SVE SE ČINILO kao zicer: ispred kamere odlična britanska glumica Suranne Jones, koje se sjećamo iz serije Vigil, i omiljena nam Francuskinja Julie Delpy (trilogija Prije), a iza kamere showrunner Matt Charman, kojemu je najuvjerljivija recka u karijeri scenaristički posao na Spielbergovom Mostu špijuna.

Tek naknadno sam ga povezao i sa serijom Treason, tipičnim Netflixovim generičkim političkim trilerom bez okusa i mirisa, što se na žalost pokazalo kao najtočnija referenca za njegovu novu seriju Talac (Hostage) koja je u svega par dana preskočila Wednesday i postala najgledanijom serijom na hrvatskom Netflixu.

O čemu se radi?

Riječ je o petodijelnoj seriji u čijem je središtu britanska premijerka Abigail Dalton (Jones) koja se pak nalazi usred velike zdravstvene krize, nestašice lijekova za rak, a jedini način za njezino brzo rješavanje jest da lijekove dobiju od Francuza. Stoga na bilateralan sastanak u London dolazi francuska predsjednica Vivienne Toussaint (Delpy), hladna i pragmatična oportunistica te tvrda i beskrupulozna pregovaračica. 

Pregovori su, naravno, teški, no postat će i teži kad stigne vijest kako je premijerkin suprug Alex, pripadnik ekipe liječnika bez granica, otet u Francuskoj Gvajani te zadržan kao talac. Zahtjev otmičara je jednostavan, neka premijerka Dalton podnese ostavku, ali znate kako to ide sa svjetskim liderima i njihovim principijelnim stavom da ne pregovaraju s teroristima i otmičarima!

Dalton pomoć traži od predsjednice Toussaint, no usprkos empatiji koja se kod nje ovaj put ipak javlja, uskratit će joj pomoć francuskih specijalaca jer je i sama ucijenjena, i to potencijalno eksplozivnim seksualnim skandalom tik uoči novih predsjedničkih izbora.

Ne brinite, ne spojlam, uostalom nismo još stigli ni do kraja prve epizode a već smo suočeni s problematikom dovoljnom da pokrene barem tri serije: zdravstvenom krizom, otmicom i seksualnom aferom. Ne pomaže tu ni ona čuvena Hitchcockova suspenzija nevjerice, upitnik se, kao u stripu, pojavljuje nad glavom gledatelja svakih nekoliko minuta. 

Kakva je to nestašica lijekova koja se može riješiti samo uz pomoć Francuza? Kakva je to suluda pregovaračka ideja francuske predsjednice kad traži postavljanje francuske vojske na britanski teritorij kako bi čuvala engleske granice, odnosno Francusku od migranata iz Engleske? Uostalom, kakvi su to migranti koji iz Engleske bježe u Francusku? Ne ide li migrantska ruta zapravo u suprotnom smjeru? 

I kao da sve to nije dovoljan teret na premijerkinim leđima, baš kao u Balaševićevoj pjesmi, “Bog je katkad pravi šeret, na strmini doda teret”, dogodi se i otmica njezina supruga koja, isprva se čini, nije povezana s prethodnim događajima, no ipak vodi prema teoriji zavjere koja uvijek kreće s viših razina. 

Srećom, na licu mjesta je jedan britanski tajni agent koji pokušava diskretno pratiti otmičare na način na koji ih niti jedan gledatelj Netflixa ne bi pratio, tako da po praznim cestama Gvajane vozi odmah iza SUV-ova otmičara. Ne brinite, nećemo vam otkriti hoće li ga otmičari zamijetiti u retrovizoru.

A onda još i ta seksualna afera… 

Lijen scenarij

Osim što premisa serije počiva na nizu navedenih, slabo utemeljenih koincidencija, niti razvoj priče nije ništa konzistentniji, ni uvjerljiviji. U ovom zlatnom dobu televizije rijetko se u prestižnim produkcijama,  a osobito ne u britanskima, susrećemo s ovako lijenim, trećerazrednim scenarijem koji se baš nimalo ne trudi objasniti i opravdati događaje, već zapravo potpuno arbitrarno te politički i psihološki nemotivirano vodi priču ne obazirući se na logiku i zdravi razum. 

