UPITAN koja je ovo knjiga po redu autor nije posve siguran u odgovor kada kaže: "Deseta ili možda dvanaesta, negdje vjerojatno postoji popis, nisam stigao brojati." Očito još uvijek, pri sredini sedmog desetljeća života - dosta je aktivan i zaposlen. Jedva smo ga uhvatili prije odlaska u New Delhi, gdje sudjeluje na znanstvenoj konferenciji u kojoj je i u organizacijskom odboru.

Feđa Vukić, profesor na Studiju dizajna, ili samo "profesor" za većinu njegovih bivših studenata, prijatelja i susjeda još je od devedesetih gotovo sinonim za teoretiziranje o dizajnu, iako sam tvrdi da još ne zna što je ili tko je "teoretičar dizajna", kako ga se često označuje u javnosti. Hrvatska sveučilišna naklada je upravo objavila njegovu novu knjigu "Slika svijeta, studije o vizualnoj kulturi i dizajnu" pa smo popričali o toj i mnogim drugim temama u ovom detaljnom razgovoru životne karijere. Autor tvrdi da je knjiga strukturirana kronološki, ali da se može čitati od početka, s kraja ili iz sredine i da su, srećom, tekstovi kratki...

Kakva je knjiga "Slika svijeta"?

Dosta osobna, ako ne i intimna. No, nema razloga za brigu, nije zbirka poezije. Kada mi je gospođa Anita Šikić predložila da kod njih objavim knjigu, dugo sam razmišljao kakvu koncepciju napraviti, što još reći. Pa sam kopajući po arhivi, u sretnom trenutku čišćenja gomile papira iz kabineta na faksu, naišao na prastari (fizički) folder iz osamdesetih s povećom količinom papira ispisanih pisaćim strojem. Među mnogima, tu su bili i neki nikad objavljeni tekstovi. Pomislio sam da bi bilo zdravo napraviti inventuru s tekstovima napisanim u rasponu od tridesetak godina. Tako je nastala kolekcija od 21 teksta, od kojih sedam nisu nikada objavljeni, a ostatak je ili objavljen na nekom stranom jeziku ili pak u danas teže dostupnim publikacijama. Nisam htio napraviti "najbolje od..." kompilaciju nego ponuditi pomalo introspektivnu retrospektivu.

Za mene je bio dosta poučan proces pogledati unatrag i vidjeti kako sam pisao vrlo mlad i kako to radim danas. Također mi je jasnije da me neke teme poput avangardnih umjetničkih pokreta i popularne kulture interesiraju trajno, ali danas s dodatnim elementima za analizu - ipak se u proteklih četrdesetak godina svijet prilično primijenio, zar ne? Ti mladalački tekstovi puni su zanosa i blage naivnosti, ali imaju interesantnih elemenata i referenca za vrijeme kada su nastali. Čini mi se da tekstovi reflektiraju i neke aktualnosti pojedinih dekada, no to je vjerojatno početak neke sljedeće knjige.

Knjiga, dakle, gleda u vizualnu komunikaciju kao simptom svijeta?

Moglo bi se tako reći. Ljudska vrsta proizvodi vizualnu komunikaciju masovno, danas možda najviše u komercijalne svrhe. Pojava mobilnih uređaja i digitalnih društvenih mreža pojačala je intenzitet vizualnog komuniciranja do granica apsurda, gdje je količina uvelike nadomjestila kakvoću. Na nekoj razini osobnosti, međutim, svaki korisnik može naći svoj dio digitalnog univerzuma. Problemi vjerojatno nastaju u (ne)mogućnosti shvaćanja velike količine informacija, a posebno u razlučivanju istine od ne-­istine. Zbog tehničke automatizacije taj će aspekt življenja vrlo skoro postati dominantna civilizacijska tema, od legislativne kodifikacije do svakodnevnih odnosa. Druga razina mogućeg problema jest mogućnost izlaganja intime u javnom digitalnom prostoru. Ljudska vrsta je u tom smislu napravila nevjerojatan pomak u posljednjih sedamdesetak godina, od prvih naslovnica seksi magazina do danas. Što je još prije tridesetak godina bio standard industrije pornografskih sadržaja danas je javno normalizirano, ne samo u industriji komercijalizacije tijela nego i na razini osobne komunikacje. Obje te razine pretapaju se i kroz još jedan horizont kulture, a to je onaj kojim upravlja "politička politika", kako bi rekao Ulrich Beck, gdje se melju osobni identiteti u teško podnošljivi hibrid javnog sadržaja.

