NE VOLIM ponedjeljak jer budi nadu da ću tog tjedna živjeti normalno – uvodne su riječi novog filma redatelja Ivana Salaj koji je proglašen kontroverznim prije nego što se i pojavio u kinima. Razlog tome je autor gornje rečenice, ujedno glavni lik filma, bivši ratnik Domovinskog rata, pjesnik, književnik i novinar Robert Roklicer, koji je preminuo prije sedam godina, a film je preuzeo naslov njegovog romana Žene, luđaci i malo dobrih pedera.

Ako ste pročitali ijedan tekst o ovom filmu onda već sigurno znate kako je Robert u njemu "spavao s četiri žene, dobio otkaz kao novinar i zaposlio se kao scenarist, postao otac i krsni kum, potukao se, zaradio spolne bolesti i opekline, uzrokovao otkaz prijateljici i još mnogo gore stvari - u samo četiri pijana dana". Eto, ni mi nismo odoljeli kopipejstati ovaj u promotivne svrhe napisan kratki sadržaj filma koji, međutim, nije baš toliko vrckav kao što bi se možda iz naslova i navedenog sižea moglo zaključiti. Baš naprotiv.

Sirova, naturalistička, ali i intimistička drama

Naime, dok ćete u najavama filma često čuti kako je riječ o novom filmu redatelja Osmog povjerenika, što je naravno točno, to bi mogao biti pogrešan trag i razlog mogućeg razočaranja. Za razliku od pitkog i bajkovitog Osmog povjerenika koji se oslanja na nježnu prozu pokojnog Renata Baretića i humor mentaliteta, film Žene, luđaci i malo dobrih pedera tematski i tonalitetno mnogo je sličniji Salajevom prvom, rekao bih i mnogo osobnijem filmu, ratnoj generacijskoj drami Vidimo se, snimljenoj davne 1995. godine koja se često nalazila na samom vrhu kritičarskih lista najboljih filmova 90-ih.

Baš kao i u Vidimo se, u fokusu novog filma ŽLMDP su muška prijateljstva kao jedina čvrsta točka svijeta koji se klasno raslojava, a moralno raspada. Ono kad si s nekim na "pička ti materina", to su ta ultimativna, bezuvjetna muška prijateljstva koja je teško zamisliti bez alkohola, a tu romantičnu ideju prijateljstva bez interesa danas ionako više nije moguće ostvariti nigdje drugdje osim u krčmi s crvenim stolnjacima.

Rezultat je iznimno sirova, naturalistička, ali i intimistička drama o čovjeku koji se u poslijeratnoj tranziciji – radnja se odvija u pretkriznoj 2007. godini – našao na pogrešnoj strani svega pa se svjesno uništava svakim opijatom koji mu padne pod ruku, najčešće ipak pivom.

"I znaj, ako vidiš čoveka da ne pije, beži od njega na 100 milja. Tip koji svu bedu sveta može da podnese bez droge ili alkohola sasvim sigurno nema dušu", kaže Svetislav Basara u Kontraendorfinu, a Roklicer je posljednji čovjek na kojega bismo u tom kontekstu posumnjali da nema dušu. Očito je ima i previše, ali je dobro skriva. 

On je lik koji baš ne mari za druge, kako god se okrene stvara im probleme i štetu, ne pokazuje ni empatiju ni druge emocije, no istovremeno uspijeva zadržati kakav takav moralni kodeks: ne hvali se ratnim pothvatima od kojih je dobio samo PTSP, čak štoviše posve ih prešućuje, kad može birati radije uništava sebe nego druge, a pri samom kraju filma pokazat će ljudskost i čestitost kakvu od njega ne bismo očekivali.

Salaj nije romantizirao svog glavnog junaka

Roklicerova životna priča ovdje nije tek alibi za kritiku društva čiji je on nusproizvod, već film u prvom redu funkcionira kao intimni portret čovjeka koji se našao u stupici iz koje ne zna izaći, dok je društvo samo kulisa kojoj Salaj ne posvećuje mnogo vremena. Tek slučajevi privatiziranih novina koje se restrukturiraju i novopečene televizijske produkcije u kojoj diletanti sjede na parama predstavljaju stupove novog društvenog poretka unutar kojega se glavni junak kreće. I tek rijetko u njemu snalazi.

Salaj nije svog glavnog junaka pokušao romantizirati na način na koji se često u umjetnosti romantiziraju pijanci i narkomani, heroji šanka koji nas šarmiraju svojim iskričavim zapažanjima. Tu i tamo će mu upaliti poneka dosjetka tipa "pijem više nego ikad, iako ni prije nisam manje pio", no Roklicer nije ni intelektualni div poput Maestra iz Kiklopa, ni Henry Chinaski iz romana Charlesa Bukowskog, a bogme ni Dude iz Big Lebowskog, on je grub, egocentričan i ne osobito šarmantan bivši ratnik, luzer tranzicije, pisac teškog karaktera i malog pimpeka. 

Volimo uklete i pijane pjesnike, od Baudelairea do Bukowskog, sve dok nas zavode lijepim riječima, no preziremo ih i sklanjamo im se s puta ako su tek nasilne sirovine u potrazi za kavgom. Roklicer kakvog upoznajemo u filmu je negdje između ova dva pola. Odoljevši iskušenju da ga učini šarmantnim, Salaj je ponešto izgubio na zavodljivosti filma, ali istovremeno dobio na autentičnosti.

Film nije lako gledati

Zbog svega navedenog film nije uvijek lako gledati, jer ‘ko će gledat’ tuđu muku, pa ipak redatelj nalazi načina da s vremenom prihvatimo ne baš simpatičnog glavnog junaka te razvijemo prema njemu makar minimalnu empatiju, što će nam se u samoj završnici filma konačno i emotivno isplatiti. Film je vješt dok kreira taj paralelni alkoholom natopljen svijet antiheroja i gubitnika, a najbolji kad uspije ovu mračnu i mučnu osobnu dramu pomiješati s humorom koji se iz nje – "smejem se, a plakao bih" - organski pomalja.

Seks, droga i alkohol, doduše bez rokenrola, ali s narodnjacima, zapravo ispunjavaju većinu filmskog vremena, a posebno se ističu hrabro realizirane scene seksa. No, one neće poslužiti kao mamac za publiku budući da je riječ o neuljepšanim, prljavim, visoko realističnim te često nelagodnim scenama, doduše ne toliko eksplicitnima kao u Klipu Maje Miloš, ali donekle rađene u istom tonalitetu.

Naravno, glumački film počiva na Filipu Deteliću koji glavnog lika dosljedno igra sirovo, gotovo drveno, bez da makar pokuša zaraditi simpatiju gledatelja, no ipak pružajući dovoljno prostora i brojnim partnerima poput solidnih Živka Anočića, Frane Maškovića ili pak Janka Popovića Volarića. Priliku je ipak ponajbolje iskoristila mlada Dora Dimić Rakar koja me u ulozi Megi, načinom na koji zrači s ekrana, podsjetila na već renomiranu kolegicu Jovanu Stojiljković.

Žene, luđaci i malo dobrih pedera sigurno neće ponoviti popularnost Osmog povjerenika, ali voljeli ga ili ne, uživali u njemu ili ne, a mnogi neće, taj film baš kao i Salajev prvijenac Vidimo se, posjeduje upravo ono što često uštogljenom, izglancanom i kalkulantskom hrvatskom filmu bolno nedostaje, autorsko poštenje, iskrenu strast prema priči i temi filma, golemu energiju, autentičnost i velika muda. 

Ocjena 7,5/10