TO JE ONAJ film u kojem je Alec Baldwin ustrijelio snimateljicu - tako će Rust opisati svaki bolji poznavatelj filma. Oni slabije upućeni tek će se čuditi zašto je ovaj film uopće dospio u kina. Odgovor je: samo zato.

Rust je niskobudžetni indie vestern koji je, prema riječima glavnog glumca, koautora priče i koproducenta Aleca Baldwina, nastao dijelom inspiriran Nepomirljivima Clinta Eastwooda. Uzor ne može biti bolji, no ne jamči dobar film. Upravo suprotno, Nepomirljivi svima koji se nakon njih pokušavaju baviti vesternom, stvaraju više problema nego što ih rješavaju.

Naime, suvremenim, revizionističkim vesternima (ili anti-vesternima), nakon Nepomirljivih i HBO-ove serije Deadwood, jako teško polazi za rukom osvježiti i inovirati ovaj najameričkiji filmski žanr te ponuditi neki originalan pristup. 

O čemu se tu uopće radi?

To ne znači da u tim okvirima nije moguće ispričati zanimljivu priču i snimiti dobar vestern, no Rust nije baš najbolji primjer za to. U njemu Alec Baldwin igra ostarjelog odmetnika iz naslova, Harlanda Rusta, koji se pojavljuje niotkud kako bi iz zatvora izbavio dječaka, za kojega ćemo kasnije saznati da mu je unuk.

Lucas ima nekih 14-15 godina i brine se za otprilike upola mlađeg brata, oni su siročići kojima su roditelji umrli, te žive sami, a ubojstvo za koje je Lucas osuđen na smrt dogodilo se slučajno, puka nesreća. 

Teško je izbjeći paralelu s već spomenutom katastrofom koja se dogodila na snimanju filma, no dok je Baldwinu sudac povjerovao kako je riječ o nehatu i slučaju (doduše osuđeni su asistent redatelja i oružarica), dječaka usprkos okolnostima i mladoj dobi čekaju vješala.

Lucas i njegov djed na konjima iz Wyominga putuju prema Meksiku, no budući da je za njima raspisana tjeralica i novčana nagrada, mnogo je zainteresiranih da ih privedu pravdi: osim šerifa Wooda (Josh Hopkins), tu je vjerski fanatičan, no beskrupulozan lovac na glave Preacher Lang (Travis Fimmel) i mnogi drugi.

I svi se pokazuju iznimno vješti u slijeđenju tragova. Dok Wood koristi suvremene metode, uključujući i forenziku, Lang je dobar u čitanju tragova. Zamislite to, Lucas i Rust prolaze na konjima kroz tri države, gotovo tisuću kilometara, a Lang ih uspijeva slijediti prateći tragove kopita.

Krupne mane

No dobro, Rust nije film na kojemu bismo trebali prakticirati cjepidlačenje, mnogo bi vremena na to izgubili, a njegove su mane ionako mnogo krupnije. Počinju sa scenarijem, nastavljaju se režijom i završavaju glumom, prvenstveno samog Baldwina. 

Već nakon prvih scena u kojima se Lucas i Rust sukobljavaju znamo što slijedi, nekoliko stotina kilometara i skoro 140 minuta tijekom kojih će se, nakon početnog neprijateljstva, njih dvojica zbližiti te stvoriti snažnu povezanost. Gledali smo mnogo filmova sličnog obrasca, a očito su ih gledali i Alec Baldwin i Joel Souza. 

Uvjereni da i oni mogu biti kao Clint Eastwood snimili su film koji manje podsjeća na Nepomirljive, a više na Honkytonk Man ili Savršeni svijet, dakle suptilne priče o vezama generacijski razdvojenih, no emotivno bliskih likova. Očekivano, zadatak se pokazao prezahtjevnim.

Razvoju odnosa između Lucasa i Rusta poklonjeno je mnogo vremena u ionako predugom filmu, no bez upečatljivijeg rezultata. Ne samo što ne donosi ništa što već mnogo puta nismo vidjeli, već njihov odnos ne proizvodi ni emocionalnost i elegičnost kakvu imaju dva spomenuta Eastwoodova filma. 

Uz to, scenarij ima viška likova i njihovih sporednih priča koje bi svaki rutinirani scenarist izbacio i sveo film na normalno trajanje umjesto da se razvlači u usporenom tempu, a redatelj ga ni za trenutak ne uspije ubaciti makar u treću, a kamoli neku višu brzinu. 

Nedostatak Souzinih režijskih kompetencija dolazi do izražaja u scenama pucnjave koje su toliko konfuzno realizirane da često nije jasno tko na koga puca, tko je koga pogodio i zašto. Nespretna režija akcijskih scena rezultira potpuno arbitrarnim ishodima, tko je pogođen a tko nije ne proizlazi iz logike događaja unutar scene, već iz puke diktature dramaturgije. 

Inače, ispostavit će se kako opaki odmetnik Harland Rust baš i nije tako dobar revolveraš kako smo mislili; za razliku od Baldwina koji je jednim metkom usmrtio nesretnu snimateljicu Halynu Hutchins i ranio redatelja, na filmu s punim spremnikom revolvera ne uspijeva postići ni približno sličan učinak. 

Puno baba...

Iz nekog je razloga Baldwin u Souzi, već prilikom njegovog prethodnog filma Vic Crown, vidio režisera koji bi mu mogao pomoći oživjeti karijeru. Kako vidimo, to je u nekoj mjeri i uspio, no Baldwin glumac baš i nije mnogo pomogao njegovu filmu. Nije on nikad bio posebno dobar glumac, no uz atraktivnu vanjštinu i dozu arogancije bio je manje-više funkcionalan.

Takav je i ovdje, no za emociju je ipak potrebno nešto više, nešto što on ili nema ili nije u stanju pronaći. A sigurno mu nisu pomogli ni krajnje sterilni, školski napisani dijalozi.

Riječ je o slabom, scenaristički klišejiziranom, a režijski nezgrapnom filmu koji je, međutim, možda čak i dobro ispao u odnosu na brojne produkcijske probleme unutar kojih je nastao. To je vjerojatno jedini film u povijesti koji ima dulji popis producenata nego glumaca, a svi znaju poantu o više babica.

I tako, rezultat je nevažan i lako zaboravljivi vestern kojemu tek povremeno dozu atraktivnosti daje upravo fotografija pokojne Huchinsove ili njezine nasljednice Biance Cline, dok će u povijesti filma zauvijek ostati notoran tek kao onaj film u kojemu je Baldwin ustrijelio snimateljicu. Stvarno užasna sudbina. U prvom redu snimateljice, a tek onda i samog filma.

Ocjena: 5/10