GOTOVO svakog ljeta, između visokobudžetnih blockbustera, nekako se prošverca neki mali jeftini horor i ukrade pažnju, da ne kažemo opustoši kino blagajne.

Takav je, primjerice, bio Prizivanja (The Conjuring) i njegovi nastavci ili pak druga i treća Annabelle ili Pročišćenje (The Purge), da dalje ne nabrajamo, a ove su godine početak kolovoza uzurpirala čak dva nešto drugačija hororca koji privlače podjednaku pažnju publike i kritike – Trenutak nestajanja (Weapons) i Zajedno (Together) – kojima ćemo se ovdje pozabaviti u paralelnom recenzentskom slalomu.

Trenutak nestajanja

Doduše, Trenutak nestajanja nije rađen u siromašnim uvjetima, već je riječ o reprezentativnom i produkcijski raskošnom, 38 milijuna teškom hororcu o kojemu se ne prestaje pričati, dok je nasuprot njemu film Zajedno zaista snimljen za kikiriki od 7 milijuna dolara, no podjednako je zanimljiv i dobro napravljen. U gotovo svemu ostalome riječ je o posve različitim filmovima.

Trenutak nestajanja počinje možda ponajboljim uvodnim pripovijedanjem u off-u koje smo vidjeli na filmu. Pripovjedačica, nepoznata djevojčica, već nas u prvoj minuti filma upoznaje s problemom: "Ovo je istinita priča koja se dogodila u mom gradu. Srijeda je bila naoko običan dan za cijelu školu, no ova je srijeda bila drugačija. U svim razredima bila su prisutna sva djeca, osim u učionici gospođe Gandy koja je bila potpuno prazna. A znate zašto? Jer su se te noći u 2:17 sati ujutro djeca probudila, izašla iz kreveta, spustila se niz stube i otišla u mrak... i više se nikad nisu vratila. Samo je jedno dijete ostalo, dječak koji se zove Alex Lilly."

Film zapravo počinje mjesec dana nakon ovog događaja, i dalje se nitko od djece nije vratio, a roditelji su uvjereni da učiteljica Justine (Julia Garner), iz čijeg su razreda sva nestala djeca, nešto zna. Najglasnije to izražava otac jednog nestalog dječaka Archer (Josh Brolin) koji je počinje pratiti, dok ona prati dječaka Alexa, također uvjerena da on nešto zna.

Detekcija se odvija kroz šest priča šestero likova od kojih smo troje – Justine, Archera i dječaka Alexa – već spomenuli, a preostali su jedan lokalni junkie, policajac Paul koji ga pokušava uhvatiti i ravnatelj škole.

Režiser Zach Cregger trenutačno važi za najveću nadu horor filma, što je nagovijestio već u svome prvijencu Barbar, intenzivnom i napetom filmu koji demonstrira Creggerove velike režijske sposobnosti, no ovdje čini korak dalje te iznimno vješto orkestrira kompleksnu kružnu naraciju u kojoj se isprepliće šest priča stvarajući zajednički mozaik.

Doduše, dobrim je dijelom riječ o mambo jambo storytellingu koji više skriva nego otkriva, dok zapravo posljednja od šest priča otkriva gotovo sve, pa sada retrospektivno baš i nisam siguran jesu li prethodne uopće bile potrebne, osim da nas malo voze, zbunjuju i dezorijentiraju. Ali mi gledatelji zapravo volimo kad majstori pripovijedanja manipuliraju nama, zavaravaju nas i vode kamo oni žele, pa kad već uživamo u tome, onda nije fer ni prigovarati.

Trenutku nestajanja bolno nedostaje smisao. Bilo kakav

Trenutak nestajanja horor je visokog koncepta koji se zasniva na dosjetki i kao i kod gotovo svih filmova osmišljenih na taj način, jako je zanimljiv dok se bavi tom nekom zavodljivom početnom premisom – ovdje misterioznim nestajakom sedamnaestero djece – no krivulja obično krene prema dolje u onom trenutku u kojem film mora konačno pružiti objašnjenje misterija. Ni s ovim filmom nije drugačije.

Inače, prava za film u svojevrsnoj aukciji pokušao je kupiti i sada već renomirani horor redatelj Jordan Peele (Get Out), no nije uspio. Ipak, bilo bi zanimljivo saznati kako bi izgledala njegova verzija ovog filma jer Peele je mnogo mračniji i političniji autor, pa bi priči vjerojatno dao snažniji politički kontekst. Ovako, uz svu neospornu Creggerovu pripovjedačku vještinu, originalnost i napetost, slon je i dalje u sobi – filmu bolno nedostaje smisao. Bilo kakav.

Dok se tematski podtekst donekle iščitava kroz kriptični naslov te kroz zaplet koji asocira na česte tragedije koje se događaju u američkim školama u provinciji, a najčešće su uzrokovane lako dostupnim oružjem, osjećaj jeze zbog nenadoknadivog i nepotrebnog gubitka djece nije, međutim, nikako povezan sa samim razrješenjem.

Dapače, razrješenje zapravo dokida i ono malo spomenutog značenjskog podteksta. Naime, baš kao što u lošem krimiću ubojica bude batler, tako ovdje negativac/ka kao da je zalutao/la iz neke zbirke pripovjedaka braće Grimm. Ili makar iz nekog drugog vremena koje nema mnogo veze s pričom ovog filma. Ukratko, nisam impresioniran.

