimo posljedice?

Još snažniji dojam na njega ostavila je teorija sreće kao "fragilnosti" – kako je sve u životu često na rubu da ispadne potpuno drugačije. Ta ideja postala je temelj njegove filozofije: da u svakom životnom trenutku postoji niz mikroskopskih uvjeta koji određuju put kojim ćemo krenuti. I kad samo jedan od njih izostane,  rezultat se mijenja.

Sreća je ključna za razumijevanje suvremenog života

U tom duhu i Davis je počela promatrati vlastiti život ne samo kroz prizmu "prokletstva" već i kao splet fragilnih okolnosti koje su dovele do njezine osobne povijesti. Prstenje – koje je nekoć smatrala simbolom ljubavi i kontinuiteta – sada je postalo metafora za naslijeđene priče, neriješene traume i pritajene sjene prošlih generacija.

I filozofi i sociolozi sve se više slažu da je sreća, ili barem svijest o njoj, ključna za razumijevanje suvremenog života. U svijetu u kojem su podaci postali religija, u kojem mjerimo sve, od otkucaja srca do učinkovitosti sna, još uvijek nas progoni osjećaj da je sve to nedovoljno. Da iza svih sustava i kalkulacija postoji nešto nepredvidivo, kaotično, a možda i sudbonosno.

Filozofija sreće ne nudi utješne odgovore, ali nas uči poniznosti. Uči nas prihvaćanju da ne kontroliramo sve. I u tom prihvaćanju – možda nalazimo i novu vrstu slobode. Slobodu da oprostimo sebi za neuspjehe koji nisu potpuno naši. Da prepoznamo privilegiju kad je imamo – ali i da suosjećamo kad drugima jednostavno "nije išlo".

Za Leeja Whittingtona, nakon godina proučavanja sreće, jedno je postalo jasno: sreća nije tek pojam iz mitova i izreka. Ona je filozofski alat i društvena stvarnost. I kad kaže da je Holly "najsretnija nesretna osoba koju je upoznao", možda ne misli da je njezin život zaista proklet. Možda samo priznaje da, kad je riječ o ljudskoj sudbini, razum i slučaj uvijek plešu zajedno.