Od godina kada su pisani prvi tekstovi u ovoj knjizi pa do danas, vizualni mediji su se temeljito promijenili tehnološki, ali i na razini načina kako se strukturira sadržaj, odnosno content kako bi se reklo na suvremenom babilonskom.

Knjiga sugerira područje vizualne kulture i dizajna, ali ima i tekstova o urbanizmu i arhitekturi.

Točno, jer se temama pristupalo iz domene i kritičke aparature vizualne kulture pa tako i s obzirom na ono što se događa u prostoru. Tema planiranja prostora i projektiranja u prostoru je vrlo kompleksna u tranzicijskoj situaciji kakva već jest u Hrvatskoj. U dva teksta u knjizi nudi se općeniti uvid u problematiku koju je društvo, vjerujem, sada već posve osvijestilo, a to je sve vezano uz izostanak suvislog planiranja prostora i prekomjernu izgradnju. I to sve u zemlji čija himna počinje stihovima "Lijepa naša...". U tom se segmentu društvenosti dobro vidi da je hrvatsko društvo naglo uskočilo u demokratski liberalizam, iako su neki stari mudraci još tada, u vrijeme prvih izbora, sugerirali da se najprije godinu-­dvije ljude poduči o čemu se doista radi u demokraciji.

U novoj knjizi promjene općenito, na civilizacijskoj razini, jedna su od podtema, a u to gleda vizualna kultura kao teorijsko analitička disciplina. Ispred pogleda je zatečena vizualna (ne)kultura, dakle ono što se u fizičkom ili u virtualnom prostoru instinktivno proizvodi. Sve je to, dakako, dio povijesnog procesa industrijske modernizacije i kulturne emancipacije, a avangardni pokreti u umjetnosti su ogledalo i katalizator tih fenomena. No, tko se upusti u avanturu čitanja, u knjizi ima i još mnogih drugih zanimljivosti, posebice kada je riječ o odnosu "visoke" i "niske" kulture.

Prošla knjiga prije deset godina tematizirala je povijest automobila...

Da, jedna popularno znanstvena knjiga, formalistički govoreći, koja je vrlo dugo nastajala kao projekt sa strane, toliko dugo da su prvi elementi rukopisa bili na pet inčnim disketama, pa se mjesecima tražilo uređaj koji to može primiti (smijeh). Automobili kao kulturna tema, ali i životni hobi su nekako izrasli iz djetinjaste fascinacije tim objektima još u doba odrastanja u Zadru i to traje i danas, van svake prihvatljive norme za odraslog čovjeka (smijeh). Knjiga je nježna kritička studija, što znači da bi se cijeli fenomen automobila mogao raščlaniti i detaljnije jer, zna se, ispunjen je i nimalo pozitivnim socijalnim ili ekološkim aspektima. U tekstu se upućuje i na tu dimenziju. U konačnici, knjiga se najbolje prodaje u krugovima ljubitelja starodobnih vozila i skupljača autića, meni dragim socijalnim skupinama s kojima provodim dosta vremena.

U međuvremenu se dogodilo i još toga... Konferencije, znanstveni članci i zbornici?

Da, posljednjih deset godina radilo se i znanost, ukoliko se to čime se bavim može zvati ozbiljnom znanošću. Ne znam odgovor na to pitanje, ali ja sam u cijeloj karijeri puno naučio, a najviše, rekao bih, participirajući na međunarodnoj sceni. Istina je, kako kaže lik u filmu Leaves of Grass, da teorijski pisac uglavnom objavljuje knjige o tome što je netko prije napisao u svojoj knjizi da bi netko drugi poslije pisao o tome što si napisao ti. Međutim, povijest umjetnosti, a i teorija dizajna kao disciplina formulirana u anglosaksonskoj kulturi osamdesetih godina, bave se i formalnom analizom stvarnih fenomena, dakle - nije sve samo teorijska spekulacija nego i činjenično utemeljeno informiranje. Međunarodna znanstvena scena je danas bitno drukčija negoli devedesetih, no još uvijek je važno imati dobru temu i obrađivati je te prenositi na jasan način. Nije naodmet, pritom, i dobro znati engleski (smijeh). Moja je tema bila i jest vrlo jednostavna: paradoks kvantitativne i kvalitativne prisutnosti teoretiziranja o dizajnu u sredini koja se i prije pola stoljeća i danas muči sa shvaćanjem stvarnog smisla pojma i prakse dizajna u društvu, ekonomiji i kulturi. Svaka bi teorija trebala imati praktičnog odjeka u životu, no u nas tako to nije bilo niti još uvijek jest. O razlozima bi trebalo napisati posebnu knjigu. Možda još stignem. Srećom danas je tu dosta mladih ljudi koji se interesiraju za takve teme pa možda društvena svijest o dizajnu i vizualnoj kulturi u Hrvatskoj bude na nekoj višoj razini.

