DA PROSJEČNOM filmofilu postavite pitanje vezano za trenutačnu kvalitetu holivudske ponude, vjerojatno bi prokomentirali nešto u stilu da je kvaliteta drastično pala, da se Hollywood koncentrira isključivo na franšize, remakeove i rebootove i da su studiji odlukama istjerali kvalitetu iz kino dvorana i preselili je na striming servise.

U nešto manje optimističnoj verziji, reći će vam da se kvaliteta generalno preselila iz Hollywooda i da je američka filmska industrija zauvijek okrenula leđa kvaliteti i prigrlila zaradu.

Sve ovo vjerojatno se govori od ranih osamdesetih, otkako je koncept "blockbustera" kvalitetno pustio korijenje i postao temelj za pametno poslovanje bilo kojeg studija. Na kraju dana, filmska industrija nije u "poslu stvaranja kvalitetnih/dubokih/umjetničkih filmova" već su jednostavno u poslu.

Ako su kvalitetni umjetnički filmovi ono što donosi novac, budite sigurni da će im se industrija istog trena okrenuti i podržati svakog filmaša koji će za 30 milijuna dolara snimiti izvrsno napisanu kostimiranu dramu koja će na blagajnama zaraditi dvije milijarde dolara, a ne da riskiraju s budžetima od 300 milijuna dolara koji moraju zaraditi 600 da bi bili na nuli.

To je ona gruba istina koju mnogi uporno negiraju, a isto više manje vrijedi za sve industrije koje se bave prodajom zabavnog sadržaja.

Međutim, isplati se postaviti pitanje je li uistinu toliko loše kao što neki tvrde da jest i je li originalnost zauvijek napustila Hollywood? Upravo to pitanje nedavno je postavio Ben Fritz za Wall Street Journal.

Pokušavaju, ali ne ide im

Triler Drop Christophera Landona u prvom je vikendu prikazivanja zaradio tek 7.5 milijuna dolara, što je na prvi pogled gotovo zanemarivo, usporedimo li ga s velikim hitovima, ali više nego pristojno za film s budžetom od 11 milijuna dolara koji je već opravdan jer svjetska zarada prelazi 20 milijuna. 

Sinners Ryana Cooglera susreo se pak s drugim problemom jer film s budžetom od stotinjak milijuna imao je otvaranje od 60 milijuna koje su mediji iz nekog razloga pokušali prikazati kao loše što je izazvalo mnoge da se zapitaju radi li se o nečijem planu da umanje uspjeh afroameričke kinematografije s ciljem da očiti uspjeh prikažu kao da je publika nezainteresirana za crnačke priče.

No, ne treba pretjerivati s teorijama zavjere jer bilo koji film s budžetom od 100 milijuna dolara pokazuje da netko na vrhu itekako vjeruje da Coogler može opravdati uloženo iako se radi o originalnom filmu koji niti je remake niti dio veće franšize. 

Štoviše, nakon godina pritužbi prosječnih gledatelja i insajdera iz Hollywooda na naizgled neprekidnu bujicu nastavaka, spin-offova i adaptacija stripova i igračaka, filmska industrija uložila je više nade u originalne ideje. I to je više nego očito svima koji čak i marginalno prate kretanja unutar industrije.

Nažalost, bila je to serija financijskih razočarenja jer gotovo svaki film koji je u protekloj godini objavio veliki studio, a temelji se na originalnom scenariju ili malo poznatoj knjizi, bio je ogroman fail. Mickey 17, The Alto Knights, Novocaine, Fly Me to the Moon, Red One ili Horizon: An American Saga Chapter 1 i Megalopolis.

Iza svakog od ovih filmova stoji velika korporacija koja je povjerenje pokazala na najbolji mogući način - milijunima dolara, a u posljednja dva slučaja radi se o dijelom nezavisno financiranim filmovima koje su iz svog džepa iskeširali Kevin Costner i Francis Ford Coppola.

