"DOĐE s juga, uvlači se svugdi i buja dok ne probije", počet ćemo ovaj tekst na isti način kao i film Južina, citatom cara Dioklecijana koji se očito nauživao juga pa prilično dobro opisuje meteorološku pojavu koja u Dalmaciji nerijetko prerasta u stanje svijesti.

Kako tada, tako i danas, južina je istovremeno kontekst, ali i sukus filma Južina, portret stanovnika jedne splitske četverokatnice, čije se životne priče međusobno ukrštaju isprva tek zajedničkim stubištem, a s vremenom i mnogo čvršćim sponama. 

Šarmantno i osebujno

Film snimljen s minimalnim budžetom i od strane posve nepoznatog režisera Ante Marina, stjecajem je okolnosti (čitaj kritičnim nedostatkom premijernih hrvatskih filmova u glavnom programu) dobio priliku da otvori ovogodišnji Pula Film Festival i to je sasvim dobro ispalo.

Riječ je o šarmantnoj i osebujnoj mozaičnoj priči koju pokreće profesor povijesti Toma (Donat Zeko) kojega je škola suspendirala jer je u razredu rekao da je “kršćanstvo počelo kao židovska sekta” (?!) pa je sada primoran provoditi dane kod oca Miće (Stojan Matavulj), osebujnog obožavatelja nogometa, Alvara Recobe i TV prodaje. 

Mićo će Tomu, a i gledatelje, vrlo sustavno upoznati sa stanarima zgrade, sve po redu i po katovima, naći će se tu mladih obitelji, jedna od njih turbokatolička, druga tek naizgled obična, zatim starija gospođa Anka (Snježana Sinovčić-Šiškov) s kojom Mićo dijeli blender kupljen na TV prodaji, mlađa djevojka (Ana Franić) o kojoj Mićo ništa ne zna, ali ćemo mi uskoro svašta saznati, a šlag na torti su braća Ronaldo i Adriano (Zdravko Vukelić i Stipe Jelaska) s četvrtog kata.

Kad puše južina to nije vrijeme za neke veće pothvate pa tako ni ovu Južinu ne odlikuje jaka priča, već zanimljvi likovi i njihove bizarne interferencije.

Isprva njih nema mnogo, no kako se one množe i kompliciraju tako imamo dojam da će cijela ta neobična struktura, kako same zgrade tako i filma, ako ne eksplodirati, a onda makar implodirati. A kroz tu imploziju ogolit će se i likovi. Lišeni malograđanskih maski iza kojih se skrivaju, dobit će priliku pokazati sve najbolje i sve najgore od sebe.

Humor koji graniči s komedijom apsurda

Disfunkcionalni odnosi ovdje se umnožavaju i okomito i vodoravno, i unutar obitelji i izvan nje, a rezultat ne može biti drugačiji nego disfunkcionalno društvo čije nemale pukotine u filmu koji se pokušava prikazati nepretencioznim, ipak lako naziremo.

S ovakvom mozaičnom strukturom nije lako izaći na kraj, a među onima kojima je to uspjelo padaju mi na pamet Robert Altman i Paul Thomas Anderson u globalnim, te Munje i Ta divna splitska noć u lokalnim okvirima. Iako Marinov film nije baš u toj kategoriji, mora se priznati da narativne minijature u prvoj polovici filma odlično funkcioniraju i popunjavaju puzzle, da bi u finalu ipak ponešto izgubio na dinamici i pripovjednoj jasnoći.

No, mnogo je važnije ono autentično što film donosi, a to je humor koji graniči s komedijom apsurda, no naslanja se na originalne likove, od kojih neki graniče s oriđinalima (poput Miće ili Fantoma koji želi postati reper), dok su drugi ipak realističnije impostirani. 

Marin, koji je ujedno i scenarist, piše izvrsne dijaloge, posve izvan dominantnog hrvatskog humornog diskursa, često na rubu groteske ili apsurda, a ipak unutar prepoznatljivog splitskog đira. A ovaj potonji dodatno pojačava Toma Bebić i njegov šlager Ča smo na ovon svitu koji funkcionira kao komentatorski lajtmotiv i dodaje na atmosferičnosti filma, dok se istovremeno nekako dobro slaže s novijim repovima turbopopularnog Grše, koji se ujedno pojavljuje i u cameo roli.

“Di si uzeja pištolj? U Prerade?”, pita na početku filma jedan wannabe štemer drugoga i tako nas uvodi u taj splitski humor u kojemu se skladno miješaju splitski apsurdizam i diletantizam, s kojima je vjerujem teško živjeti, ali ih je beskrajno zabavno gledati na platnu. Originalno, duhovito i neuštogljeno, ma ni s od susramlja s kojim često gledamo hrvatske komediografske pokušaje.

Skoro sve štima

Kao redatelj, Marin uspješno povezuje brojne narativne niti i gradi neku vlastitu filmsku četverokatnicu: kako izmjenjuje priče s različitih katova, tako paralelno žonglira i sa žanrovima, od drame i komedije pa sve do krimića i akcijskog filma s Ronaldom i Adrianom u glavnim rolama. Film piči lijevo-desno i naprijed-natrag bez većih gubitaka, a sve to zapravo kao da je smiksano u onom Ankinom i Mićinom blenderu koji su tako povoljno uboli na TV prodaji. Skoro sve štima, a i kad ne štima, ne smeta.

Isto vrijedi i za glumce koji su imali sreće kako s Marinom scenaristom tako i Marinom režiserom. Najviše do izražaja dolazi Stojan Matavulj, no i ostali pronalaze način da svoje likove, neovisno o minutaži na ekranu, učine zanimljivima i pamtljivima. Odlična je i Snježana Sinovčić-Šiškov, Donat Zeko, Paško Vukasović i Mijo Jurišić, kao i mnogi drugi manje poznati ili posve nepoznati glumci koje ćemo sigurno još gledati.

Za razliku od Dioklecijana i njegovog opisa juga, protagonisti Južine mnogo su direktniji i vrlo će precizno te bez dlake na jeziku opisati stanje stvari: "Jebote ovo vrime i ovi vitar jebeni”. A takav je, ne samo jeben, već i bez dlake na jeziku, i sam film. 

Ne znamo što je stari Dioklecijan mislio o buri i bonaci, no s obzirom na najave u dogledno vrijeme ćemo saznati na koji će način Marin nastaviti s ovom intrigantnom meterološko-društvenom trilogijom dosad neviđenom u hrvatskom filmu. Nadamo se najboljem.

Ocjena: 7/10