A bili ste i voditelj Studija dizajna?

Da, četiri godine, ispunjene samim nepogodama - pandemijom, potresima i neprimjerenim pritiscima bivšeg rektora Borasa. Nije bilo lako, ali mlađim sam kolegama (da - već je vrijeme za staračku nostalgiju...), slijedeći napore starijih prije mene, vjerujem, ostavio jasnu i čistu situaciju. Oni će sada izgraditi svoj svijet. Studij djeluje od 1989. i do sada je u društvenu stvarnost uputio preko osam stotina kreativnih osoba­-dizajnera. Zasigurno su ti ljudi utjecali na dinamiku i promjene u okolini. Jesu li mogli i više? Vjerojatno da, ali tu se onda vraćamo na temu društvenog razumijevanja punog potencijala dizajna kao discipline. S obzirom na uvjete u kojima radi mislim da je ta mala zajednica u Frankopanskoj ulici napravila najviše što se moglo i da je to još uvijek vrlo dobar studij za osobe koje misle svojom glavom i žele stvarati funkcionalne inovacije u životu. Kako smo pak kao društvo i civilizacija već duboko i u temi tehničke automatizacije kreativnih procesa i Studij dizajna se, kao i ukupni kontekst visokog obrazovanja, itekako mora baviti tom temom.

Bili ste i član Posebnog stručnog povjerenstva Vlade RH za provedbu Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije 2014-­2017. Kakvo je stanje?

Strategiju je izglasao Sabor u listopadu 2013. no ona, kao i gotovo svaka strategija u Hrvatskoj, je nerealizirana, osim u vrlo malim segmentima. Razlozi? I o tome bi se mogla napisati knjiga. Jedan općeniti bi mogao biti, kako kaže jedan moj prijatelj, je taj što smo društvo nenaučeno strategijski razmišljati, ali zato uvijek spremni kratkoročno improvizirati. Nažalost, stanje u obrazovnom sustavu, naravno - ne samo zbog propasti te Strategije - je takvo da neće još dugo podnositi povremene improvizacije. Osim toga, u međuvremenu su se pojavili i novi aspekti: problemi prirodne okoline i energetike, tehnološka automatizacija, promjene ekonomskih odnosa, negativna demografija, političke napetosti... Tko će usred svega toga i kako promisliti i utemeljiti obrazovni sustav, u cijelom rasponu, od vrtića do doktorata, a koji će opremati ljude za budućnost? Takve političke stranke u Hrvatskoj još nema. Pojedinaca vjerojatno ima, ali van stranačke stege. A temeljna didaktika još se uvijek zasniva na koncepciji razmišljanja tuđim mislima i na obeshrabrivanju mišljenja svojom glavom. I naravno da mladi sami nalaze svoj put, educirajući se neformalno i informalno, da se izrazim na birokratski način. Zamislimo li svijet u kojem će mladi čovjek rođen 2025. početi funkcionirati kao odrastao, punoljetan i obrazovan, nije potrebna osobito duboka analiza za zaključak da je održivost obrazovnog sustava u Hrvatskoj upitna po svakom parametru.

Stanje znanosti i visokog obrazovanja u svijetu?