Coppola je u tom kontekstu posebno zanimljiv jer je izdanak generacije stasale nakon propasti starog studijskog sustava, a njegovu društvu bili su Martin Scorsese, Steven Spielberg i George Lucas koji su imali veću kreativnu slobodu. Iako su se počeli pojavljivati i veliki hitovi (poput Ralja i Ratova zvijezda), studiji su i dalje značajno ulagali u raznolik spektar filmova s različitim temama i budžetima.

Bili su spremniji riskirati s originalnim idejama i manje komercijalnim žanrovima. Redatelji su imali značajniji kreativni utjecaj, što je dovodilo do umjetnički ambicioznijih projekata, a koncept masivnih franšiza tek se počinjao razvijati, pa je pritisak za stvaranjem sigurnih hitova bio manji.

Sve se to drastično promijenilo tijekom devedesetih i ranih dvijetisućitih.

Originali i rizik

Jason Blum, koji je producirao Drop i izgradio svoju tvrtku Blumhouse uglavnom na originalnim horor franšizama, rekao je da je preferencija publike prema poznatim naslovima otežala prikazivanje originalnih filmova u kinima, "iako se tamo još uvijek nalazi dio najuzbudljivijih i najrizičnijih priča".

Pandemija je još uvijek top tema i industrija će je koristiti kao opravdanje čak i kad za tim nema potrebe, ali isto tako, prihodi na kino blagajnama u prva tri mjeseca ove godine u SAD-u i Kanadi bili su najniži, isključujući pandemiju, od 1996. godine.

WSJ piše kako su na industrijskoj konvenciji CinemaCon početkom travnja, vlasnici kina rekli da pozdravljaju više originalnih filmova, ali samo ako su podržani snažnim marketinškim kampanjama jer u eri promocije na društvenim mrežama, vrlo je teško isplivati na površinu i dokopati se pažnje korisnika čija je pozornost rastrgana s tisuću strana. U kino distribuciju često kreću filmovi o kojima ljudi nemaju pojma.

U isto vrijeme, era streaminga donosi grubu realnost jer mnogi potrošači nemaju problema s tim da čekaju da se originalni film pojavi online, ponekad samo nekoliko tjedana nakon kino premijere.

Jedini filmovi koji uspijevaju u trenutačnom okruženju su filmovi koji već imaju publiku, poput A Minecraft Movie, koji je objavljen početkom travnja i već se ozbiljno približava zaradi od milijardu dolara. A ovih dana, čak i franšize mogu biti daleko od igranja na sigurno.

Dugogodišnji serijali poput Marvelovih i DC-jevih superheroja te igrane obrade Disneyjevih animiranih klasika pokazuju svoje godine i dokazuju se nepouzdanima na kino blagajnama. Snjeguljica je najbolji primjer jer s uloženih 300 milijuna dolara i zaradom koja od ožujka još uvijek nije prešla ni 200, lako je doći do zaključka da je sve lutrija.

Studiji kažu da nemaju puno izbora nego snimati više originalnih filmova za koje se nadaju da će preokrenuti izglede. Naravno, nitko ne očekuje da ćemo se vratiti u vremena kada su srednjobudžetni filmovi poput Kišnog čovjeka s Tomom Cruiseom i Dustinom Hoffmanom bili hitovi godine, ali čini se da je originalni film manji financijski rizik u post-Marvel/DC eri.

Dio povećanja broja originalnih filmskih izdanja može se pripisati Amazonu i Appleu, koji imaju stotine milijuna dolara pa spremno ulažu u hvaljene serije koje se jedva gledaju i grade filmske tvrtke s malo dobro uspostavljenih franšiza. Jedan od najvećih rizika ove godine je Appleov F1 s Bradom Pittom u glavnoj ulozi.

Amazon je na CinemaConu izlagačima najavio 11 nadolazećih filmova, od kojih je šest bilo originalnih. Među tradicionalnim studijima, Warner Bros. preuzima najviše rizika s originalima, s visokobudžetnim filmovima redatelja Paula Thomasa Andersona i Maggie Gyllenhaal.

Sljedeći mjesec čak i Marvel riskira s Thunderbolts, o super timu potpuno novom svima osim najodanijim čitateljima stripova.

