TRAVANJ je 1980. godine, okupilo se društvance na proslavi rođendana mog školskog frenda. Svima nam je 13, osim prvom susjedu slavljenika, njemu je 14, zna puno više od nas. I predlaže da ode po ploče, da se zabavimo uz glazbu. "Može ABBA?" pitam naivno i zauzvrat zaradim par momenata neugodne tišine i kolutanje nekoliko pari očiju. Uskoro s gramofona trešti AC/DC, a ja doživljavam epifaniju i obraćam se na rock. Više ne slušam ABBA-u, ne spominjem ih, nemam nijednu njihovu ploču u svojoj sve većoj kolekciji, to ionako slušaju samo dobra mamina djeca.

Ponovni susret

Moralo je proći dvadeset godina i dosta mog i životnog i glazbenog sazrijevanja. Netko mi je uvalio kazetu ABBA Gold, pa sam ju pustio jednom u autu, čisto da si skratim vrijeme.

Ubrzo sam kapitulirao i sebi promrmljao u bradu: "Ovo je odlično." 

Znate što me prvo kupilo? Osim, naravno, prekrasnih glasova Agnethe i Anni-Frid.

Ono što se na engleskom zove hook, kukica (a ja to zovem ljepilo). To je ono nešto na što se zakačite, nalijepite, obično pripjev ili uvod ili koji već drugi dio pjesme. Onda se taj prostor između kukica popuni nekom kiticom ili čime već drugim i dobijete hit.

A pjesme ovog miješanog švedskog kvarteta imaju te "kukice" doslovce u svakoj sekundi, tu nema praznog hoda. Poslušajte kako vas ova stvar primi još od prvih taktova, nastavi se kad Agnetha počne emotivno pjevati o izgubljenoj ljubavi. Kad se potom uključi i cijeli bend, a pripjev dobije i svoj jednako zarazni dodatak, vaše se uši naćule dok se ne odsvira posljednji ton. A Benny Anderson obavezno doda i neku kratku klavirsku kadencu za sve nas koji želimo čuti i nešto kompliciranije.

Više me nije stid reći da mi se razvuče ona vrsta osmijeha koji mi može donijeti samo dobra glazba.

Savršena pop pjesma

I takvih pjesama su oni skladali toliko da je malo onih koji se mogu s njima mjeriti. Pošlo im je za rukom i to da naprave možda i najbolju pop pjesmu – ili, barem, najbolju disco-pop pjesmu - svih vremena.

Samo poslušajte taj jedinstveni početak - nakon uvoda odmah slijedi drugi dio pripjeva (i to onaj intenzivniji), stvarno se ne mogu sjetiti nijedne druge pop skladbe s tako začudnim rasporedom dijelova. Neobičnosti pridonosi i to što dio između kitice i pripjeva ima tek dva takta. A tu je i sjajna pijanistička mini-kadenca, inspirirana klasičnim klavirskim koncertima (poput Griega), koja sjajno upada između melodijskih fraza. Zaboravite svu ovu analizu, pjesma vas jednostavno digne na noge od prvih taktova.

Po američkim diskotekama vrte se tada Bee Gees, Hot Chocolate i KC and the Sunshine Band, ali najbolju disco stvar prave Šveđani. Obratite malo pozornost i na basista, čovjek se zvao Rutger Gunnarsson (umro 2015.), među poznavateljima ovog instrumenta odavno je stekao status legende. Uživo su još brži, a Rutger još luđi (i sjajno se igra kromatskom ljestvicom), zvuče perfektno. ABBA je vrhunski koncertni bend, nađite negdje i Summer Night City s istog nastupa, čisto da shvatite zašto su ih primili u Rock and Roll Hall of Fame.

Skladateljski genij

Kad doživite prvi susret s ABBA-om, koji je moja generacija imala na Euroviziji 1974., prvo vam upadnu u oči dvije krasne i sjajne pjevačice. I treba itekako na njih obratiti pozornost, jednostavno je čarobno kako se Ani-Frid sa svojim mezzosopranom širokog raspona prekrasno slaže sa sopranom Agnethe Fältskog. Ipak, temelj kvalitete tog pop benda jest prije svega skladateljski dvojac Benny i Björn.

Göran Bror Benny Andersson je započeo karijeru u Hep Starsu, bendu koji je zbog svoje popularnosti ubrzo stekao laskavu titulu švedskih Beatlesa. Radili su uglavnom obrade klasičnih rock'n'roll hitova, što su kritizirali konkurentski sastavi koji su sami skladali pjesme. 

I Benny je odlučio da se i on okuša u autorskom radu. "Mislio sam da ću, ako napišem jednu pjesmu, moći napisati i dvije, a onda i tri. I odlučio sam početi", prisjetio se Benny desetljećima kasnije.

Početak nije baš bio senzacionalan - pjesma No Response iz 1966. pomalo sliči na Byrdse i danas je slušamo prije svega kao raritet. Benny nije bio Mozart koji je odmah znao skladati - taj samouki pijanist (kojega je njegov djed podučavao harmonici) morao je postupno učiti kako se stvaraju pjesme. A za konačnu čaroliju trebao mu je Björn - i njih dvojica postali su jedan od najkvalitetnijih skladateljskih tandema u povijesti pop glazbe. Nisu štancali pjesme svakih pola sata, nego su ih mukotrpno dorađivali dok ne bi došli do željenog oblika. 

"Kao kod Schumanna"

Komentirajući rock glazbu 1967. godine, veliki Leonard Bernstein zamijetio je za jednu stvar Beatlesa da zvuči kao da ju je skladao Schumann. 

Ne znam je li maestro Bernstein ikada slušao ABBA-u, ali vjerujem da bi isti taj dojam dobio i o nekim njihovim pjesmama. Premda ni Benny ni Björn (kao ni Beatlesi) nisu imali klasično obrazovanje, slušali su dobru glazbu i shvaćali kako se ona kreira. Pjesme poput My Love, My Life, zatim Lay All Your Love On Me - ili, manje poznata, Slipping Through My Fingers - koriste popriličan dio arsenala autora ozbiljne glazbe.

Ne čudi to za epohu u kojoj su mnogi bendovi prilično otvoreno koketirali s klasikom, bilo je to i vrijeme sympho rocka i velikana poput Emerson, Lake i Palmera. No, dok su sympho rockeri tonuli u sve kompleksniju i neslušljiviju glazbu, Benny Anderson i Björn Ulvaeus pravili su djela u kojima su mogli uživati i ljudi prosječnog sluha i oni profinjenijeg ukusa. Grohotom sam se smijao kad sam ne tako davno čitao nekog rock kritičara kako se čudi da su ELP naprosto nestali s vidika, dok se ABBA i dan danas sluša. Njemu to stvarno nije jasno?

A nekako najbliže Schumannu ABBA dolazi sa svojim posljednjim singlom prije raspada 1982. godine, kad su promijenili i zvuk, uhvativši duh tadašnjeg novog romantizma (poput Ultravoxa). 

A intermezzo na 2:28 (kao i završni dio pjesme) spada u najljepše taktove pop glazbe.

Sad se samo sramim što sam ih se nekoć sramio.