OVO NAM je dakle, kako naslov kaže, posljednje ritanje, tj. posljednji put da ćemo se u sjedištima kina cimati i štrecati od bjesomučnih jump-scare momenata koji su zaštitni znak i osnovno oružje Conjuring univerzuma. A ima li, osim jeftinih trikova kojim se igra na najbazičniji strah publike, ovdje još nečega vrijednog što do sada u prethodnim dijelovima nismo vidjeli - pa, i ne baš.

Ako je za utjehu, Prizivanje - završni dio sage o bračnom paru Warren, samozvanim stručnjacima za paranormalno, ostaje vjerno sebi, tj. estetici i pravilima koje su autori serijala od starta nametnuli, te, ako ste fan i ako ste u tomu do sada uživali, ne trebate se plašiti da je na koncu Conjuring fulao - naprotiv. 

Ako se pak ludo nadate da se otišlo korak dalje i da nam je za kraj pružena doktorska horor disertacija, onda vam, bojim se, slijedi razočaranje.

Doktorat iz marketinga i biznisa

Gledano komercijalno, da, to je doktorat, ali iz marketinga i biznisa - uz sve spin-off filmove, do 2024. inkasirano je 2 milijarde dolara širom svijeta. Umjetnički kinematografski i to ograničavajući se samo na horor police vječne kinoteke, ne možemo reći da je doprinos ekvivalentan zaradi.

Previše se cijeli taj koncept od samoga starta u svojim osnovnim dijelovima idejno oslanjao na veće i kvalitetnije prethodnike, poput Hauntinga, Exorcista, ili Poltergeista, odnosno Amityvilleskog užasa (slučaj u koji su u zbilji Warrenovi bili umiješani), a glavnu snagu trošio u set-upovima koji bi u polu-mraku dizali tenziju do krešenda, da bi, zatim, slijedio odah i onda, naravno, preglasni demonski udar u lice publike. 

Ista ta publika ipak se, posve solidno odazvala na prvi poziv, davne 2013. pa je uslijedila već spomenuta franšizacija i cijeđenje do posljednjeg dolara koje se sa ovime danas, nadajmo se, završava.

A sve počinje obećavajuće - u flashbacku sa samog početka karijere Warrenovih, dok je Elaine bila trudna sa njihovom kćerkicom, vidimo mlađe verzije naših junaka na jednom od, čini se standardnih slučajeva, kako istražuju podrum nekakve antikvarnice.

Neposredno prije uvodne scene, ulog je dodatno podignut kratkim tekstualnim prologom koji tvrdi da su se 1985. godine Ed i Loraine susreli sa slučajem koji se ispostavio najužasnijim do sada i koji je predstavljao kraj njihove egzorcističke i demono-lovačke karijere. U podrumu antikvarnice nalazi se zrcalo sa zlokobnom dekoracijom i tri anđeoske glave pri vrhu.

Telepatska konekcija sa silom iza stakla dovodi Loraine do kolapsa i pokreće joj trudove, a dijete koje iste noći donosi na svijet biva mrtvorođeno. Međutim, uz molitvu, Warrenovi uspijevaju da svoju kćer vrate iz ambisa, ali, dvadeset dvije godine kasnije u Pennsylvaniji, zrcalo se ponovo pojavljuje u domu obitelji Smurl nastavljajući svoju vrašku rabotu.

Naravno, ovakav uvod, uz uspostavljeni osobni kut, obećava spektakularni final battle. Nečastivome je, pomislimo mi, vjerojatno nakon svih tih godina dojadilo da od bračnog para trpi poraze, pa je odlučio da u bitku pošalje svog najboljeg ratnika, ili, možda još bolje, da sam siđe i oproba se sa njima u ringu.

Dakle, slijedi nam dvosatno pumpanje tenzije do neke nezamislive egzorcističke bitke sa elitnim odredima paklenih legija koja se ima odigrati, ili, možda, nasuprot tomu, neka sporogoruća gusta horor drama na tragu prve polovice Hereditary-a. 