Tko je kriv?

Kao što je to slučaj s bilo čim, narativ koji se masovno promovira vrlo često treba staviti pod povećalo jer vrlo brzo postaje jasno da ne drži vodu ili barem nije tako kako se na prvi pogled čini.

Warner Bros. vjerojatno bi dali sve da SF Mickey 17 ponovi uspjeh Parazita ili da nadolazeći One Battle Afer Another Paula Thomasa Andersona u prvih mjesec dana opravda budžet od 140 milijuna dolara i postane hit godine. No, ljudi masovno gledaju Minecraft i CGI nastavak Lion Kinga. Jesu li to tradicionalno dobri filmovi? Ne, ali to je ono što publika želi.

U isto vrijeme, priča da u kina ne dolaze dobri filmovi je apsolutna neistina. Svake godine pronaći ćete na desetke izuzetnih filmova koji su financijski podbacili i prošli ispod radara, ne zato što Hollywood ne snima dobre filmove niti zato što ih ne promovira nego zato što ih gledatelji odbijaju pogledati u kinima.

I ovo nije nova pojava. Ljudi obožavaju i traže više zdrave hrane u fast food restoranima, više kvalitetne glazbe i više kvalitetnih članaka na portalima, ali u isto vrijeme masovno konzumiraju smeće u svima navedenim kategorijama.

Znači li to da filmska industrija ne snosi krivicu? Apsolutno ne

Ovo što se događa je velikim dijelom višegodišnje i apsolutno podilaženje publici koja ne zna da nešto voli sve dok im to ne date. U jednom trenutku to je bio Iron Man koji je eksplodirao na sceni kao nešto novo, svježe i zanimljivo. I to je uistinu bio jer Jon Favreau uprizorio je stripovskog junaka bolje nego bilo tko prije njega i to je odjeknulo kod publike diljem svijeta.

Nažalost, kako to i inače biva, Hollywood nije izvukao lekciju "dajmo im nešto novo, svježe i zanimljivo" već "dajmo im 30 nastavaka Iron Mana". A to je ono što svi Marvelovi filmovi na kraju dana jesu - više ili manje uspješno ponavljanje recepta Iron Mana.

Ako od 2008. gledate identičan film u jednom trenutku čak i najnezahtjevniji gledatelji shvatit će da to više nema smisla, a kad sva očekivanja stavite na jedan recept, kriza sadržaja postane holivudska kriza.

Problem je velikim dijelom i u vrlo kratkom kino prikazivanju naslova u kinima. Killers of the Flower Moon jedan je od najboljih filmova u karijeri Martina Scorsesea, a u kinima je zaradio tek 160 od 215 milijuna dolara. Bi li taj iznos zaradio da se dulje prikazivao u kinima? Vrlo vjerojatno, unatoč trajanju od 206 minuta koji znatno ograničava broj dnevnih prikazivanja.

Nekim filmovima treba više vremena, ali poslovno gledano, potpuno je razumljivo da film koji skuplja 50 gledatelja po projekciji i traje 206 minuta oduzima prostor koji bi u istoj dvorani mogla imati dva filma od 103 minute koja u istom vremenu skupe 600 gledatelja. 

Osim toga, Apple ga je brzo prebacio na svoj servis što će velikim dijelom ubiti kino distribuciju, a odbili su čak i da ga Criterion uvrsti u svoju kolekciju. Iako u Appleu tvrde da je opravdao uloženo, neki smatraju da je to bio gubitak od 200 milijuna dolara za korporaciju.

Ipak, unatoč svim ovim situacijama, stvari se lagano mijenjaju. Puno sporije nego bi neki htjeli, ali ipak nije ni približno grozno kao što neki tvrde da jest. Hollywood je oduvijek bio i ostat će biznis koji se mijenja i razvija.

Ponekad uzalud uloži 300 milijuna u jedan gigantski flop, a ponekad nauči da je tih 300 milijuna možda bolje uložiti u 10 manjih, ali kvalitetnih filmova koji ne samo da će vratiti uloženi već i donijeti zaradu.