To je također jedna velika globalna tema koju ja kao dotepenac iz malog svijeta gledam već preko tri desetljeća kroz svoj minijaturni prinos. Postojala su nekad vremena kad je akademski sektor imao nesporno društveno mjesto i kada se o znanosti i visokom obrazovanju raspravljalo i inoviralo s kompetentnim metodama u svijetu i, uvijek, s jasnom idejom odgovornosti i prinosa društvu. Kriza koja je počela 2008. zadaje veliki udarac financiranju, najprije javnom sektoru koji se još nije oporavio od toga. A sada se vidi kako i privatni sektor nije pošteđen političkih arbitriranja i ucjena. Sve to je jedan auzmeš, odnosno paštroć kako bi se reklo u Dalmaciji, kojeg neće biti moguće riješiti tako lako, jer se događaju postupci za koje nema presedana da bi ih se razriješilo akademski. Kada ste ikada prije čuli da predsjednik jedne zemlje ucjenjuje javna, a i jedno nimalo beznačajno privatno sveučilište, primjerice? A znate kako razmišljaju politički akteri, posebice u malim sredinama, ako može on tamo sigurno mogu i ja ovdje tako... A Europska komisija već dvadesetak godina potiče kompetitivnost kroz različite projektne sheme, što je dobro, ali još uvijek s upitnom razinom relevantnosti za primjenu na stvarne životne teme, o čemu je i sama EK objavila interesantne analitičke dokumente.

Može li digitalizacija pomoći reformi visokog obrazovanja i znanosti?

Cijeli zapadni svijet je u novoj fazi tranzicije s nejasnom vizijom cilja. Digitalizacija je tu već masovno prisutna kao infrastruktura i kao predmet edukacije, no daleko manje kao tema rasprave. A u međuvremenu nastaju novi akteri: studenti danas imaju vrlo malo sličnosti s prvim generacijama kojima sam predavao. Sve se promijenilo, a opća filozofija i didaktika obrazovanja su još uvijek na istom mjestu, osim na razini primjene digitalne tehnologije. Dakle, podučava se sukladno doktrinama osamnaestog stoljeća u kontekstu tehnologije iz dvadeset i prvog. A visoko obrazovanje traje predugo - od tri do osam godina, ako ciljate doktorat. A u međuvremenu se u području studiranja dogode ogromne promjene, često i u priličnoj kontradikciji s onim što se prema zadanom programu podučavalo.

Ključno je pitanje: kako danas mlade ljude opremiti za život ne samo daleke već i neposredne budućnosti? A i ovo: postoji li u civilizacijskom zapadu ikakva funkcionalna filozofija života u koju bi se mladi ljudi ugledali, o kojoj bi raspravljali? Ne samo o estetici nego -­ još važnije - o etici. Informacijska i komunikacijska tehnološka teorija, još od Norberta Wienera i Stafforda Beera, pokušava raspraviti etičku dimenziju digitalne ere. Potonji računalo obrazlaže kao "liberty machine", što je vjerojatno još i danas utopijsko stajalište kao i ono kad Berners-­Lee misli da je internet trebao biti sredstvo za društveno oslobađanje, a ne za komercijalnu eksploataciju. Nažalost, akademska zajednica je prilično izgubila sposobnost spekulativnog teoretiziranja, osim u utilitarne svrhe. Iako bismo se kao vrsta na planeti vrlo skoro mogli naći u situaciji da moramo ozbiljno preispitati standardnu industrijsku utilitarnost kao strategiju opstanka.

Već više od trideset godina kroz konzultantsku karijeru testirate teorijske ideje.

U tom segmentu života i rada fokusiran sam na identitet lokalne zajednice, iako sam i temi nacionalnog identiteta posvetio nekoliko teorijskih članaka. Ta je tema danas, stjecajem povremenih okolnosti, jako aktualizirana kroz polarizaciju stavova. I na razini lokalnih zajednica je ta polarizacija vidljiva, što reflektira tezu da je i društvo podijeljeno oko brojnih tema koje su skupusane u opću i nepreciznu odrednicu "identiteta". Dijalog u društvu je važan jer bez toga teško se postiže potrebna ravnoteža za suradnju aktera. A kad ravnoteže nema, to se reflektira na sve aspekte društvenosti, uključivo i ekonomiju.

Međutim, kada je riječ o projektiranju identitetskih sustava za zajednicu, nerijetko se želi postići samo slika za povremenu i vanjsku populaciju, turističku osobito. Pritom je relevantno pitanje što doista jest identitet neke zajednice: presjek stavova aktera ili pak fantazijska slika neke idealizirane zajednice.

Projekt za Zagreb koji ste radili s Borisom i Katjom Malešević pobijedio je na javnom natječaju i izazvao jake reakcije.