Na kraju, ne dobivamo ni jedno ni drugo

Očekivana drama u stvari je melodrama i prati Judynu romancu sa Tonyjem, njezinim mladićem koji cijeli film pokušava pridobiti naklonost roditelja, naročito Eda, i naviknuti se na povremene medijumske manifestacije svoje buduće nevjeste.

Istodobno, dom Smurlovih polako postaje poprište užasnih spektralnih projavljivanja koje, polako ali sigurno, ulaze u žižu javnosti i mi žudno čekamo da i naši ghostbustersi napokon shvate koja je ura i pohitaju im u spas. 

Obični, da tako kažemo životni dio filma, fokusiran na interpersonalne odnose Warrenovih sa jedne, odnosno, svakodnevica Smurlovih sa druge, usput je ispresjecan strašnim set-piecovima u klasičnome Conjuring stilu. I ovdje, umjesto da žanrovsko miješanje komplementira jedno drugom, ono radi upravo suprotno.

Drama čini da se film vuče, a horor, kada do njega dođe, biva uglavnom predvidljiv i bez neophodne gradacije. Idealno u ovakvim spojevima je da se prikaz običnog života uspostavi u prvom dijelu priče, pa da onostrano suptilno krene sa intruzijama koje sukcesivno preuzimaju i mijenjaju žanrovski polaritet.

Također, prilika da se sama mitologija tj. meta-priča obogati i zaokruži, ostaje neiskorištena. 

Prvi dio, imao je makar demonsku lutku Anabelle, uspostavljenu kao vizualni marker i svojedobni logo franšize koji je kasnije izrastao u sopstvenu granu. U Posljednjim obredima nikakav vizualno zanimljiv demon ne biva uveden, niti se bilo kakva pozadina demonske sile iza ogledala objašnjava, čime bi se jake riječi iz prologa aktualizirale.

Tko je demon, gdje je njegovo mjesto u velikome ratu, i zašto želi baš Judy, kakvu dublju simboliku imaju duhovi kojima se tom prilikom služi - moglo je da bude makar nagovješteno, dovoljno suptilno da zagolica maštu i inspiriranom umu gledatelja ostavi da tu mračnu mitologiju sam doradi.

Jer, upravo u tom nedorečenom, osjenčenom kutku ostavljenom našoj podsvijesti na doradu krije se i ključ svakog uspješnog horora.

Ali avaj - osim komercijalno - The Conjuring to nažalost nije.          

Vrijedi li uopće gledati?

No, kao sezonski hitić na početku jesenjeg pred-halloweenskog perioda prenatrpanog drugim i trećim nastavcima prolongiranih franšiza ili novim derivatima starih koncepata, on jest nešto što, ako ste baš fiksirani na tu vrstu zabave, vrijedi pogledati. 

Vera Farmiga i Patrick Wilson, dvoje, sada već veterana, sa lakoćom nose svoje likove, i dovoljno su prepoznatljivi da se sa njima na ljudskom nivou možemo povezati i pratiti ih sa tihom strepnjom do samoga kraja. Isto važi i za njihov podmladak Judy i Tonyja, u tumačenju Mie Tomlinson i Bena Hardyja.

Kemija je tu, i baklja je predana i ovi likovi dovoljno su mladi i dopadljivi da nastave tamo gdje su im starci stali, što će svakako ovisiti isključivo od procjene tvoraca da li je ovih 2 milijarde do sada bilo dovoljno, ili se publika još uvijek može musti.

Horor kao žanr, naravno, idealan je za tu vrstu eksploatacije zbog svoje arhetipske prirode i naše atavističke tendencije na koju se uvijek vratimo - da se opet okupljamo oko vatre i slušamo istu priču iznova i iznova i da nam pri tomu nikada ne dosadi.

Pa, kad se sve sabere, nije isključeno da će, iako je James Wan Last rites nazvao "krajem jedne ere", to ipak biti samo kraj "faze jedan", a nas uskoro dočeka početak "faze dva" sa spomenutim glumcima u glavnim rolama.

Kalendarska kino godina, adekvatno je tržišno podijeljena i svaki njen segment očekuje svoj kontent, a već znamo da je odavno prestalo biti važno da on bude hrabar, originalan, povijesno ili bilo kako drugačije relevantan.