Ako likovi nisu psihološki utemeljeni, onda je njihovo ponašanje posve nepredvidljivo, često i nelogično, kao što je to slučaj s epifanijom koja se u jednom trenutku dogodi predsjednici Toussaint pa ona iz temelja mijenja svoje stavove i ponašanje. 

S takvim papirnatim likovima lišenima i najosnovnije karakterizacije scenarist može doslovno raditi što želi, jer štogod oni kažu ili učine jednako je (ne)uvjerljivo, no kolateralna žrtva takve scenarističke loše prakse upravo je serija o kojoj je riječ. A to se najbolje ogleda u obratima koji nisu dramaturški pripremljeni, već računaju na gledateljsku benevolenciju. 

Još je gora situacija sa sporednim likovima koji, doduše, imaju glumca koji ih glumi, u većini slučajeva imaju i ime i funkciju, no rijetki imaju više od toga.

Čak je i oteti premijerkin muž, osim što znamo da je liječnik, lišen ozbiljnije karakterizacije, a tek donekle iz bezličnosti iskače premijerkin savjetnik Kofi (odličan Lucian Msamati), dok je većina ostalih likova, među kojima i neki ne baš nevažni, zaista na razini nezavršene skice. Možda je najgore prošao lik cmizdrave premijerkine kćeri Sylvie koja bi trebala nositi emotivni layer priče, no umjesto toga samo iritira gledatelje i usporava zbivanja.

E sad, koliko je tako osmišljenu seriju moguće ozbiljno shvatiti u političkom kontekstu stalne krize u kojoj se navikavamo živjeti, jačanja populizama i, povezano s tim, krajnje desnih političkih opcija te rastuće militarizacije društva, zapravo je retoričko pitanje. Ovako diletantski zamišljene teorije zavjere teško da će pomoći u suočavanju sa stvarnim problemima s kojima se europske demokracije na ipak mrvu ozbiljniji način pokušavaju nositi.

BBC, najbolja europska javna televizija, u svom temeljnom dokumentu, Kraljevskoj povelji, kao prva tri cilja emitiranja proklamira informiranje, edukaciju i zabavu – iako podrijetlom britanski, teško da bi Talac zadovoljio ijedan od njih.

To objašnjava zašto je nastao u okrilju Netflixa koji ima naviku da svaki projekt iza kojega ne stoji jaki i tvrdoglavi autor, pretvori u jeftinu konfekciju pa ni ovaj put nije propustio priliku da isporuči malo mlake vode.

Kritičarima se sviđa više nego gledateljima

Usprkos navedenome, red je priznati da se Talac gleda lako, dinamičan je i napet od početka do kraja, te ga se zahvaljujući razumnom trajanju epizoda od 40 do 45 minuta praktički može odgledati odjednom.

Glumački u velikoj mjeri počiva na međuigri Jones i Delpy koja je donekle zanimljiva, no stječe se dojam da su glumice imali mnogo veći potencijal, odnosno da je taj englesko-francuski duel mogao biti i uzbudljiviji, samo da im je showrunner/scenarist (opet on!) ponudio malo više sočnih dijaloga. 

Zanimljivo je primijetiti da serija bolje ocjene dobiva od kritičara nego od gledatelja (i na IMDb-u i na Rotten Tomatoes) pa pretpostavljam da je stvar u tome što kritičari jednostavno više vole intelektualističke političke trilere od šire publike.

Kad je u pitanju sklonost prema političkim trilerima priznajem da ni ja nisam iznimka, no ovdje je riječ o zaista razočaravajućoj seriji koja nas je podsjetila na vazda čangrizavog Woodyja Allena koji je s karakterističnim prezirom prema televiziji svojedobno rekao kako “na Beverly Hillsu uopće ne bacaju smeće, već od njega rade televizijske serije”. Čini se da je ovaj običaj odnedavno prešao i preko Atlantika.

Ocjena: 6/10