Taj projekt će odlično funkcionirati kada uskoro počne "živjeti". Razlog je jednostavan -­ glavna tema tog identitetskog sustava je ljubav za grad. Gradska uprava je tražila izgradnju komunikacijske strukture za potporu tradicionalnom grbu i od nas je dobila verbalizaciju pozitivnih osjećaja za suvremeni grad. Zaključno: novi identitetski sustav prepoznaje tradiciju a potiče ljubav jer grad, to smo svi mi...

Svojevremeno ste rekli u razgovoru povodom konačnog objavljivanja knjige Savska 25, Arheologija modernosti u prostoru Studentskog centra, da su vas formirali zadarska ulica, film i glazba. Što ste htjeli reći?

Ništa osim činjenica nije tada rečeno o toj knjizi koja je desetak godina provela u "bunkeru" zbog pojedinih "neprihvatljivih" elemenata sadržaja. U djetinjstvu koje se tada moglo živjeti na ulicama malog grada, tek obnovljenog od razaranja u ratu, naučio sam sve što sam mogao o društvenim odnosima, a što sam kasnije primjenjivao u životu. Glazbu sam otkrio rano, prije automobila (smijeh), kao fenomen ne samo visceralni nego i cerebralni, da se pametno izrazim, odnosno slušao sam trbuhom, ali i otkrivao glavom, sve kulturne slojeve koje glazba nosi u sebi. Film sam otkrio još kao dijete, s obzirom da sam živio stotinjak metara od kina Pobjeda, gdje smo mi mulci iz ulice išli i nerijetko su usred predstave roditelji dolazili po nekoga da ode doma na večeru i slično.

Uostalom, kada smo bili u kinu znali su da smo na sigurnom, a ne negdje u šteti. Kasnije, naučio sam film gledati strukturalno, zahvaljujući čovjeku čije je razmišljanje o tom mediju najviše utjecalo na mene, uz ideje Ante Peterlića, a to je Tomislav Gotovac, osoba koja je znala o filmu više nego itko drugi. Mi smo se susreli sredinom osamdesetih dok sam ja manijakalno odgledavao povijest filma u Kinoteci i Multimedijalnom centru i nerijetko smo sjedili zajedno, a ja sam upijao njegove nevjerojatne komentare. Film je ogromna civilizacijska činjenica, meni osobno i danas inspirativan medij, a nije mali broj tekstova, uključujući i pojedine u knjizi Slika svijeta, koje sam komponirao imajući na umu strukturu nekih filmova.

Planovi za budućnost?

Ima još nešto akademskih i znanstvenih obveza. No, kako sam nedavno život u stanu u velikom gradu razmijenio za onaj u kući u manjem gradu, okupiran sam prirodom, promjenama tijekom godine, rezuckanjem cvijeća, slušanjem ptica ujutro... Taj kontekst mi daje posve nove uvide u stvarnost. Ne vjerujem da postoji jedna univerzalna slika svijeta, nego više različitih i ravnopravnih. Ovo je sada moja. A što se tiče univerzalnosti, pa ljudi su se oduvijek pitali što je istina, a sada, s masovnom automatizacijom svega pa i informacijsko-­‐komunikacijskih procesa, imaju prilike saznati odgovor. To će možda biti kraj potrage iako je pitanje s kakvim učincima. Slika svijeta, rekao bih, kao podloga za spoznaju nije samo estetička nego i etička činjenica. Koliko će tome doprinijeti informacijsko-komunikacijska tehnologija, vidjet će se već u bliskoj budućnosti.

Abraham Moles je krajem šezdesetih (u časopisu Bit International, u Zagrebu!) tvrdio da eksperimentalna estetika može razriješiti nemoć razumijevanja u društvu, odnosno jaz između mentalne kategorije percepcije i različitih razina jezika koje su iscrpljene iz šireg repertoara značenja, jer dvoje ljudi nema isti rječnik čak kada razgovaraju i kad se smatra da se razumiju. Po njemu samo strojevi kreirani ljudskom rukom omogućuju eksplicitan repertoar kao podlogu za istinsko razumijevanje. Vizualna je komunikacija oduvijek, a posebno danas univerzalna. Koliko je danas od pomoći verbalnoj, to je pitanje za neku buduću raspravu. A je li Moles bio u pravu, saznat će se vrlo skoro...