Ipak, kao komad ljetne eskapističke zabave za mlađe dobne skupine, Trenutak nestajanja funkcionira savršeno. Uz već spomenut Creggerov talent za stvaranje napetosti, film je vizualno atraktivan, a glumačka ekipa odlična – uz Juliju Garner i Josha Brolina, briljajan je Benedict Wong kao ravnatelj škole te Amy Madigan kao nezaboravna teta Gladys.

Ako vas ne zaguši šum žvakanja kokica koji zna nadvladati čak i moćan Cinestarov sound system, vjerojatno ćete se barem desetak puta dobro trgnuti iz stolca, ali i barem jednako toliko puta dobro nasmijati, što je, rekao bih, fair enough.

Trenutak nestajanja film je koji podsjeća na sižeje Stephena Kinga u kojima se horor često prepliće s trilerom, a ovdje je triler velik dio vremena dominantan: tko nije gledao foršpan, do polovice filma mogao bi misliti da gleda triler, a tek u završnici horor preuzima stvari u svoje ruke.

Zajedno

Iako posve drugačiji tipovi filmova, Trenutak nestajanja i Zajedno (Together) dijele tu žanrovsku hibridnost i fluidnost.

Za razliku od trilerskog Trenutka nestajanja, Zajedno zatičemo u neočekivanom žanru: gledajući ga, mogli bismo pomisliti kako su se greškom u scenarističkoj sobi izmiješale stranice scenarija dvaju posve različitih filmova, romantične komedije i horora, a zatim je iz tako pomiješanih stranica nekim čudom ispao skroz dobar film.

Počinje tulumom kojim mladi par, Millie (Alison Brie) i Tim (Dave Franco), slavi preseljenje u kuću izvan grada. "Malo sam uplašen, ali još više uzbuđen zbog sljedećeg koraka u našem životu", kaže na samom početku Tim koji zapravo nije svjestan što je izgovorio, odnosno što ga čeka, ali ironično, gledatelji barem donekle jesu, a to je zapravo prilično duhovit način da započne horor ludilo.

Za Tima će horor doduše započeti već za koju minutu, kad ga na istom tulumu Millie pred svima zaprosi, a on se smrzne i ostane bez odgovora.

Nije to baš najbolji način za početak novog života, no bit će i gore nakon što romantični par tijekom šetnje po šumi upadne u neku rupu, ispostavit će se da je zapravo riječ o ruševini neke kapelice, te u njoj provede noć. Probudit će se slijepljeni, ne samo od kiše i blata, već i doslovno te će morati stisnuti zube kako bi razdvojili slijepljenu kožu na potkoljenicama.

I tu romantična komedija – u kojoj pratimo razvoj odnosa para u kojem muška polovica nije sigurna je li spremna za novi korak u životu, za veću odgovornost, odnosno za čvrsto povezivanje s partnericom – skreće na teren body horora u kojem se spajanje između Millie i Tima događa sve češće i sve neugodnije.

Međusobna povezanost dobila je novo značenje

Figurativna značenja i moguće interpretacije, iako nisu pretjerano zahtjevne, prepuštene su gledatelju, ako nađe vremena za tako nešto dok s užasom i odvratnošću gleda kako će se taj proces nastaviti. Recimo, što bi moglo poći po zlu prilikom jednog za mlade ljubavne partnere sasvim uobičajenog spajanja – kopulacije? Jeste već vizualizirali?

No dok gledate i druge, prilično brutalne, krvave i bolne načine na koje će par pokušati riješiti svoje probleme, moguće da se nećete sjetiti kako je krivac za cijelu ovu ujdurmu zapravo dobri stari Platon, odnosno mit o prvobitnim ljudima koji su nekada bili cjelovita bića s dvije glave, četiri ruke i četiri noge, ali su ih bogovi presjekli na pola, stvorivši tako muškarce i žene.

Otada svaka polovica čezne za time da pronađe svoju drugu polovicu, a ta se potraga u našoj kulturi uobičajeno i sasvim trivijalno naziva potragom za ljubavlju.

Ovaj crnohumorni rom-com body horor oslonjen na grčki mit iz Platonove Gozbe doista je nevjerojatno šašav, ludistički artefakt izvanredno nadarenog debitanta, Australca Michaela Shanksa koji, baš kao i Cregger, vješto spaja horor i humor, pri čemu su obično iste situacije povod i za smijeh i za jezu, te se lucidno poigrava žanrovskim obrascima, obrće ih i okreće naglavačke kako mu se prohtije.

Kod Shanksa otrcane romantične sintagme kao što su "obostrana privlačnost" ili "međusobna povezanost" dobivaju posve novo značenje i nakon ovog filma morat ćete ponovno razmisliti je li to baš ono što zaista želite. No o tome ovaj horor o potrazi za ljubavlju zapravo i jest, a ne sjećam se da sam u skorije vrijeme gledao nešto slično.

Koji je bolji?

A koji je bolji? Teško pitanje, a odgovor ponajviše ovisi o ukusu jer kvalitativno je riječ o podjednako dobrim filmovima. Osobno, nisam ljubitelj body horora, pa mi je Trenutak nestajanja bio ugodniji za gledanje, no zapravo je Zajedno koherentniji film u kojem se priča organski razvija i nisu mu potrebna proizvoljna scenaristička rješenja kakvih ima u Trenutku nestajanja.

Ipak, kad se i jednome i drugome zbroje svi plusevi i minusi, ispadne neriješeno. Ono što je sigurno, koji god odabrali, čvrsto se držite za stolac.

Trenutak nestajanja: 7/10

Zajedno: 7/10